Vinko Grgurev: Gdje je hrvatski antifašizam?

Izdvajamo

• Ako je crvena zvijezda bila, a jest bila, etablirani simbol Narodnooslobodilačkog pokreta, ne otkriva li se njezina bit u intencijama međunarodnog antifašističkog pokreta? Nije li izvan njegove proklamacije i protiv nje svaka upotreba crvene zvijezde bitan otklon od onoga što ona simbolizira? Bi li se stoga moglo isticati da nisu dostojni crvene zvijezde oni koji su u njezino ime ili pod njom vršili zločine? Ako bi se prihvatilo to da ona korespondira ubojicama na Ovčari, onda bi se retrospektivno diskreditirao Narodnooslobodilački pokret, pa, molim lijepo, gdje je onda (ne samo) hrvatski antifašizam? Ne bi li pritom bilo osnove za logičnu konzistenciju s nacionalnim grbovima i religijskim znamenjima, jer, budimo iskreni, mnogi su alergični i na njih?

Povezani članci

• Šta čekate, što me ne uhapsite?
• Žuta marica ili kraj civilizacije
• Četvrto zasjedanje ZAVNOBiH-a
• Sistemski teror policije nad aktivistima grupe “Pravda za Davida” se nastavlja
• Suljagić: Odluka iz Haga historijski šamar politici popuštanja
• Korupcija i kriminal- NE hvala!

Posljedak “tranzicijskoga” prijeloma očituje se u osebujnoj konverziji: ono što je prije imalo božansku aureolu postalo je dijabolično; ono što je bilo dijabolično dovedeno je do praga pozitivne habilitacije. Konverzija ne jamči nikakvu istinitost, naprotiv, prije bi se moglo reći da prijelaz na suprotnu poziciju može biti pokazatelj bitnog otklona od onoga što se prethodno protežiralo. Žalosno je što se u mnogim publikacijama pribjeglo toj “kontrapoziciji” umjesto da se inzistira ponajprije na “metodičkoj sumnji” odnosno na sustezanju od apodiktičkih sudova u raskrčivanju putova do istine na povijesno-filozofski plauzibilan način. Na ispunjenje toga zahtjeva upućuju proturječnosti koje se pojavljuju u odnosu među pojedinim pojavama i pojmovima. Kako razriješiti “kvadraturu kruga” u tvrdnji da su Hrvati bili među prvima i najznačajnijima u antifašističkom pokretu, a uklanjaju se spomeni na njegove predvodnike, dapače, i na one koji su lišeni života na početku rata? Sudbina dvaju spomenika narodnom heroju Stjepanu Filipoviću – u Opuzenu i Valjevu -otkriva značenjsko polje povijesno tragičnih konstatacija u hrvatskom i srpskom narodu i postavlja pitanje o tome na čemu se temelji hrvatska (i srpska) antifašistička legitimacija.

• • •

 Istoga dana – 22. svibnja 1942. godine – pogubljeni su Stjepan Filipović i Rade Končar.

Simetrična je njihova povijesno-politička simbolika.

Filipović je Hrvat, iz Dalmacije. Končar je Srbin, iz Like.

Filipović je rođen 1916. u Opuzenu. Končar je rođen 1911. u Končarevu.

Filipovićevi roditelji su s djecom na putu, u borbi za život, od Opuzena, Mostara i Županje dospjeli do Kragujevca u kojem je Stjepan završio strojobravarski zanat, kao i Končar, u Beogradu i Leskovcu.

I Končar i Filipović su se angažirali u radničkom pokretu.

Bili su tridesetih godina u zatvoru zbog komunističke djelatnosti.

Končar je prije osude živio u Beogradu, a nakon izdržane kazne otišao je u Zagreb. Zaposlio se u Siemensu. Angažirao se u Komunističkoj partiji Hrvatske koja se uspostavila unutar Komunističke partije Jugoslavije. Kao član njihova rukovodstva bio je sudionik Prve redovne konferencije KPH i Pete zemaljske konferencije KPJ 1940. godine u Zagrebu.

Končar i Filipović su prvih dana okupacije pristupili Narodnooslobodilačkom pokretu.

Končar je, kao politički tajnik KPH, bio jedan od organizatora NOP-a.

Poslije sudjelovanja na savjetovanju partizanskih vođa u Stolicama dolazi poduprijeti organiziranje otpora fašističkom osvajaču, u Split, u Dalmaciju, koja je najvećim dijelom Rimskim ugovorom 1941. godine potpala pod vlast Kraljevine Italije.

Filipović se priključio Valjevskom partizanskom odredu te Mačvanskom partizanskom odredu. Potom je bio zapovjednik Kolubarskog bataljuna.

Končara je fašistička policija uhitila u Splitu. Okupacijski sud u Šibeniku osudio je, uz njega, više od dvadeset ljudi na smrt zbog poticanja borbe protiv zavojevača odnosno borbe za povratak Dalmacije matičnoj zemlji.

Filipovića su zarobili četnici Konstantina Milovanovića Pećanca. Iz četničkog zatvora u Loznici premješten je u Šabac, pa u Beograd, gdje je predan Gestapou. Nacistička vojnopolicijska vlast ga je prepustila srpskim “domoljubima” da za njih izvrše najsramniji čin, smrtnu kaznu. Končar je strijeljan u Šibeniku. Filipović je obješen u Valjevu.

Po karakterističnoj fotografiji prije vješanja na valjevskom sajmištu, kipar Vojin Bakić je izradio kip, koji je, kao spomenik Filipoviću, postavljen 1960. godine u Valjevu.

Filipovićeva gotovo jednaka skulptura uzdignutih ruku koju su izradili kipari Miro Vuco i Stjepan Gračan postavljena je 1978. godine u Opuzenu.

Zapaženo je kako se pred Filipovićevom slikom u holu zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku naklonio svjetski politički velikan Jawaharlal Nehru.

Na Trešnjevci, u Zagrebu, u dvorištu zgrade elektroindustrijskog koncerna nazvanoga po Radi Končaru, koji je svojedobno radio u pogonu iz kojeg je nastala spomenuta tvornica, bila je 1952. godine postavljena skulptura koju je u čast Končaru izradio Vanja Radauš.

Što je bilo s tim kipovima 1991. godine? Končarev, u Zagrebu, pomaknut je u zapećak. Filipovićev kip, onaj u Valjevu je zaklonjen (u novije doba je obnovljen), a onaj u Opuzenu uklonjen, dapače, i srušen. Zašto? Što se htjelo postignuti tom destrukcijskom porukom?

Obeščašćivanje Končara uklanjanjem spomenika zatajuje činjenice:

• da Srbi mogu biti i treba da budu požrtvovni u obrani hrvatske domovine i konstitutivni u njezinoj opstojnosti;
• da mogu biti i treba da budu protivni srpskim nacionalnim fundamentalistima koji se, ustvari, stavljaju u službu neprijatelja i srpskoga i hrvatskoga naroda;
• da otkriva blasfemičnost stavljanja u isti krug onih koji su bili izrijekom protiv fašističkog osvajača (partizani) i oni (četnici) koji su bili u kolaboraciji s njime.

Na pomolu novog doba bilo je naklapanja kako su potrebni “muzeji komunizma” da se “zgroženoj” javnosti predoče “strahote komunističkog totalitarizma”. Zacijelo bi remek-djela niza legendarnih kipara bili mogući zahvalni eksponati. Očito bi dva spomenika žrtvi nacista i četnika, narodnom heroju Stjepanu Filipoviću bili među najzanimljivijima. Zanimljiva je i politološka činjenica, naime, kako se dogodilo da u jeku međunacionalnih napetosti i početka ratnog neprijateljstva zajednički jezik mogu naći i oni u hrvatskom Opuzenu i oni u srpskom Valjevu gledom čovjeka kojem je jedan Nehru pokazao iznimno poštovanje.

 • • •

Godinu dana se Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je osnovala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na nagovor (zahtjev) Vlade Republike Hrvatske, odnosno premijera Andreja Plenkovića, bavilo onim što nije razjasnila ni u samom korijenu, u značenjima pojmova. Donijeto je ono što se jedino moglo donijeti: ništa.

Izjednačenjem ustaškog režima i jugoslavenskog/hrvatskog socijalističkog režima učinjena je temeljna greška jer su oni oprečni samom činjenicom što je jedan od njih nastao u ratno doba, a drugi u doba mira (s tragovima rata).

To pretenciozno uspoređivanje dalo je ustupak da se kao oličenje jugoslavenskog/ hrvatskog socijalizma svede na ono najgore što se događalo i dogodilo u njegovoj povijesti. Istini za volju, bilo je ružnih momenata, ali, bilo je i onoga što je zbilja povijesnog dosega. Zbog toga je neophodna njihova diferencija radi utvrđivanja onoga što doista ima povijesnu vrijednost, a što je, kao predmet politološkog, sociološkog,… istraživanja, relevantno samo da bude prevladano, naime, da ostane u prošlosti.

Može li se određeni režim proglasiti nedemokratskim ako se prethodno nije raspravljalo o tome što je demokracija i kako se ona iskazuje u pojedinim kontekstima. Manihejsko suprotstavljanje nedemokratskih i demokratskih režima koncesija je prikrivanju i učvršćivanju proturječnosti u društvima/državama kvalificiranima kao demokratski te skrivanju onog vrijednog u takozvanim nedemokratskim društvima/državama. U svima društvima, odnosno državama treba situacije i probleme razmatrati principijelno. Promišljena je tendencija, štoviše, s onu stranu emotivnih naboja, dijaboliziranja crvene zvijezde i komunizma. Ali, treba li to prihvatiti zdravo za gotovo ili podvrgnuti kritici?

• • •

Koje bi mogle biti posljedice stigmatiziranja komunističkih simbola (crvene zvijezde)?

Ako bi se dogodilo to da u europskim natjecanjima hrvatski klubovi budu morali igrati s “Partizanom”, koji crvenu zvijezdu ima u svojem amblemu, ili/i s “Crvenom zvezdom”, koja je pod tim simbolom, dapače, u svojem imenu (!), osvojila kup europskih nogometnih prvaka (europsko prvenstvo), bi li smjeli nastupiti u Zagrebu i Splitu, Rijeci i Osijeku?

Ako već ne bi smjeli igrati u svojoj domovini, pa ni na neutralnom terenu u Budimpešti, Warszawi, Wrocławu, Krakówu, Viniusu, Rigi,… bi li mogli dobiti gostoprimstvo u Münchenu, Beču, Milanu, Zürichu,…? Ili da se obje utakmice odigraju u Beogradu (gdje je vlast daleko od komunizma) ili, pak, da se odluče na (kažnjivo) odustajanje?

Bi li se “Hajduk” trebao odreći toga što je za antifašističke zasluge De Gaulleovim ukazom 1945. godine u Beirutu proglašen Počasnom momčadi Slobodne Francuske? Zašto crvena zvijezda tada nimalo nije smetala francuskom generalu?

Koji bi bili odgovori na ta pitanja ozbiljne povijesno-političke indikacije?

Politbiro KPJ je 4. srpnja 1941. godine u Beogradu odlučio da crvena zvijezda bude amblem Narodnooslobodilačkog pokreta. Zaključeno je da ona bude legitimacija borbe protiv nacifašističke okupacije. U njezinoj su denotaciji pravo čovjeka na rad i na upravljanje odgovarajućim vrijednostima te pravo naroda na ravnopravnost i državnu instituciju.

Nije baš ni svaki ustaša, ni baš svaki četnik, bio zločinac zbog pripadnosti ustaškom, odnosno četničkom pokretu. Međutim, zbog oslanjanja na politiku sila koje su promovirale eksterminaciju pojedinih naroda i uskratile im pravo na državnost, ustaštvo i četništvo bili su historijski retrogradni.

U tumačenju da je Narodnooslobodilački pokret bio povijesna perspektiva sam po sebi isključila bi se mogućnost razlučivanja njegovih povijesnih vrijednosti i onoga što je protiv njegovih bitnih povijesnih nakana. Narodnooslobodilački pokret je promaknuo elemente povijesne perspektive. Ta konstatacija, budući da je u NOP-u bilo mnogih frakcija, svaka sa svojim kompleksima i interesima, ponekih u bitnom otklonu od onoga što simbolizira crvena zvijezda, zahtijeva permanentnu povijesnu kritiku radi argumentiranog iznošenja na vidjelo onoga što je bitno obilježje crvene zvijezde (da se zloupotreba ne bi podmetala pod istinu).

Nije li pljačka, pljačka i samo pljačka bila motiv onih koji su razarali Vukovar? Molim lijepo, zar bi ih ozloglašavanjem crvene zvijezde trebalo uzdignuti na visinu istinskih partizanskih boraca koji su se u velikom svjetskom ratu žrtvovali da ne bi Hrvatska i Hrvati zauvijek nestali?

Pozivanjem na to što su imali na kapi crvenu zvijezdu, kao relikt, oni koji su okupirali Vukovar i pjevali kanibalističke pjesme, nije vrijedno spomena, jer njihova legitimacija nije crvena zvijezda, uz srp i čekić, pa ni nacionalni simbol, nego samo njihov zločin. Pobogu, pod kojim su znakom Hrvati postali jedan od najznačajnijih antifašističkih naroda?

Ako bi bila stigmatizirana crvena zvijezda, onda bi se ona dovela u istu razinu s ustaškim i četničkim simbolom, pa to ne bi odgovaralo historijskoj (povijesnoj) istini. Poopćavanjem bi se došlo do toga da bi trebalo zabraniti nacionalne grbove jer i oni u mnogih izazivaju uznemirujuće asocijacije, zacijelo i križ, pod kojim je učinjeno mnogo toga što se, najblaže rečeno, nimalo ne može opravdati. Nije li križ bio, u kršćanskim zemljama, i za vrijeme “ateističkog komunizma”, i jest, simbol i u nazivu najveće svjetske humanitarne organizacije? Treba nastojati na rasvjetljavanju povijesnih značenja određenih simbola, a ne na njihovoj zabrani.

 • • •

Zahtjev za znanjem definicije komunizma neophodno je u razrješavanju nonšalantnog stavljanja komunizma u “logični” red s fašizmom i nacizmom. Kako je to počesto prisutno u govoru najviših državnih dužnosnika, u poslagivanju “totalitarističkih ideologija”: fašizam – komunizam – nacizam, u javnosti zadobiva neprijepornu kvalifikaciju. Nije mjerodavno ni stajalište političkih autoriteta, bilo kojeg stupnja državne funkcije, ni stranačkih ideologa, nego logički odnosno povijesno-filozofski put do biti komunizma.

Uostalom, kako ti pojmovi mogu biti u istom nizu ako je fašistima i nacistima komunizam bio zakleti neprijatelj, a komunizam je bio, osobito u Drugom svjetskom ratu, žestoko okomljen protiv fašizma i nacizma? Odgovornost elitnih političara je neizostavna jer njihovom riječju određeni pojmovi zauzimaju snagu političkog principa.

Obično se misli na “strukturalnu podudarnost” staljinizma i fašizma te nacizma stavljanjem komunizma u isti niz s fašizmom i nacizmom. Ali, ako bi bila prihvatljiva ta konstatacija, onda samo postojanje dvaju pojmova – staljinizma i komunizma – ukazuje na njihovu razliku. Ako je staljinizam, štoviše, jedan od vidova komunizma, onda nije istovjetan njemu, pa je suđenje pars pro toto logički pogrešno. Nije li staljinizam, u sklopu poimanja komunizma, bitan otklon od njega? Ima li logike da komunizam bude u istoj liniji s fašizmom?

• • •

Komunizam i fašizam su oprečni pojmovi. Nije logično da budu u istoj liniji.

Autonomija građanskoga pojedinca os je komunizma, dakle, riječ je o sljedećoj shemi: ja sam slobodan, ti si slobodan, on je slobodan,… što mogu ja, ne možeš ti, što možeš ti, ne može on, što može on, ne mogu ja,… ali, u načelno jednakoj interakciji, svi mogu i dužni su solidarno uspostavljati zajednicu u kojoj bi svatko prema svojim specifičnostima trebao zadobiti primjereno mjesto vlastita opstanka. Taj se zahtjev očituje u ispunjenju prava na iskazivanje čovjekove kreativnosti, u korijenu čega je pravo na rad i na upravljanje njegovim vrijednostima.

Komunizam je Marxova i Engelsova preformulacija pojma društvenoga ugovora na kojem je inzistirala plejada mislitelja europskog duha modernoga vremena. Također je u toj liniji Spinozina ideja da država potvrđuje svoju legitimnost i legalnost samo u jamstvu slobode i sigurnosti svakoga čovjeka. Osobito je značajno u nastanku ideje komunizma Rousseauovo mišljenje o tome da se čovjekova sloboda pokazuje u racionalnom dolaženju do rješenja, u uspostavljanju opće volje, usuglašavanjem stajališta mimo bilo čije prisile. U jezgri komunizma je Kantov kategorički imperativ, u očitovanju moralnoga zakona.

Komunizam je etička i povijesna ideja.

U putanji nastanka ideje komunizma je Kristova misao o jednakosti svih ljudi u Bogu, kao jamstvu ljudske savjesti, kojoj je sukladna Senekina da nijedan čovjek po prirodi nije rob. Mnogi klerici bi trebali više govoriti o ljubavi, nadi, utjesi,… umjesto da bjesomučnostima obeščašćuju iskonske kršćanske (prvotne komunističke) vrijednosti.

Fašizam, protivno komunizmu, podrazumijeva sljedeće: ja sam gospodar, a ti si sluga.

Taj odnos nije izražaj postojećeg historijskog stanja koji treba prevladati ozbiljavanjem građanskih postulata da pojedinci i narodi budu ravnopravni u konstituiranju svijeta, nego, protivno toj komunističkoj ideji, fašizam nastoji na njegovu konzerviranju, da mora biti takav kakav jest, nužan, prirodan. Konzervativizam u tome vidu ne označuje ljubav prema starim običajima, možda boljima od današnjih, nego nastojanje vladajuće klase da učvrsti i opravda svoj privilegirani položaj.

Inzistirajući na internacionalizmu, komunizam, gledom nacionalnoga, zahtijeva, u principu, jednako komuniciranje sa svakim, u kojem se razvijanjem i potvrđivanjem univerzalnih, povijesnih vrijednosti, razvija i potvrđuje autentičnost vlastita naroda.

Demagogijom o ugroženosti, vladajuća klasa – u fašizmu – svodi “svoj” narod na masu, to jest na sredstvo ekspanzije na druge, na svoj objekt, radi realiziranja svojeg i samo svojeg ekonomskog i političkog interesa.

Tragikomična je umišljenost prisutna u izjavama da je na demokratskim izborima odbačen komunizam. Kako se može odbaciti ono o čemu mnogi nisu imali ni znanja, ni razumijevanja, ni sposobnosti da dosegnu njegova načela i djeluju u skladu s njima?

Pobogu, po čemu su (onima kojima oni jesu) jednaki komunizam i fašizam?

• • •

Sve što jest, odnosno sve što se čini, ima svoj razlog: svrhu i smisao. Ako se devastiraju spomenička obilježja određene kategorije ljudi ili se uklanjaju iz povijesnog imaginarija, onda se postavlja pitanje o tome zbog čega se i radi čega to čini. Za odgovor na to pitanje neophodno je istraživanje i utvrđivanje razlike u pojmu između njegove biti i otklona od nje.

Ako je crvena zvijezda bila, a jest bila, etablirani simbol Narodnooslobodilačkog pokreta, ne otkriva li se njezina bit u intencijama međunarodnog antifašističkog pokreta? Nije li izvan njegove proklamacije i protiv nje svaka upotreba crvene zvijezde bitan otklon od onoga što ona simbolizira? Bi li se stoga moglo isticati da nisu dostojni crvene zvijezde oni koji su u njezino ime ili pod njom vršili zločine? Ako bi se prihvatilo to da ona korespondira ubojicama na Ovčari, onda bi se retrospektivno diskreditirao Narodnooslobodilački pokret, pa, molim lijepo, gdje je onda (ne samo) hrvatski antifašizam? Ne bi li pritom bilo osnove za logičnu konzistenciju s nacionalnim grbovima i religijskim znamenjima, jer, budimo iskreni, mnogi su alergični i na njih?

Ne pripada li području političke shizofrenije činjenica što je masa njih koja je bila u članstvu nominalne komunističke organizacije zaklinjući se u komunizam, pa i zlostavljala mnoge u njegovo ime, nadolaskom demokracije (ne znajući ni što je ona ni koji je njezin doseg), dospjela dotle da je počela na sva zvona oglašavati kako je komunizam gori od fašizma? Nije li se pritom dogodila ironija, naime, da su retrospektivno sami u sebi otkrili da su – kao komunisti – bili gori od fašista. Poglavito je za njih neophodno definiranje pojmova, u otkrivanju biti, da bi iskazali razlog svojeg “prosvjetljenja”.