– Hvala vama što ste me pozvali, i poseban pozdrav čitateljima vaših novina. Kao što vam je poznato, ja uvijek…
Hvala, s nama je danas i predsjednik Vlade Republike, gospodine Plenkoviću, dobro došli u našu tjednu kolumnu.
– Dobar dan, i hvala na pozivu. Ako smijem primijetiti…
Hvala, za početak pročitajmo prilog koji je pripremio Boris Dežulović.
Hrvatsku ne prestaju šokirati otvoreni pokušaji nasilnog mijenjanja povijesti od strane sljedbenika fašističke ideologije iz Drugog svjetskog rata, što nepomireni s historijskim porazom i sedamdeset pet godina kasnije osporavaju ciljeve antifašističke borbe. Poruke koje smo mogli čuti s komemoracije historijskim gubitnicima naišle su na osudu gotovo cijele civilizirane Europe, čiji je poredak utemeljen upravo na stečevinama antifašizma. Gospođo Kitarović, ima li mjesta ovakvim porukama u dvadeset prvom stoljeću?
– Vidite, svaka žrtva zločina ima pravo na javni spomen. Nijedan politički cilj ni poredak ne mogu opravdati zločine koji se čine u njegovo ime. Svi smo dužni dostojno komemorirati sve žrtve i upisati svoje misli i molitve. Ne kako bismo se vraćali u prošlost, nego kako bismo utvrdili istinu. Ovom prilikom i ja odajem počast svima pokopanima nakon završetka Drugog svjetskog rata, neka im je svima laka tuđa zemlja u kojoj počivaju.
Ali, gospođo Kitarović, ne mislite li da…
– Molim vas, ja imam obvezu moralno osuditi režim koji je progonio i ubijao ljude. Zločin je zločin i nijednom se ideologijom ne može opravdati. Zato su mjesta stradanja i patnje ujedno mjesta pijeteta, ali i opomena budućim naraštajima koliko je važno bdjeti nad istinskom vrednotom svakog ljudskog života.
Hvala. Gospodine Plenkoviću, slažete li se s predsjednicom? Može li pijetet za žrtve opravdati fašističke slogane?
– Što se samog spornog slogana tiče, on ima dvostruke konotacije. Ima jasne konotacije na fašistički režim, koje mogu vrijeđati, međutim to je isto tako i komemoracija poginulim vojnicima. To je pitanje na koje ne možemo tako jednostavno odgovoriti. Takve teme želim odmaknuti od politikantstva i staviti na kolosijek pluralističke rasprave u kojoj će sudjelovati i pravnici i povjesničari i ostali stručnjaci…
Molim vas, možete li odgovoriti s da ili ne? Osuđujete li fašističke slogane ili ne?
– Ja radim na tome da ovu temu, koja ima puno šire dimenzije, konačno u hrvatskom društvu riješimo na sadržajan, kvalitetan i konsenzualan način. Meni je izuzetno žao zbog poruka koje vrijeđaju osjećaje onih koji su bili žrtve fašista, i s te strane imam puno solidarnosti i puno osjećaja prema njima. Istodobno, riječ je o vojnicima koji su poginuli za svoju zemlju. Vrlo jasno, vrlo precizno, ponavljam stoga da ovu temu kanim riješiti na način da zatvorimo ono što se zove suočavanje s prošlošću.
Čitali ste prilog koji je priredio Boris Dežulović. Gospođo Kitarović, bili ste vidno uznemireni i iznervirani dok su čitatelji pratili prilog. Želite nešto dodati i objasniti?
– Naravno da želim. Ja nikada nisam izjavila kako ‘nijedan politički cilj ni poredak’ ne mogu opravdati navodne zločine nad talijanskim fašistima, a kamoli da im ‘i ja odajem počast’. Naprotiv, vrlo jasno sam osudila izjave gospodina Tajanija. Rekla sam tada, evo moj citat ako baš hoćete, da je ‘povijesni revizionizam apsolutno neprihvatljiv’ i da ‘odlučno odbacujem pokušaje mijenjanja povijesti’. Pa ja i sama dolazim iz kraja koji je u Drugom svjetskom ratu bio pod talijanskom okupacijom, za Boga miloga! Ovo je nečuveno, ovo je skandal!
Shvaćam, ali… gospodine Plenkoviću, vidim da i vi imate nešto reći.
– Itekako imam. Volio bih da mi pokažete gdje sam to i kad rekao da slogan ‘Živjela talijanska Istra i Dalmacija’ ima, kako ste naveli, ‘dvostruke konotacije’ i ‘puno šire dimenzije’, da je to ‘pitanje na koje ne možemo tako jednostavno odgovoriti’, ‘tema za pluralističku raspravu za pravnike i povjesničare’, i slične gluposti koje ste mi stavili u usta. Molim vas lijepo, i ja sam nedvosmisleno osudio ispad gospodina Tajanija u Basovizzi, evo da i ja citiram vlastitu izjavu: ‘To nam je neprihvatljivo i jasno dajemo do znanja da najoštrije osuđujem i odbacujem revizionizam Antonija Tajanija.’
Gospodine Plenkoviću…
– ‘Ne želim ga uopće opravdavati. Publika kojoj se obraćao ga ne ekskulpira.’ Molim, točno tako sam rekao. A vi sad…
Gospodine Plenkoviću, oprostite što vas prekidam, ali očito je riječ o nesporazumu. Ovdje uopće nije riječ o gospodinu Tajaniju, i vi i gospođa predsjednica ste krivo shvatili.
– Kako nije?
Nijednom riječju nisam spomenuo Antonija Tajanija. Govorio sam zapravo o hrvatskom revizionizmu, Bleiburgu i oživljavanju ustaške ideologije, a ustaše su bili vrlo Mussolinijevi sljedbenici. NDH je ustupila Italiju i Dalmaciju Italiji.
– Ali naše izjave…
Shvaćam vašu zbunjenost. Izjave koje su čitatelji vidjeli u prilogu uopće, naime, nisu vaše izjave o gospodinu Tajaniju i njegovom pozdravu talijanskoj Istri i Dalmaciji, već izjave koje ste vi i gospodin Plenković hrvatskim i stranim medijima davali povodom komemoracija u Bleiburgu, uklanjanja Titova poprsja s Pantovčaka i pozdrava ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu, citirane od riječi do riječi kako ste ih tada izgovorili.
– Aha, sad vidim. Da, ali kad vi tako… problem je…
U čemu točno? Ili, gospodine Plenkoviću, za slogane talijanskih fašista, za razliku od hrvatskih, nije potrebno Povjerenstvo za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima, koje bi ustvrdilo kako je, recimo, pozdrav ‘Živjela talijanska Istra’ iznimno dopušten u Istri? Ili, evo i pitanja za gospođu Kitarović, ‘Viva l’Istria italiana!’ nije stari talijanski pozdrav, svakako mnogo stariji od onoga ‘Za dom spremni’?…
– To je bijedno neduhovito, gospodine Dežuloviću.
…Ili se vi, gospođo Kitarović, ne slažete s izjavom Antonija Tajanija – samo trenutak da je pronađem, evo – dakle da su zločine činili ‘oni koji su na uniformi imali crvenu zvijezdu’ i da ‘ne smijemo dopustiti da se ponovi komunistička diktatura, kao što je bila Titova’? Slažete li se s njim ili ne?
-Vidim na što sad ciljate, to je dosta nisko. Gledajte…
Ili, recimo, citiram: ‘Činjenica je da je Tito bio diktator, da se obračunavao s protivnicima, da je znao za zločine.’
– Da. Ja ne bih baš tako pojednostavljivala problem. Da razjasnim. Kad gospodin Tajani kaže da je Tito bio diktator, on… gledajte… naravno da će on reći da je Tito diktator i da se obračunavao s protivnicima, kad su upravo oni Istru i Dalmaciju…
To nije rekao gospodin Tajani. To ste rekli vi.
– Ja?! Kad?
Kad ste obećali ukloniti Titovo poprsje iz predsjedničkog ureda. Evo, pogledajte: ‘Činjenica je da je Tito bio diktator, da se obračunavao s protivnicima, da je znao za zločine.’ Nedjeljom u 2, rujan 2014.
– Da, to sad ispada… ali to je rečeno u kontekstu…
Razumijem, gospođo Kitarović, i žao mi je ako sam vas doveo u neugodnu situaciju. Možemo li onda polako zaključiti ovu temu i reći kako vam je svaki ‘povijesni revizionizam apsolutno neprihvatljiv’ i da ‘odlučno odbacujete’ uklanjanje Titove biste, Trga maršala Tita i ostale, kako ono, ‘pokušaje mijenjanja povijesti’? Gospodine Plenkoviću, možemo li za kraj reći da ‘ne želite uopće opravdavati’ svoje stavove o ploči ‘Za dom spremni’, i da vas ‘publika kojoj ste se obraćali ne ekskulpira’?
– Ovo je zaista nevjerojatno, ovo je skandal prvog reda. Ja iz ovih stopa napuštam vašu kolumnu.
– Čekaj, idem i ja. Strašno. Jakove, idemo.
Hvala, pozdravimo velikim pljeskom gospođu Kolindu Grabar-Kitarović i gospodina Andreja Plenkovića, bila je ovo još jedna kolumna ‘Ugovor s đavlom’. Čitajte nas i sljedećeg petka, kad će tema biti maltretiranja građana od strane Crkve i katoličkih aktivista. Do tada, arrivederci e Viva la Dalmazia italiana!