VITALNI NACIONALNI KRIMINAL: Velike kriminalne afere koje godinama izbjegavaju tužioci u Bosni i Hercegovini

Povezani članci

• Boris Buden: Kultura je najvažniji ideologem stvarnosti
• LUZERI U VRTU RUŽA
• Opoziv opoziva “zabranjene“ posete: Korigovanje granica bez pomeranja granične linije                        
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (13): doktorica Selma Jakupović
• Most ili pontonski most, mandat, nešto treće, nešto veće…..
• Marka s mrakom

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije.

Piše: Amarildo Gutić – Žurnal

Upregao je posljednjih dana šef SDA Bakir Izetbegović mnoge adute, od reis-ul-uleme Huseina Kavazovića, preko boračkih udruženja do medija ne bi li odbranio uhapšenog federalnog premijera Fadila Novalića. Stepen amnestiranja „nevinih Bošnjaka u vlasti“ srazmjeran je glasinama da bi istraga mogla zahvatiti i čelnicu sarajevskog Kliničkog centra, Sebiju Izetbegović. Ponovo je na sceni poređenje “našeg” i “njihovog” kriminala.

Nasuprot tome, iz svoje paralelne stvarnosti življenja, ukazala se glavna državna tužiteljica Gordana Tadić, uznemirena za svoju porodicu zbog navedenih reakcija. Teško je suosjećati sa glavnom tužiteljicom i njenim kolegama sa raznih nivoa nadležnosti, jer su svojim „radom“ prethodnih 15 godina, doprinijeli onome što se sada događa. Umjesto da od njih strahuju raznorazni kriminalci i poratni profiteri, tužioci su doveli do toga da oni bivaju uplašeni reakcijama kriminalnog miljea i njihovih zaštitnika. Da je pravosuđe u samo nekoliko slučajeva pokazalo odlučnost da provodi zakone, bez obzira na funkciju, naciju i stranku, mnogi bi sada razmislili vrijedi li rizikovati.

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti posebnu nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla diljem Bosne i Hercegovine, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju svojih porodica, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije, otimačine firmi, međunarodnog pranja novca, pljačke budžeta javnim nabavkama, sve ono što možemo karakterisati kao „udruženi višenacionalni kriminalni poduhvat“. Ako se ne može sjetiti o čemu govorimo podsjetićemo na nekoliko nasumičnih primjera, nekoliko od stotine sličnih.

– Kao što može i treba saslušati Milorada Dodika nakon javnog priznanja da MUP RS nelegalno prisluškuje odabrane osobe, državno ili bilo koje tužilaštvo bi moralo istražiti na koji način je grupacija Stanić-invest ( sada “Sa Dagitim”) bliska HDZ-u BiH izdejstvovala odluku Ustavnog suda BiH da im Agencija za privatizaciju isplati deset miliona maraka kao odštetu što im je raskinut ugovor o privatizaciji Fereolektra. Nisu poštovali privatizacioni ugovor, a Ferolektro su koristili za profit bez investiranja, otpuštajući pri tome radnike.

– Prošlo je sedam godina otkako su Vladimir Romanov i njegova „Ukio grupa“ pobjegli iz BiH odnijevši iz firmi „Birač“ i „Alumina“ milijardu maraka. Zbog te pljačke niko nije završio iza rešetaka. Romanov je van dometa organima gonjenja, ali njegovi saradnici iz Republike Srpske i dalje uživaju u slobodi, dok se uporedo glavna tužiteljica Tadić sastaje u zvorničkim restoranima sa akterima pljačke.

– Sjećate li se afere „ Gibraltar“? Desetak uhapšenih, gromoglasne najave iz tužilaštva o posjedovanju nepobitnih dokaza o organizovanoj grupi i protipravnoj koristi u milionima eura, međunarodnom kriminalu, pranju novca. Optužnica se zahvaljujući „greškama“ tužiteljice Dragice Glušac svela na  215 hiljada KM i tri optužena. Bivši rukovodioci HT Mostar Stipe Prlić i Zoran Bakula te direktor marketinške agencije S.V.-RSA Neven Kulenović su potom oslobođeni krivice. O aferi i drugim akterima više ni riječi iz tužilaštva.

– Žurnal je barem povremeno, a tužilaštva nikako nisu, pažnju posvetio svojevrsnom paralenom platnom sistemu kojeg su uspostavili privatizacioni fondovi i njihova društva, putem dionica privatizovanih firmi, gdje velike svote novca cirkuliše „na crno“. Na sceni je i međunarodno višemilionsko pranje novca. Očito su (sa)učesnici sa raznom političkom pozadinom prevelike „ribe“ za tužilačku intervenciju.

– Poslovi Nikole Špirića i dalje su tužilački tabu. Zbog različitih koruptivnih radnji Nikoli Špiriću i njegovoj porodici zabranjen je ulazak u SAD, ali i pored brojnih dokaza za tužilaštva nema ništa sumnjivo u procesu kupovine Špirićevog stana u Beču, plaćanju radova na kući u Drvaru iz interventnih budžetskih sredstava, krivotvorenje zaključaka parlamentarne Komisije za nadzor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH u vrijeme afere „Ušće“… Dovoljno? Za tužilaštvo ne…

– Kratko je trajalo vjerovanje da će Tužilaštvo BiH istražiti slučaj trgovine diplomama širom BiH. U stvari, jesu istraživali ko su izvori novinarima Žurnala. Nakon tog nesupješnog pokušaja, istraga je obustavljena…

– Sjećate li se afere „Pandora“? Ona više nije interesantna ni bivšem direktoru UIO Kemalu Čauševiću kojem se tobože sudi, dok su svi ostali akteri, njih 55 uveliko vraćeni na radna mjesta, a kriminal „težak“ nekoliko milijardi sveden na dva registratora. Od svega se odustalo nakon spoznaje da je u pozadini „sveto političko trojstvo“ HDZ BiH, SNSD i SDA.

Podsjetimo i na „nestanak“ 53 tone duhana zaplijenjenog u akciji Tužilaštva BiH, potom svojevrsne privatizacije „Puteva RS“ od strane direktora Nenada Nešića, ili blago rečeno sumnjivog ugovora o izgradnji TE Ugljevik koji je Vlada RS potpisala sa ruskim biznismenom Rašidom Serdarovim.

Nikada državno tužilaštvo nisu zainteresovali brojni im dostavljeni dokazi o lažiranju izbora, od „glasanja“ umrlih, naknadnog upisivanja praznih glasačkih listića do friziranih biračkih spiskova. Zar da se zamjere navedenom trojstvu?

Tomovi bi se mogli ispisati sa samo kratkim opisima šta su sve mogla, a nisu istražila tužilaštva u BiH do pojave pandemije, a još jedan tom samo za ono što se dešavalo u javnim nabavkama tokom dva mjeseca proglašenja prirodne nesreće, odnosno vanrednog stanja u RS.

Zloupotrebe donacija za Srebrenicu, „biznis“ Ranka Škrbića, izgradnja Andrićgrada, poslovi štampanja bh. pasoša, privatizacija banjalučke pivare, Bobar banka, Pavlović banka, Krivaja, Vranica, Hidrogradnja, Šipad, razne koncesije, Pretis, Aluminij, Šume Herceg-Bosne, Vitezit, ubistva Davida Dragičevića i Dženana Memića, mnogo toga unazad do slučajeva Hercegovačke banke, afere „Reket“ i izgradnje zgrade Vlade RS čijim se neprocesuiranjem pravosuđe potom predalo političkoj dominaciji.

Izuzetak je istina, optužnica protiv bivšeg ministra sigurnosti i državnog parlamentarca Dragan Mektića podignute iz samo jednog razloga, što im je jasno i glasno više puta izgovorio sve gore napisano.