Zdenko Kremer: Tajna soba

Izdvajamo

• Lijepo je biti jedan od tih ljudi, jedan od odabranih. Lijepo je biti upućen u sve ove tajne. Lijepo je znati ono što drugi ne znaju i ne smiju znati. Ali nekako mi se čini da bih to znanje ipak trebao podijeliti s drugima. I na trenutke mi je upravo nepodnošljivo suočavanje s činjenicom da ono što mislim drugi ljudi nikada neće doznati, da onoga o čemu odlučujem, zajedno sa svojim kolegama, drugi ljudi nikada neće postati svjesni. Zato sam se odvažio izaći u javnost s nekim svojim iskustvima i razmišljanjima vezanim uz bitne političke odluke i zakonske akte koji se drže u tajnosti. I sad evo čekam da mi se na vratima pojavi robotski policajac i prosvira mi metak kroz glavu.

Povezani članci

• Krenula ‘Štafeta bratstva i jedinstva’
• Lažni Crnogorci
• Zlatko Dizdarević: Gdje to ima tako, osim ovdje
• Bilježnica Robija K.: Deklaracija o pranju mozga
• Korupcijski sapun za diplomatsku karijeru
• ADMIR ČAVALIĆ: BOSNA I HERCEGOVINA JE ZAROBLJENA ZEMLJA OD STRANE POLITIČKIH ELITA

No ne bojim se i nimalo me nije briga. I tako bi me prije ili kasnije netko ubio ili bih se ubio sam. Jer je za čovjeka koji misli svojom glavom ovakav sistem kakvog smo stvorili zapravo pakao, pa je u krajnjoj liniji posve svejedno na kojoj se strani toga pakla nalazimo, na onoj koja prethodi smrti ili na onoj koja je slijedi. S tim da ipak postoji nada da tamo prijeko postoji i nešto bolje.

Piše: Zdenko Kremer

Ulazak u sobu može se usporediti s ulaskom u neku prostoriju banke gdje ti donose tajni sadržaj iz trezora ili jedini primjerak stare knjige u vatikanskoj knjižnici. Prije dolaska, morao sam pročitati više od 1500 stranica obvezatnih sigurnosnih uputa te potvrditi kako sam ih primio na znanje. Službenici su vrlo susretljivi, ali obvezno je ostavljanje mobitela i svih elektroničkih uređaja u posebnom ormaru. Nakon što je službenica izašla iz prostorije te provjerila s kolegama jesu li ispoštovani svi sigurnosni protokoli, dopušten mi je ulazak u prostoriju u njezinoj pratnji.

Kad si već u sobi, prestaje svako uzbuđenje, osim osjećaja sličnog onom na ispitu, znaš da vrijeme curi, a još nisi riješio niti pola zadataka. Ali vrijedi, jer ti dokumenti određuju sudbine više od 600 milijuna ljudi u ECU-u. Imao sam točno dva sata tijekom kojih je uz mene sve vrijeme sjedila spomenuta sigurnosna službenica.

To se vrijeme čini kratkim, s obzirom da se radi o preko 60.000 stranica teksta, no mogu slobodno reći kako je, blagodareći ugrađenim čipovima za fotografsko čitanje, te akceleratorima misli i drugim stimulativnim sredstvima, u predviđena dva sata zaista moguće letimično proći veći dio od tih 60.000 stranica.

Pritom je dozvoljeno voditi bilješke, ali na posebnom papiru preko kojeg je utisnuto ime čitatelja, tako da se u slučaju curenja zna “izvor”. No i bez svih ovih mjera teško bi bilo vjerovati da će se netko, u okolnostima nedavno uspostavljenog sustava totalne kontrole, odvažiti na iznošenje u javnost bilo kakvih podataka vezanih uz Zakonik, s obzirom da bi takav čin zapravo bio ravan samoubojstvu.

Sve u svemu ovdje se radi o jednom iznimnom iskustvu. Sumnjam da netko lišen ovoga iskustva može i zamisliti kakav osjećaj čovjeka obuzima pri upoznavanju sa “top secret” dokumentom koji ga intrigira cijeli život i koji u tolikoj mjeri, premda nevidljiv i najvećem broju stanovnika Unije posve nepoznat, uređuje našu stvarnost i usmjerava naš zajednički život. Nakon što su ona dva sata istekla, na maloj sam svečanosti primljen u Bratovštinu poznavatelja Zakonika Evropske Korporativne Unije. Doduše u svojstvu šegrta najnižeg (nultog) stupnja, ali to uopće nije mala stvar. Pred takvima je obično dugotrajan i mukotrpan put koji ih ipak čini veoma sretnima jer mogu biti sigurni kako će se na tom putu njihovo znanje i upućenost u tajne Zakonika stalno povećavati, čime će, jasno, rasti i njihov ugled i utjecaj u društvu. Tim prije što poznanstva s mnogim majstorima, pa i ponekim ekspertom, obično otvaraju sva vrata.

Dakako izuzetno je bitno i učestvovati u raspravama te čuti ekspertna mišljenja po mnogim pitanjima vezanim uz zakonske odredbe propisane tim temeljnim dokumentom naše legislative, što se odnose na njihovo tumačenje kao i na njihovu provedbu u praksi. Sam sam sa mentorom koji mi je dodijeljen (jednim engleskim europarlamentarcem) odmah raspravio neke nelogičnosti koje sam uočio pri čitanju Zakonika. Naime, u njegovom su tekstu za neke, recimo to tako sitnije prekršaje, kakvi su primjerice gaženje trave u parku ili za bacanje papira odnosno kakvog drugog smeća po ulici, predviđene dugogodišnje zatvorske kazne ili mjere liječenja u psihijatrijskim ustanovama (s obzirom da su im akteri često puta mentalno poremećene osobe), a svi znamo da u takvim slučajevima robotski policajci redovito ubijaju prekršitelje na licu mjesta, hicem u glavu.

Mentor mi je objasnio kako u memoriju robotskih policajaca ne upisuje upravo originalni Zakonik, već njegova inačica prilagođena realnom stanju stvari – a naša realnost su, nažalost, prepunjeni zatvori i psihijatrijske bolnice u koje je praktički nemoguće smjestiti nove osuđenike i bolesnike, pa su, pošto zbog financijske krize nije moguće investirati sredstva u nove objekte ovoga tipa, pri policijskim intervencijama dopuštena i neka pojednostavljena rješenja.

Raspitao sam se i o problemima sigurnosti podataka pohranjenih u robotske policajce, imajući u vidu vijesti kako su neke terorističke organizacije uspjele kidnapirati nekoliko njihovih primjeraka te pokušale kopirati sadržaje njihove memorije, tako da su se dijelovi Zakonika, kako se u više navrata moglo čuti u medijima, navodno bili pojavili na internetu. Odgovor na to pitanje bio je da se tu radi o najobičnijim izmišljotinama, jer i da su ih zaista uspjeli kidnapirati, teroristi iz memorije robotskih policajaca ne bi uspjeli izvući baš ništa, pošto se u slučaju izvanrednih okolnosti, u kojima bi se ovi eventualno našli, kompletni sadržaj Zakonika automatski briše.

Jedan od dokaza da je tomu tako predstavlja i neuobičajeno visok broj kolateralnih žrtava koje nastaju pri intervencijama robotskih policajaca u takvim okolnostima, pošto im tada ponašnje i postupci nisu ograničeni bilo kakvim zakonom propisanim pravilima. Na kraju sam se osvrnuo i na “ključno pitanje” vezano uz Zakonik ECU-a (koje je u javnosti vrlo česta tema) – Kako ljudi mogu poštovati odredbe dokumenta koji se drži u tajnosti i za kojega mnogi nisu ni čuli? Kako će dakle znati postupati u konkretnim okolnostima, ako ne znaju što je zakonom propisano, a što zabranjeno. Mentor mi je na ovo pitanje dao vrlo jednostavan odgovor. Rekao je kako ljudi u svakodnevnim situacijama postupaju u skladu sa iskustvom, odnosno rade ono što rade i drugi, i da pritom obično griješe vrlo malo ili nimalo, pa da je stvar samo u održavanju uobičajene monotonije u njihovoj životnoj svakodnevici, u brizi da se ne dogodi nešto nepredviđeno, nešto što bi moglo poremetiti redovitu rutinu njihovog vegetiranja. A održavanje statusa quo u današnjem društvu više nije nikakav problem. Napomenuo je usput kako u toj stvari veoma bitan faktor predstavlja medijskim putem generiran i distribuiran strah koji ljude odvraća i od približavanja granicama koje Zakonik postavlja, a kamoli od toga da ih prijeđu. Stvaranja neke vrste religijskog odnosa, strahopoštovanja prema nečemu što postoji, ali se ne može dosegnuti ljudskim umom, nečemu što je prisutno, ali se ne može registrirati ljudskim osjetilima, temelj je, po unisonom mišljenju odnosno stajalištu svih iniciranih poznavatelja Zakonika, normalnog stanja i zdravih odnosa u društvu, kakvi su zapravo vladali kroz cijelu ljudsku povijest, samo što je nekoć to nevidljivo i nedostižno nešto bilo Bog. Sada smo dakle učinili evolucijski skok prema još normalnijem i zdravijem društvu. Društvu u kojemu ulogu svećenika, odnosno onih najprosvjećenijih, najduhovnijih, najsavršenijih pripadnika naše vrste preuzimaju poznavatelji raznih ugovora i zakonskih propisa stavljenih pod oznaku “strogo povjerljivo”.

Lijepo je biti jedan od tih ljudi, jedan od odabranih. Lijepo je biti upućen u sve ove tajne. Lijepo je znati ono što drugi ne znaju i ne smiju znati.
Ali nekako mi se čini da bih to znanje ipak trebao podijeliti s drugima. I na trenutke mi je upravo nepodnošljivo suočavanje s činjenicom da ono što mislim drugi ljudi nikada neće doznati, da onoga o čemu odlučujem, zajedno sa svojim kolegama, drugi ljudi nikada neće postati svjesni. Zato sam se odvažio izaći u javnost s nekim svojim iskustvima i razmišljanjima vezanim uz bitne političke odluke i zakonske akte koji se drže u tajnosti. I sad evo čekam da mi se na vratima pojavi robotski policajac i prosvira mi metak kroz glavu.

No ne bojim se i nimalo me nije briga. I tako bi me prije ili kasnije netko ubio ili bih se ubio sam. Jer je za čovjeka koji misli svojom glavom ovakav sistem kakvog smo stvorili zapravo pakao, pa je u krajnjoj liniji posve svejedno na kojoj se strani toga pakla nalazimo, na onoj koja prethodi smrti ili na onoj koja je slijedi. S tim da ipak postoji nada da tamo prijeko postoji i nešto bolje.

Zagreb, ožujak 2025.