VIVA LA DALMAZIA, FORZA SPALATO

Autor/ica 👤Ivo Anić 10.4.2018. u 17:58

Povezani članci

Danas su, kako navodi “Liberta Dalmazia” visoki predstavnici zajedno sa dogradonačelnikom grada Spalata pozdravili niskog predstavnika NDH Marka Skeju i njegov postrojeni zdrug, čestitavši nam svima 10. travnja, službeni dan osnutka bratske Pokrajine Dalmazie i NDH.

Pokisli navijači napuštali su Poljud nakon još jednog šamara kojeg su im priuštili njihovi ljubimci. Deset godina njihov klub nije osvojio Seriu B, nije niti primirisao ulazak u najveću, najprestižniju ligu koju su jednom igrali ravnopravno i sa Milanom i sa Napolijem, vrag ga odnio i Napoli. Upravo taj nesretni Napoli izbacio nas je iz Serie A i od tada nikako da se spoji generacija koja bi ponovo bila za velike scene. „Ovaj grad to zaslužuje!“, čuo se sjetan šapat dok se kolona promrzlih navijača spuštala prema gradu. Baš u tom dijelu grada, u ulicu u koju se naguravao svijet, stajao je još uvijek maleni stadion obrastao travom. Starija generacija sa sjetom je pogledavala tribine zarasle u korov. Tu, na tom mitskom mjestu, razvalili su jednom Bolognu i ušli u Seriu A. Pet komada utrpali su „rossoblu“ mašini, a u uzvratu na Renatto Dal Ari odigrali mitskih nula – nula. Sve dalje je bila inercija te generacije.

Padali su na „Vecchiu stadiu“ i jedan Inter, osvajač Kupa Šampiona te godine, padala je i Fiorentina, šest komada utrpali su Juventusu koji je te godine bio nenadjebiv, a sam Lazio srušen je u Rimu tri prema jedan i da nije bilo onog kurvinog sina Maximilliana koji je produžio utakmicu šest minuta, (a produžio bi on i deset dok ne padne gol), mali bi Spalato postao te godine senzacionalnim prvakom Italije. Jebaji ga! Mafija ili sudbina, vječna dvojba navijača Spalata. Najvećih Tiffoza koje respektira cijela Italija.

Navijači Spalata, popularna „Forza de Spalato“, jedna su od najstarijih, najbučnijih i najvatrenijih navijačkih skupina Italije i njenih okupiranih zemalja. Sam Paolo Maldini priznao je u talijanskom tisku – da ima takve navijače osvojio bi Ligu prvaka, a ne Scudetto. Silvio Berlusconni jednom je navijačima malog Spalata za njihovu stotu godišnjicu kluba poklonio cijelu robnu kuću na predjelu Confine, označivši cijeli jedan kat trgovačkog centra bojama voljenog kluba. No, navijači Spalata ipak su bili ogorčeni i to s pravom.

Sudačka organizacija nije dopustila da bilo koji sudac podrijetlom iz Pokrajina sudi u Seria A i to je datiralo još za života voljenog i nikad prežaljenog Ducea. Ducea kojeg su navijači Spalata proglasili svecem i zaštitnikom kluba. Svetac koji stoji na grbu i zastavi Spalata sa fašističkim šljemom i nije bio tako dobrohotan prema Balkancima koje je ipak smatrao nižom rasom bez obzira koliko ga oni voljeli i nakon njegove prerane smrti štovali. Njemu u čast, za stotinu godina kluba, Spalato je kao treći dres odabrao crni, sa “fascio di combattimento” snopljem na rukavu.

Duce se pozivao na rasne zakone koji važe za Pokrajine. Dalmatinci su ipak bili samo istočni Talijani, nikako punopravan narod koji bi mogao, recimo, osvojiti bez problema Scudetto. Dalmatinci su imali taj usud da ih je Fuhrer držao za Slavene, što je automatski značilo kako spadaju u red naroda koji trebaju ropski služiti velikom Reichu i majci Italiji. Nakon četiri generacije ipak je bolje biti Dalmatinac, nego recimo Židov ili Rom. Iako su Dalmatinci bili zadovoljan narod pod okriljem majke Italije, ipak su im smetale takve sitnice kojima se nisu mogli miriti.

Nekakav praiskonski nemir kojeg nisu mogli objasniti, tjerao ih je da negoduju: “Calcio je svetinja“- ponavljali su krotki Dalmatinci, „Sport bi trebalo ograditi od politike.“ – čulo bi se iz obližnjih kafića, na što bi carabinieri te i takve izdvojili iz mase i više se nikada za njih ne bi čulo. Evo, recimo Hrvati – govorili su šapatom Dalmatinci. Želježničar prvak Hrvatske i to u finalu u doigravanju svladao Zrinjski iz Mostara. Istina je da su „Rasni Plavi Dečki“ mirnim prosvjedom izašli na ulice negodujući zbog tako boljševičkog shvaćanja lige, ali činjenice ostaju.

Hašk Građanski je izgubio od bolje momčadi i to je navijače Spalata deprimiralo. Sport bi trebao biti sport, neka pobijedi bolji, pa zar to nije govorio sam Fuhrer, vječna mu slava i hvala, na Olimpijskim igrama u Berlinu? I danas je Spalato bio bolji od Brescie, ali jebeš ti to, ipak je ovo Seria B, sudac je odsvirao tri penala i ponovio još jedan kada je napadač Brescie pogodio stativu. Navijači Spalata mirno su digli desnice u znak prosvjeda pokazujući fašističkim pozdravom na sveca i zaštitnika kluba, voljenog i nikada prežaljenog Ducea. No, rezultat na semaforu je ostao isti, a srce sudačkog para iz Riminija neumoljivo.

Novine „Liberta Dalmazia“, hvalile su odličnu igru Brescie i izvanrednog sudca koji je na utakmici domaćim igračima podijelio čak dvadeset kartona. U svečanoj loži bila je visoka nogometna delegacija susjedne Hrvatske koja je pohvalila domaće navijače koji su svojim primjerenim navijanjem i visokim stupnjem domoljublja uvelike pridonijeli da Pokrajina Dalmazia bude u uskoj kandidaturi za finalni turnir ujedinjenih vojnih zemalja koji bi se trebao odigrati na rođendan Benitta Mussolinia. Zgodno se poklopilo da se dva datuma preklapaju sa proglašenjem nezavisnosti NDH, pa bi uz vojni turnir i nogometni bio pun pogodak. Dva nekoć bratska i bliska naroda koji vuku iste korijene, kako je ustvrdio visoki povjesničar NDH Hasan Zlatanbegović, mogla bi se po prvi puta okušati u vojnim igrama, hrvanju i, naravno, igrama loptom koje datiraju još iz Irana.

Sama predsjednica NDH pozvala je organizatore, kardinalski zbor vojnog ordinarija, da uključe mladost malog i zapuštenog Spalata u vojne igre u kojima bi učili rukovanju oružjem, ali i vjeri, koja je neizostavan dio svake pobjedničke vojske. Sve sumnje i predrasude Ducea koje je gajio do svoje prerane smrti prema Dalmatincima pokazale su se neosnovanima. Dalmazia je svoju ljubav prema matici Italiji potvrdila i dokazala milijun puta otkada su Hrvati bez ikakve rezerve priznali Italiji pravo na prevlast na Jadranu i osudili svako nastojanje koje bi oslabilo njeno povijesno pravo ili ga dovelo u sumnju. Da Dalmacija zajedno s otocima nije tisućljetni teritorij velikog Rimskog carstva, tko zna što bi od nas danas bilo. Da nije velikih kasarni, poligona i vježbališta, od čega bi siromašni stanovnici Spalata živjeli? Ovako, svako ljeto grad procvate od vojnih vježbi i obitelji koje iz Italije dolaze u posjete svojim ročnicima.

Grad se pretvori u pravu malu turističku meku za vrijeme Ferragosta. Hrvati su priznali Italiji 1941. godine i pravo da se za potrebe svoje prenaseljene matice Italije koriste prirodnim bogatstvima Balkana na osnovi miroljubive izmjene svojih industrijskih proizvoda. Sam poglavnik Ante Pavelić svečano je uručio povelju Benittu Mussoliniju u Rimu na dan njegova rođendana, istaknuvši da je iskorištavanje resursa Balkana, Istre i Dalmacije jačanje Osovine koje može imati samo snažan utjecaj na polju kako kulture tako i zapadne civilizacije čija je kolijevka Rim.

“Hrvati su se spremni prilagoditi sferi talijanskih interesa”, istaknuo je Poglavnik, i politički i ekonomski, a posebno u vojnom pogledu. Iz tih temeljnih načela Hrvati su spremni izvesti krajnje posljedice još dalje od ograničenja Repallskog ugovora iz novembra 1920. godine i svih kasnijih ugovora u vezi s njim koji još nisu ratificirani. Osim utanačenja tih ugovora, koje Hrvatska u cijelosti i bez rezerve priznaje, Hrvatska je odlučila kazao je Poglavnik:

„Odreći se držanja ratne mornarice na Jadranu, jer matica Italija preuzima povijesnu zaštitu hrvatske obale. Ustupiti Italiji u tu svrhu Boku Kotorsku s onim visovima za koje matica Italija smatra da su strateški važni za zemlju. Dati Italiji sve koncesije na gospodarskom polju, koje mogu dovesti do ostvarenja načela spomenutih pod točkom III. Ugovora između Hrvatske i Italije. Hrvatska se odriče i izgradnje trgovačkih luka stanoviti broj godina koji se još treba utanačiti, a grad Split od trgovačkog centra ostaviti na raspolaganju vojne industrije Italije koja u njemu vidi strateški cilj.”

“Razvitak Rijeke”, naglasio je Pavelić, “dobrostivosti naših susjeda i prijatelja, postaje trovački i strateški interes Nezavisne Države Hrvatske za posebnu trgovinu s Mađarskom. Što se tiče drugih zemalja, koje su sada pod upravom Jugoslavije, Hrvatska izjavljuje apsolutnu nezainteresiranost kao i za teritorije Balkana koji su pripali Kraljevini Mađarskoj.“

„Naša talijansko – hrvatska suradnja protiv zajedničkog neprijatelja ima svoja istaknuta načela i obaveze, jer nema sumnje da će Srbija u interesnoj sferi Rusije djelovati kao njen eksponent, a tada nas jedino majka Italija može zaštititi“, kazao je Ante Pavelić i poljubio ruku Benittu Mussoliniju. Tog povijesnog datuma za Hrvatsku, ali i za Dalmaziu, 29. srpnja 1941., na sam rođendan talijanskog političara, državnika i fašističkog vođe koji je svojom vizijom zajedno s Adolfom Hitlerom promijenio tadašnji truli kapitalistički svijet i izgradio ovaj kakav danas poznajemo, u Firenzi Ante Pavelić će zapisati: – Na mene je učinio dubok dojam taj muževni fašist, njegova jednostavnost, njegova ljubaznost u saobraćaju.”

“Izručujući mu pozdrave hrvatskog naroda iztaknuo sam kako se divim njegovom podhvatnom radu i govorio sam sa zanosom, jer sam opazio da me sluša sa velikim zanimanjem. Rietko se takovi rađaju i u većim narodima. Vraćam se veseo u svoju domovinu, kad sam upoznao čovjeka, kojeg nam je Providnost odredila, da nam bude kralj i da vodi zajedno s nama sudbinu Hrvatske. On me stade potanko ispitivati o hrvatskoj sadašnjosti više nego o njezinoj prošlosti i veli da je bio incognito u Hrvatskoj, u Lici u Ottochaz i u Gospiz. – U Dalmaciji imade skizmatika Serba koji su pobjegli od Turske, da se zaštite pod mletačkim gospodstvom. Židova veli, ima malo i kao u Italiji nisu opasni da ih se ne more utiho ograničiti. Premda ih imade tako malen broj, ipak imadu jak utjecaj u javni život, putem štampe, putem literature i stade mi nabrajati nakladnike židovskog podrijetla. Kada se osniva jedna mlada država u ovim prilikama obće konflagracije treba mnogo više militarne jakosti nego je trebalo prije. Dalmazia je za Talijane od velike važnosti jer Italija ima staru dinastiju, svoje kraljeve, koji nisu ovjenčani talijanskom krunom, kako je bilo za očekivati.”

“Ali za vas Hrvate to je od kapitalne važnosti, sigurna Dalmazia u rukama talijanskih vojnih vlasti koji će se razračunati sa svim odnošajima Srba, Židova i komunista koji se bitno razlikuju od hrvatskog naroda. Arijskom narodu može se asimilirti samo pripadnik drugog arijskog naroda, jer mu je po rasi i po duhovnosti istovjetan. – Volja za samoodržanjem nalaže da se raščisti sa tuđim rasnim zajednicama, posebno s Ciganima i rasni zakoni su dosljedno i biološki osnovani. Dalmazia, posebno Spalato biti će ta žila kucavica i ratna luka, zbirni centar pod mehanizmom specijalnog sudstva. 10. travnja 1941, taj je poviesni sporazum i stupio na snagu. Sa suzom u oku stisnuo sam mu ruku”, zapisao je Poglavnik vidno ganut.

Pokisli navijači napuštali su Poljud nakon još jednog šamara kojeg su im priuštili njihovi ljubimci. Deset godina njihov klub nije osvojio Seriu B, niti je primirisao ulasku u najveću, najprestižniju ligu koju su jednom igrali ravnopravno i sa Milanom i sa Napolijem, vrag ga odnio i Napoli. Upravo taj nesretni Napoli izbacio nas je iz Serie A i od tada nikako da se spoji generacija koja bi ponovo bila za velike stvari.

„Mi nismo hrvatski šupci”, napisao je netko lucidan preko cijele dužine zgrade Nadbiskupske palače na dnu Peristila. „Benitto, Benitto sađi sa nebesa, Duce, Duce mi smo tvoji, aj pomozi bijelog dresa“, orilo se kolonom koja se valjala put rive. Netko je na velikom plakatu „Dr. Budak u izdanju zagrebačke Hrvatske Matice ponovo u Spalatu“ napisao : „ Jebala vas književnost, dajte nam Scudetto!“ Masa se polako okupljala pred Gradskom vijećnicom pred koju je izašao glavom gradonačelnik Baldassari, inače magnat tjestenine Barilla, smirujući gnjevne navijače Spalata kako će već jutrom u Rim da uloži žuran prosvjed zbog centralizacije nogometa i očitog sudačkog naginjanja korporativnim klubovima Brescia i Perugia koji deset godina zaredom ulaze u Seriu A i redovito ispadaju iz nje.

Veliki transparent podigli su navijači Spalata aludirajući na vladu u Rimu kako je „Forza Spalato“ osnovana 1950. godine kada se još pola Hrvata nije znalo niti potpisati, a kamoli imati navijačke skupine. „Rasni Plavi Dečki“ osnovani su tri desetljeća kasnije, a danas ih se smatra vodećom navijačkom skupinom u Pokrajinama. Samo vodstvo grada bilo je iznenađeno ponašanjem navijača talijanskog Spalata za koje su ocijenili da je ostatak balkanizma koji u mladosti treba svakako iskorijeniti. Grad Split, više od polovice stoljeća pod militantnom vladom fašističke Italije, pretvoren u kasarnu i vojni poligon, mirno se razilazio kada su Carrabinieri izašli na ulice i nemilosrdno se obračunali sa mladim usijanim glavama.

Sijevali su pendreci i bačen je suzavac. Corriere della sera na anslovnici je objavio skandalozne fotografije sa ulica Spalata aludirajući na komuniste i Tita koji je obješen upravo na Pjaci, glavnom trgu Spalata. Zar još postoje ostaci boljševizma i ostaci crvnih bandi? – crnio se naslov najvećeg i najčitanijeg lista u Pokrajinama. Četvrta generacija poslijeratnog Splita, sada već posve talijanizirana i etnički čista, iskreno je mrzila svoje susjede Hrvate koji su i dalje kao jedina manjina u Splitu bučno i balkanski proslavljali svoj Dan nezavisnosti – deseti travnja.

Taj crni dan strijeljano je na tisuće zarobljenih partizana među kojima i sam vođa pobune Josip Broz Tito kojeg su objesili. Taj crni datum bio je prekretnica u povijesti Spalata. Pitoma i mirna, zabačena talijanska vojna luka Spalato od tog datuma nikada neće upoznati svog Meštra jer ga novinar niskonakladne noviske kuće „Liberta Dalmazia“ , Miljenko Smoje, nikada neće napisati. Kao ni Papundeka, kao ni Feratu, kao ni predratni i ratni Split koji se nikada nije oslobodio čvrstog zagrljaja matice Italije pod konstantnim militarnim nadzorom. Pitomi i mirni Split ugasit će konačno svog Hajduka osnovanog 1911. pod pritiskom vojne uprave Italije i preimenovati ga u popularni „Spalato2 kakvo ime nosi i dan – danas.

Osnivačima Hajduka, praškim studentima puknut će srce od tuge u koncentracionom logoru Auschwitz Birkenau. Navijačka skupina, koja se pojavila u Splitu 1950. nazvavši se Torcida po uzoru na brazilske navijače, 1955. je odlukom rasnih fašističkih zakonika preimenovana u „Forza Spalato“. Pitomi i mirni, zabačeni Split, ratna i militantna vojna luka Italije nikada neće imati Jugoplastiku i nikada neće biti trostruki prvak Europe u košarci. Split nikada neće dobiti Mediteranske igre koje je 1979. dobio Livorno, i Split se nikada neće izgraditi u socijalistički polis. Moderan grad koji će na tim temeljima izrasti u drugi grad po veličini u Hrvatskoj. Livade i okolna zemljišta od strogog centra biti će strogo čuvana vojna skladišta i poligoni za obuku talijanskih vojnika. Hajduk nikada neće otići kao klub na oslobođeni teritorij Visa, niti će igrati povijesnu utakmicu sa selekcijom engleske ratne flote. Hajduk kao klub prestaje s radom 1945. godine kada je veliki Njemački Reich sa svojim satelitima Italijom i Nezavisnom Državom Hrvatskom ugušio pobunu partizana koje je predvodio Josip Broz Tito. Sam spomen Hajduka kao kluba kaznit će se prema odredbama i propisima vojnog ordinarija Pokrajina, smrtnom kaznom vješanja ili strijeljanja.

Navijači Spalata, popularna „Forza de Spalato“, jedna su od najbučnijih i najvatrenijih navijačkih skupina Italije i njenih okupiranih zemalja, ostat će skupina vjerna Duceu i njegovim rasnim zakonima. U skupinu ne mogu ući Srbi, Romi, Židovi ili homoseksualci. Sam Paolo Maldini priznao je da ima takve navijače osvojio bi Ligu prvaka, a ne Scudetto. Prava je šteta, ustvrdio je renomirani hrvatski povijesničar Hasan Zlatanbegović, na današnji dan, desetog travnja, kako navijači Spalata nisu Hrvati i nisu na tribinama zagrebačkog Haška Građanskog.

Prava je šteta, rekla je predsjednica Hrvatske što je toliko lijepe mladosti van biskupske ingerencije tj. ne pohađa vjeronauk u NDH. „Sa takvim navijačima ja bih dobio i Bayern u Ligi prvaka ove godine“, ustvrdio je Zdravko Mamić izvršni predsjednik Haška i tužno pogledao svoje prazne tribine. Na turniru održanom u čast Nezvisne Države Hrvatske, Hašk je glatko svladao Spalato sa tri prema nula. Golove su za HAŠK postigli Duje Čop, Mijo Caktaš i zanimljivo, mladi vratar Dante Stipica. U čast velikog datuma Marko Skejo postrojio je zdrug usred Spalata.

No, to ionako nikoga nije bilo briga. Kao uostalom i za njihove proslave, najmanje postrojavanja. Ni jedna ni druga država, pogađate, nisu zapravo nikada trebale ni postojati.