Vinko Kalinić: General koji bi ponovno ubijao

Povezani članci

• Milenko A. Perović : Miloševićevi puleni
• Mesihović: Samo radom mladi BiH mogu izaći iz dvadesetogodišnje agonije nacionalizama
• Vahidin Preljević: Amerika i unutarnji Balkan
• Dževad Karahasan: Dejtonski sporazum je rasistička svinjarija
• Esad Bajtal: U povodu Dana vozača
• Zdenko Kremer: Tajna soba

Ono zbog čega ne spavam, i zbog čega znam da na brdovitom Balkanu još dugo i dugo neće biti mira je potpuno odsustvo svijesti o Dobru i Zlu.

U svom romanu Derviš i smrt, dobri stari Meša Selimović zapisao je mnoge mudrosti, kojima se uvijek iz nova vrijedi vraćati. Jedna od njih kaže: “Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se merio onim što više ne postoji. Ovako se mešaju utvare i život, pa nema ni čistog sećanja, ni čistog života.”

Ljekovita je ta Mešina mudrost, doista bi trebalo! Ako je ikako moguće? Jer ako je prošlost bila čemer i jad, čemu je vući za sobom kao svjetlo svoju sjenu, od koje će dio nas zauvijek ostati mračan. Pa i onda kada taj mrak nije naš, kad nam ga je netko drugi ostavio u amanet, kada smo se našli u njemu ni krivi ni dužni. Taj mrak bi trebalo ubijati! Pokušati sa svakim danom rađati se nov, očišćen od jučerašnjeg mraka, i danima što dolaze ostaviti mogućnost da zablistaju nekim novim, neokaljanim životom, nekom novom, čistom svjetlošću, nevini, bez sjene prijašnje boli. U tome je murost života. Ovog života, običnog i ljudskog, koji traje tako kratko, da bi ga bilo suludo uništavati, a još luđe samouništavati.

U tomu je i veličina onih koji praštaju. Onih, kojima je nešto oteto, uništeno, ubijeno, a koji uspijevaju zatomiti svoju bol, da bi život bio na dobitku. U tome je ona najplemenitija veličina čovjeka, kolika je njegova snaga odreći se sebe da bi drugima bilo bolje. Za te vrline trebalo bi graditi škole i akademije, takve ljude bi trebalo uzdizati na pijedestal poštovanja, njima dati da govore i od njih učiti.

Trebalo bi, ali nije tako. I ne samo da nije tako, nego je još i gore. Sasvim suprotno je!

Uz sav trud da zaboravim na Zlo koje sam svojim očima gledao, koje sam proživio, koje mi je otelo mladost i uništilo dobar dio života, ima trenutaka kada mi se jednostavno diže stomak iz utrobe, kada bi najradije povratio sve što je živo u meni i nestao s ovog svijeta, da ne vidim to što vidim, da ne čujem to što čujem, jednostavno da me nema, da ne postojim, i da me više nikada ne bude. Jer ako već mora postojati javni TV servis, na kojemu se cinično kočoperi tako dobro poznato lice jednog ratnog zločinca, koji se ne stidi svojih zločina, koji kaže da bi opet ponovio sve, i što je najgore, kojemu se netko divi zbog toga što je počinio i što je prošao nekažnjeno, onda moj svijet ne mora postojati. Jednostavno ga ne želim. Zahvaljujem vam na njemu!

“Možda bi trebalo da ih mrzim, ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav.“ – piše Meša – „Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora, moj život i moja smrt, sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”

Ne mržnja! Jer mržnja podrazumijeva nekakvu želju, nagon, nekakvu naopaku strast – u riječniku pod pojmom mržnja nalazim slijedeće značenje: „snažni osjećaj koji nagoni da se komu želi ili da mu se čini zlo, osjećaj krajnje odbojnosti prema komu ili čemu, bolesno stanje neprijateljstva“ – već žalost! Duboka, fundamentalna žalost – to je ono što osjećam dok ovo pišem.

A ovo pišem jer sam svojim očima, pod kišom granata, gledao kako gori Grad. Moj Grad! Zadar. Pod svojim nogama osjetio sam kako se trese zemlja. Kako se visoko nada mnom uzdižu gorući gusti oblaci, kako se razlistavaju u plamenoj buktinji i kako pred sobom odnose sve: i ljude, i kuće, i ulice, i što god se u njima i na njima nađe. Ovo pišem, jer sam uz fijuk gelera i grmljavinu detonacija s valova radio stanice svojim ušima slušao glas, ovaj isti glas kojega i danas slušam s TV ekrana. Glas, tada pukovnika i zapovjednika Artiljerijskog školskog centra JNA, a danas generala i oslobođenog ratnog zločinca Momčila Perišića.

– U 3 gađam bolnicu! – tako je glasila jedna od mnogobrojnih generalovih poruka (prijatelj mi tvrdi da je i u Mostaru poruka u slovo bila identična), a koji je „uporan, ustrajan i pismen“ obećanje i izvršio, a i granate su precizno dostavljene kroz fasadu zadarskog rodilišta, „da se ustaše nemaju gde rađati“.

Vjerojatno je Momčilo svoju „borbu protiv totalitarističkih režima“ shvatio vrlo temeljito, pa je „totalitarizam“ htio sasjeći još u tijeku porođaja, prije nego djeca odrastu i dosjete se uspostavljati režime?

No, kako god da je bilo, sve je to povijest! Djeca se, hvala Bogu, i dalje rađaju, a Zadar je danas življi i ljepši nego ikada prije. I možda baš zbog njih, zbog te djece koja bi trebala živjeti u bar malo drugačijoj povijesti od ove naše koju nam je ispisao Momčilo sa svojim eskadronima smrti, slušao sam pažljivo što nam ima za reći general poslije četiri izgubljena rata i cc 100 (sto!) tisuća mrtvih, razasutih od Vardara pa do Triglava. Je li mu žao bar malo što nije bilo drugačije? Osjeća li bar malo stida, kajanja ili bar nelagode?

U studiju onog istog RTS-a, s kojega je rat i krenuo, (Emisija “Upitnik”, 05. 03. 2013.) ništa od toga! General je vrlo ponosan na svoje izgubljene bitke. Što više, salvi se farsa. Ona haaška, pravosudna. Rekoh, pa dobro, i to je ljudski. Tko je lud da ne proslavi slobodu, pa makar i onu od jedne optužnice.  (Što će biti s drugim optužnicama, to ipak treba pitati hrvatskog predsjednika koji je najavio da će se ipak sresti s vojvodom iz Hrtkovaca. Hoće li sa sobom ponijeti i Interpolovu tjeralicu po presudi Suda u Zadru, ostaje za vidjeti.)

Ali, nije to nešto čemu bi se čovjek radovao. Ono zbog čega ne spavam, i zbog čega znam da na brdovitom Balkanu još dugo i dugo neće biti mira je potpuno odsustvo svijesti o Dobru i Zlu. Rečenica koju treba jako dobro zapamtiti, glasi ovako: „Ponovo bih radio isto što sam radio kada bih se našao u istim uslovima!“ To je poruka generala Momčila Perišića! – A djeci iz zadarskog rodilišta je ostalo da naruče pouzećem, budući general neće više svraćati u gradove koje je rušio, zbirku “šaljivih pesama o životu i radu haških optuženika“, a čiju ediciju je najavio istom prilikom.

„Lice otadžbine je osvetlano!“ – kaže čovjek, koji svijetom hoda tijelom naprijed, a glavom nazad – jedni će reći ponosno, a drugi kao da mu je netko metlu zario u stražnjicu. – I to je to! Čekaju nas Europa i pomirenje.

I ja bi bio, i za Europu i za pomirenje. Samo kad bi bilo moguće biti za to. Jer da bi se s nekim mirio, prvo se s njime moraš posvađati. Kako se s nikim nisam svađao, nemam se razloga s nikim ni miriti. To što je neko ljudsko biće neke druge nacionalnosti od moje, nikada nije niti će ikada biti tako da je zbog toga posvađan sa mnom. Ali da bi pak nekome oprostio Zlo koje je počinio, ipak bi prvo morao vidjeti nekakav znak da je taj netko svjestan toga Zla, da mu je žao zbog njega i da ga više ne želi ponoviti.

Ovako, ostaje samo to generalsko lice. Odvratno. Razbojnički odvratno! Koje naprosto odbijam poistovjećivati s licem otadžbine mnogih i mnogih predivnih ljudi, koji ničim nisu zalužili da ostanu u mraku, pod šapkom, posvađani s istinom, s neriješenim računima jednog oslobođenog ratnog zločinca. Koji će „sada da piše knjige“.

I ako ima časti makar u kome u toj našoj otadžbini, koju i ja volim kao svoju jer je domovina moje braće, mojih prijatelja, i bezbroj ljudi koje beskrajno volim, netko će se bar nekad zastidjeti umjesto Vas. Makar na trenutak! Makar kao ja, dok sam jednog nedavnog ljeta štao s jednim drugim Momčilom zadarskim ulicama, i koji me je posve nevino, naivno i začuđeno pitao otkud ove rupe u bijelu kamenu. Rekoh kratko – rat! I odvratih temu. Jer bilo me stid, bilo me užasno stid, umjesto Vas gospodine generale, pred tim drugim Momčilom, koji ničemu nije kriv, izgovoriti Vaše ime i reći mu kakve ste to vojske bili general i na kakav ste način „branili čast i obraz otadžbine“.

Zaboravite! Nikada mi nećemo pripadati istom svijetu. Zapamtite: n i k a d a ! Jer ja nikada neću moći pojmiti kako netko može razarati tuđe gradove, a pri tome ne propasti u zemlju od stida, od srama, kao što ni Vi nikada nećete moći spoznati koliko ljudske veličine stane u tek jednu-dvije najobičnije riječi: oprostite ili žao mi je!

I koliko je nepremostiva granica, kada te riječi izostanu.

Ta granica u nama, koja dijeli ljude od neljudi, među nama ostati će, vjerujte, i onda kad ne bude nas bilo.

e-Novine