Vinko Grgurev: Milanović se odmaknuo od neutralnosti vlastite uloge

Izdvajamo

• Za razumijevanje odnosa nacionalnog i klasnog vrijedi se priupitati može li biti nacionalne svijesti bez klasne svijesti koja se običava u posljednje vrijeme proskribirati kao besmislena.

Povezani članci

• SVE MANJE SNAGE ZA SISTEMSKU ZAŠTITU NEPRAVDE U RS: Kako David pobjeđuje Golijata!
• Kvaliteta kapitalizma krije se upravo u njegovoj neizvjesnosti
• Šejtanski šegrti smrti
• Laku vam noć, “ekonomisti”!
• Zovite me Stavros
• Selvedin Avdić: Ovaj sistem mora propasti jer je neprirodan

Foto: EPA-EFE

U ostrašćenom ozračju okoline, u kojoj svatko sudi o sebi da je politički besprijekoran, nije lako usuditi se postaviti intrigantna pitanja o toj glasovitoj 1971. godini. Nisu li čelni ljudi Saveza komunista Hrvatske Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo na 10. sjednici Centralnog komiteta SKH u siječnju 1970. godine, gledom Miloša Žanka i obračuna s njime, dali koncesiju vlastitom detroniziranju skoro dvije godine kasnije? Nije li prije 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ 1. i 2. prosinca 1971. godine u Karađorđevu Tito više puta upozorio hrvatsko rukovodstvo da smiri egzaltiranu retoriku koja produbljuje sukobe i prijeti propašću onoga na čemu se inzistira? Nije li proglašenje studentskog štrajka, u zastupanju onoga što je inače u toku, desetak dana prije, bio avanturizam koji se okrenuo protiv svojih predvodnika?

Instituciji državnoga predsjednika nije primjeren istup predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića prema filozofu Žarku Puhovskom zbog toga što čelnik državne vlasti treba biti načelno neutralan spram svakog građanina zaštićujući njegova osobna i politička prava.

Nasuprot tome, predsjednik Milanović dao je ustupak masi za linčovanje Puhovskog pogubnom ocjenom njegova svjedočenja na suđenju određenim akterima “hrvatskog proljeća”. Nije li to ono što raspiruje nekompetencije i pretencioznosti po kojima je cilj obescijeniti drugoga umjesto da se u mjerodavnom raspravljanju s njime raščišćava ono što bi moglo priječiti putove budućih naraštaja.

Postavlja se pitanje aktualizacije toga slučaja i toga zašto je pedesetak godina nakon njega apostrofiran samo Puhovski koji nesumnjivo nije bio jedini svjedok na suđenju. Očito nije bila riječ o onome što je bilo na sudu, pa bi Milanović trebao razjasniti razlog i namjeru onoga što se, u posljednjoj liniji, može prepoznati kao motiv diskreditiranja.

Distancija od skoro pola stoljeća, u kojem su se intervalu dogodili tektonski pomaci na svjetskoj i našoj povijesno-političkoj sceni, nije razlog da se više ne raspravlja o događanjima početkom sedamdesetih godina, nego, naprotiv, da se fenomenološkom redukcijom suspregnu emocije i da se gledajući s onu stranu bilo čijih interesa, ponovno rasvjetljava – na najvišem stupnju racionalnosti – spomenuti sudski predmet na sudskoj instanciji (niti u Saboru). Naime, sve što je doneseno na sudu, samo revizijom procesa na sudu smije biti opovrgnuto.

Samo je teorijska činjenica da sud može biti sasvim autonoman, pa je autonomija, u najboljem slučaju, njegova tendencija. Ne bi bilo dobro da predsjednik države bude odalečen od suda, pa bi njegova uloga trebala biti, ne da donosi odluke ili da utjecajem na njih diskriminira jedne u relaciji s drugima, nego premjeravanje odnosa legalnog i legitimnog, razmatranje podvođenja određenih čina pod zakonsku sankciju i dosega njezine svrhovitosti i smislenosti,… NB Predsjednik odnosno njegovo povjerenstvo u pojedinim situacijama nadležni su donositi stanovite odluke u ingerenciji suda, npr. odluke o pomilovanju.

Prokazivanju pojedinih sudova da su politički moglo bi se suprotstaviti to da je svaki sud politički jer ni u pokretanju ni donošenju zakona, jamačno, ni u njegovu provođenju, nije lišen pečata određene političke “ontologije”. Obično se misli da politički sud “ozakonjuje” među optuženima diskriminaciju koja može biti uključena već u formalnim zakonskim odrednicama. Nadilaženju pejorativnog poimanja elementa političkog u zakonima i sudskoj praksi bilo bi u potrebi da legitimnost (moralnost) u zakonodavnom i sudskom procesu dođe do jačega izražaja naspram legalnosti. Neophodna bi bila koherencija etičkog i juridičkog.

Moglo bi se uvidjeti u knjizi “Hrvatski karusel” Stipe Šuvara da je zoran primjer političkog suda Haški sud: “Nema sumnje, da je sud u Haagu oruđe onih koji na svjetskoj pozornici vedre i oblače, te vode strategiju upravljanja krizama. Područje bivše Jugoslavije poslužilo im je i još im služi za upravljanje krizama dok se ono ne modelira onako kako to oni žele: posve rascjepka, pa onda poveže pod njihovom apsolutnom kontrolom. No, jedno je to znati. I ne imati iluzija o Haagu. Uostalom, svijet neće dočekati sud koji bi za ratne zločine sudio Amerikancima (npr. i za bombardiranja sadašnje Jugoslavije), Britancima, Francuzima, pa i ponovo Nijemcima. Ali, eto, sada se na međunarodnoj razini sudi pojedinim Tutsima, Hutuima, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.” (…). (Stipe Šuvar: Hrvatski karusel, Razlog, Zagreb, 2004², str. 409.). U pitanju je o dosegu sudskih odluka prijepornost između ideje pravednosti i sredstva s obzirom na nečiju društvenu moć ili/i nemoć.

Predsjednik Milanović se, uzimanjem određenog segmenta sa suđenja na kojem je Puhovski bio svjedok, odmaknuo od neutralnosti vlastite uloge. Naime, Milanović se a priori postavio – imputiranjem krivnje – protiv one strane koja je onomad bila protežirana u glavnim političkim tokovima pri čemu je onoj drugoj, a koja je dugo vremena bila suspektna, pripisao nevinost. Riječ je u Milanovićevoj izjavi o logičkoj pogrešci circulus vitiosus (vrtnji u začaranom krugu). Poticanje principijelnog preispitivanja toga famoznog procesa – bez mržnje i naklonosti – u sučeljavanju oprečnih stajališta – bio bi zadatak državnoga predsjednika.

Bio sam i jesam protiv tih suđenja, pa favoriziram, kao načelo, tadašnji istup Predraga Matvejevića koji je, štoviše, posjetio u istražnom zatvoru Franju Tuđmana, Vladu Gotovca, Vlatka Pavletića i Zlatka Tomičića smatrajući kako njihovo procesuiranje ne vodi ničijem dobru i da bi se ljudi, osobito iz područja kulture, trebali djelatnije zauzeti za drugačije pristupe, naime, da nije za razgovor sa spomenutim pojedincima mjesto u sudnici nego na kulturnim i sličnim tribinama.

Predsjednik Milanović je vlastitom izjavom potvrdio činjenicu kako se u to vrijeme zbivala gigantomahija dviju frakcija hrvatskog društveno-političkog života. Ta divovska borba nije bila u uobičajenom smislu riječi klasna borba jer su pojedinim frakcijama pripadali odnosno priklanjali se pojedinci iz objektivno različitih klasa, naime, u istoj liniji bilo je onih čiji su interesi načelno bili divergentni. Razvidni su, dakle, i drugi mediji društvenoga grupiranja premda je posljedično do neizbježnog izražaja mogao doći samo klasni element.

Ako je dobrobit “hrvatskog interesa” bila načelna nakana i onih kojih se upravljenost poistovjećivala s masovnim pokretom odnosno “pokretom hrvatskog proljeća” i onih koji nisu bili kompatibilni s određenim njihovim stajalištima i postupcima, pa se, stoga, moglo osjetiti kako između njih nije bilo niti je trebalo biti nepomirljivosti koje bi mogle dovesti, umjesto do suglasnosti, do strogog polariziranja – u čemu je onda bio razlog njihovih razmimoilaženja koji se doveli do žestokog sukoba?

O tome nisu mogući niti su potrebni decidirani sudovi zbog toga što u većine naših ljudi nema navike kritičkog preispitivanja samoga sebe koje podrazumijeva uvažavanje stajališta drugih kao mogućnosti korektiva vlastitih stajališta i njihove nadopune. Za približavanje mogućnosti takvog pristupa najprihvatljivije je započeti s hipotezama i nastojanjima da se one razrješavaju metodičkim nadilaženjem oprečnih sudova.

Ima pretpostavki o prijeporu u upravljačkoj strukturi između političke birokracije i tehnokracije, naime, između onih kojih je moć bila u partijskoj birokraciji i onih kojih je moć bila u ekonomskom procesu, prije svega, u financijskom području. Složenost tih odnosa dovodi u pitanje mogućnost dosega pojmova konzervativnog i liberalnog u ocjeni situacije prije i poslije problematične privredne reforme. Projekcija konflikata s tim u vezi na plan federalnog i republičkog, to jest, u politikantskom žargonu, u odnosu “jugounitarizma” i nacionalizma, pobudila je zloćudne atavizme s podsjećanjima na Drugi svjetski rat.

Membrana između nacionalnog i nacionalističkog (nacionalfundamentalističkog) dosta je propusna, pa je interpoliranje nacionalnog u politiku multinacionalnih republika i njihove zajedničke države, u europskom i svjetskom kontekstu, vrlo osjetljivo. Bojazan onih koji naslućuju – s onu stranu apsolutiziranja nacionalnog – iščezavanje (hrvatskog) nacionalnog identiteta, može se ublažiti konstatacijom: “Nije u pitanju Hrvatska, nego kakva Hrvatska”.

Bitnog pomaka nema u nadomještanju “jugounitarizma” nacionalizmom (nacionalnim unitarizmom) u kojem je “unitarizam” njihov zajednički nazivnik budući da je riječ o podvrgavanju svega nacionalnog u funkciju ustoličenog političkog principa. Riječ je o nastojanju da se stabiliziraju klasni odnosi (gospodara da i nadalje bude gospodar također i sluge da bude sluga) kao tobožnji prirodni odnosi. Za razumijevanje odnosa nacionalnog i klasnog vrijedi se priupitati može li biti nacionalne svijesti bez klasne svijesti koja se običava u posljednje vrijeme proskribirati kao besmislena.

Činjenica je kako većina Hrvata ne sumnja da je po mnogo čemu značajnom danas Hrvatska u Europi pri samom njezinu začelju. Također nema sumnje ni u to da je zbog toga Hrvatska podčinjena onima koji su na suprotnom polu, dakle, da je u klasi ekonomski i politički inferiornih zemalja. Pobogu, osjećaj nacionalnog dostojanstva izaziva potrebu za emancipiranjem iz takvog stanja. Bi li to bilo moguće mimo svijesti o položaju vlastite nacije u svijetu, naime, o tome u kojem je i kakvom klasnom sklopu? Zaključiti se može da je klasna svijest imanentna nacionalnoj svijesti koje u pravom smislu ne može biti mimo svijesti o tome na kakvom mjestu u svijetu jest i na kakvom bi trebala biti.

Potiskivanjem klasne svijesti svodi se nacionalna svijest na privid, naime, bilo bi nelogično nastojati na autonomiji vlastite nacije i njezinu primjerenu mjestu u svijetu ako se u svojoj zemlji zatomljuje u samom sebi ono što se zahtijeva u odnosu prema drugome. Na toj osnovi proizišla je dvojba između nacionalnog etatizma i nacionalne samoupravnosti.

Nacionalni etatizam je instrumentalnog karaktera. On je ideološko-političko sredstvo uspostavljanja dominacije u okvirima vlastite nacije i reguliranja njezina odnosa s drugima. U posljednjim desetljećima pokazuje se on u svođenja radnika na masu lišene samoupravljačkih ingerencija u proizvodnom procesu i u etabliranju vladajuće klase vlasnički i na vlasti.

U Marxovoj tvrdnji kako država može biti slobodna, ali da čovjek, u njoj, ne mora biti slobodan, pokazuje se da etatističko konstituiranje društva pogoduje samo onima koji vladaju njime, pa je nadilaženje takva stanja, u polaženju od svakog čovjeka, od njegovih radnih i stvaralačkih sposobnosti, u svrhu njihova realiziranja, svakako, u raspolaganju i upravljanju vrijednošću vlastita rada, može biti jamstvo čovjekove emancipacije. Sloboda svakog čovjeka uvjet je nacionalne samoupravnosti odnosno ravnopravnog komuniciranja među nacijama, jamačno, protivno međusobnom uništavanju, odnosno radi rješavanja zajedničkih problema i potvrde vlastitih specifičnosti.

U ostrašćenom ozračju okoline, u kojoj svatko sudi o sebi da je politički besprijekoran, nije lako usuditi se postaviti intrigantna pitanja o toj glasovitoj 1971. godini. Nisu li čelni ljudi Saveza komunista Hrvatske Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo na 10. sjednici Centralnog komiteta SKH u siječnju 1970. godine, gledom Miloša Žanka i obračuna s njime, dali koncesiju vlastitom detroniziranju skoro dvije godine kasnije? Nije li prije 21. sjednice Predsjedništva CK SKJ 1. i 2. prosinca 1971. godine u Karađorđevu Tito više puta upozorio hrvatsko rukovodstvo da smiri egzaltiranu retoriku koja produbljuje sukobe i prijeti propašću onoga na čemu se inzistira? Nije li proglašenje studentskog štrajka, u zastupanju onoga što je inače u toku, desetak dana prije, bio avanturizam koji se okrenuo protiv svojih predvodnika?

Nije li Nixonu i Brežnjevu, što se tiče europskog jugoistoka, tada bio primarni interes da se u pripremi potpisivanja SALT-a ne izazivaju napetosti među jugoslavenskim nacijama? Mnogo je tih pitanja, pri čemu se, respektiranjem polustoljetnog iskustva, u kojem je došlo do oružanih sukoba i u kojem je došlo do toga da se lijevi idejno-politički imaginarij preokrene od aureole svetosti do stigme dijaboličnosti, nameće potreba da se skeptički pristupi svemu i svakome u svrhu prevrednovanja njihova značenja i uloge. Umjesto denunciranja, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je (bi) trebao pozvati filozofa Žarka Puhovskog da se sukladno svojem filozofskom, sociološkom, politološkom,… znanju i umijeću pozabavi svim tim teorijskim i praktičkim problemima.