Viktor Ivančić: ZUB VREMENA U ČELJUSTI ZVIJERI

Povezani članci

• U JEDNOM KOLOVOZU
• MALA LEKCIJA O SOCIJALIZMU
• Kraj za Lijanoviće?Istraga utvrdila: Prijatelji Gojka Šuška oštetili državu za oko 72,9 miliona KM poreza
• Kultura sjećanja, poricanja i laži: Kako do kraja poraziti zločine i zločince
  Mostar: Nenaučene lekcije
• Nakon detroniziranja Tita, Bandić zaziva u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a
• AMBASADORI BH MUZIKE

 

O usponu i radu retroaktivnog novinarstva

0.

Da li je upozorenje vijest?

Ili: koliko je novinarske profesionalnosti sadržano u ambiciji da se o nekom događaju izvještava s ciljem da se događaj ne zbije?

Ili: na što bi trebao sličiti eventualni akustički amblem žurnalizma – na zavijanje sirene za uzbunu ili na zvonjavu crkvenih zvona koja ispraća pogrebnu povorku? 

Kada utroši gotovo čitav radni vijek liferujući argumente za potvrdni odgovor na prvo od gornjih pitanja, a pri kraju tog puta čuje uglavnom metalni zvuk što se, umjesto s vrha bogomolje, širi iz takozvanih medijskih platformi – kada dakle biva potvrđena druga opcija iz zadnjeg od gornjih pitanja – čovjek ima jak osjećaj da mu je odzvonilo. Možda je vrijeme da se prestane ritati u kovčegu. Lupati protiv redovne i pretežne prakse svog zanata, i to radi samog zanata, prilično je neudobno, a u dobroj mjeri i neprirodno. Ali ipak…

1.

Jedan od mogućih kritičkih pristupa novinarstvu mogao bi biti taj da se krišom prepravi pištolj u ruci profesionalca, tako da metak nakon ispaljivanja izleti kroz pogrešnu stranu cijevi. Ne treba strahovati od smrtnog ishoda, jer „informativna sila“ živi vječno, ali bi krater na licu vlasnika naoružanja mogao poslužiti za provjetravanje. Posegnuti, recimo, za jednim od gvozdenih pravila iz svetih spisa, za čuvenim „fajv dabl ju“ paketom kojim se struka oduvijek diči, i zatim ga, umjesto ka događaju, okrenuti prema prenosiocu događaja: tko piše? što piše? kada piše? gdje piše? zašto piše?…

Pretpostavljam da je čitatelj već razumio kako se kanim pozabaviti središnjom karikom u tome nizu, onim kada. Učini li mu se da je to trivijalno – jer prema žurnalističkim legendama, u kojima ažurnost visoko kotira, kada je uvijek sada – bojim se da nije uzeo u obzir netrpeljivost između aktualnosti i istine, a ova, za vraga, protokom vremena postaje sve intenzivnija. Uz nešto patetike, prikladno mojim godinama – ali i uz uvjet da taština ne napravi nered izjednačavajući rezignaciju s mudrošću – moguće je čak otvoriti priču o nečemu tako pompoznom kao što je (sad preporučujem zakolutati očima) historijska težina novinarstva, i to sasvim doslovno shvaćena.

Na primjer: što bi neki budući historičar, opskrbljen dobrom vjerom i idealom objektivnosti, u namjeri da s vremenske udaljenosti od deset, dvadeset, pedeset ili više godina dopre do koliko-toliko istinite slike o našem današnjem životu, mogao o tome saznati iz današnjih novina? Na kakvu bi to povijesnu građu o sadašnjosti takav budući pretpostavljeni istraživač naišao pregledavajući na svome kompjutorskom zaslonu novinarske priloge s portala ili televizijskih kanala koji nose datume iz ovoga doba? Koliko bi vjerodostojan bio na taj način prikupljeni materijal? Kakva bi mu se to istina cerila u lice iz bogatog arhiva? U slučaju da ne razmišlja pravolinijski, bojim se da bi se naš povjesničar zatekao u grdnim problemima. Tolikim da ga vrijedi unaprijed žaliti.

Doduše, historičari znaju biti lojalni istini koliko i novinari, pa ne bi bilo dobro zanositi se iluzijama, ali ovdje imamo posla s neiskvarenim primjerkom, napokon, upravo smo ga izmislili. Elem, u slučaju da taj znatiželjni znanstveni trudbenik iz dvije tisuće tridesete, pedesete ili osamdeset i neke, primjerice, želi proučiti „medijske sadržaje“ pomoću kojih će steći istinitu sliku o prvih sedam-osam godina diktature Aleksandra Vučića u Srbiji, morao bi se osloniti gotovo isključivo na Peščanik, i još možda na tri i pol nezavisne marginalne jedinice u nepreglednome medijskom polju. Enormni ostatak, 98-postotni dio građe u koju je odvažno zaronio, shvatio bi, postoji samo zato da ga prevari: praktički kompletan asortiman „medijskih sadržaja“ nastalih u Srbiji u promatranom razdoblju uvjeravao bi ga da je Vučić bio tankoćutni demokrat liberalnog usmjerenja, da je poštovao parlamentarizam, slobodu štampe i bio posvećen tzv. europskim vrijednostima, da je prštao od ljubavi prema svome narodu i da mu je narod uzvraćao istim buketom emocija, da je strpljivo gradio dobrosusjedske odnose i zagovarao tolerantan odnos prema drugima i drugačijima… i da takvu sliku ne može pokvariti šačica bijednih izroda, medijskih plaćenika instruiranih od strane inozemnih agentura i neprijateljski raspoloženih režima u okruženju.

Tako bi se naš povjesničar zatekao u ulozi detektiva suočenog s invazijom lažnih svjedoka. U slučaju da ga djelovanje davne propagande ne izbaci iz ravnoteže, razumio bi kako je svoj pothvat prinuđen obaviti usprkos, a ne zahvaljujući publicističkoj pripomoći, i kako svi ti silni novinari iz dvadesetih godina ovoga stoljeća nisu bili njegovi dobronamjerni prethodnici, skupljači vjerodostojnih fakata, već su djelovali s ambicijom da zameću tragove i navode na pogrešne zaključke, ukratko – da ga ubiju u pojam.

Slijedio bi dakle dodatni detektivski posao, jer historičar gladan istine morao bi imati neke prethodne obavijesti o Peščaniku, iako je još u doba predmetne satrapije poduzimano sve da ovaj bude šutnut na marginu i učinjen što manje vidljivim, ili bi – budući da je sada već maksimalno nepovjerljiv, a to znači i maksimalno temeljit – naišao na njegovo ime iščitavajući novinske priloge iz žanra potjernica, kakvih je naročito mnogo, i obratio pažnju na one „bijedne izrode“, „medijske plaćenike“ i slične demone iz reda žurnalističkih otpadnika koji će ga, kada se napokon dokopa njihovih drevnih radova, opskrbiti realnim prikazima razdoblja koje ga zanima. Pomalo je paradoksalno što bi u tom pogledu, pogotovo ako ga radna disciplina odvede do opsesije, neiskvareni historičar umnogome podsjećao na neiskvarenog istraživačkog novinara, trošeći veći dio vremena i energije na traganje za pouzdanim izvorom.

S istim bi se nevoljama zamišljeni povjesničar iz budućnosti susretao i da su mu u fokusu neki drugi periodi i neki drugi prostori: ako bi u zoni njegova interesa, na primjer, bile devedesete godine prošloga stoljeća u Hrvatskoj i nacionalistički apsolutizam Franje Tuđmana, trebao bi se – ukoliko ne želi pasti kao žrtva perfidne obmane – osloniti na izdanja Arkzina ili Feral Tribunea, na projekte molekularne veličine u okviru nacionalne medijske industrije (iako čovjek ne može biti posve siguran da se primjerci tih popljuvanih novina još uvijek čuvaju u podrumima Nacionalne i sveučilišne knjižnice), pa na taj način doprijeti do poneke kapi istine u oceanu novinarskih laži. U boljoj varijanti savjesni bi znanstvenik, zgađen sadržajem pretežnog dijela dokumentacije, u hodu promijenio temu, odnosno suzio njezin raspon, i umjesto na tiranina težište stavio na tiraninovu poniznu poslugu, odlučivši sročiti, recimo, lokalnu povijest propagande. Jedini način da krivotvorine otvore put do autentičnosti jest da one same postanu predmet izučavanja.

2.

Druga metoda koju bi, hrvajući se s „medijskim sadržajima“ što bi imali poslužiti kao resursi za njegovu pripovijest, historičar mogao primijeniti – a ta mi je, priznajem, mnogo interesantnija, mada i nešto zahtjevnija – svodila bi se na to da svoje planirano putovanje u prošlost ne obavi u jednome skoku, brzom vremeplovnom prugom, nego da putuje polako, uživajući u pejzažu, i iskrca se na nekoj od stanica prije konačnoga vremenskog odredišta. Ako bi, ilustracije radi, u želji da dopre do mjerodavnih informacija o periodu strahovlade Aleksandra Vučića, proučio sadržaje vodećih srpskih informativnih medija iz razdoblja kada je Vučić već politički upokojen – kada je dakle ovim ili onim načinom već zbrisan s političke scene – stekao bi neusporedivo realniju predodžbu o karakteru njegova režima nego da konzultira te iste medije iz doba dok je ovaj još držao vlast u rukama. I dalje bi to bilo daleko od pune istine, razumije se, ali ni blizu propagandnoj magli čija je gustoća bila (jedna od) manifestacija vladareve konkretne moći.

Istraživač bi se čak mogao iznenaditi spoznavši koliko okrutna znade biti odmazda bivših poslušnika, i koliko sočnih detalja – idealnih za historiografsku obradu – izlazi na vidjelo kada se konjušari i sobarice upuste u opanjkavanje mrtvog gospodara. Moguće je da mu, osim kao čvrsta referentna točka, tada ni Peščanik ne bi bio toliko nužan, tim više što će se rečeni portal u tom periodu, u periodu nakon Vučića, nesumnjivo baviti nečim drugim, naime – nečim živim. Identično iskustvo imao bi s drugim vremenom i drugim prostorom: hrvatski mainstream mediji iz dvijetisućitih, recimo, pružit će mu mnogo iskreniji uvid u hrvatske devedesete, kada je punom snagom brektao represivni aparat Franje Tuđmana, nego ti isti mediji iz devedesetih. Opet to neće biti potpuna istina, dakako – jer neki tabui, poput tzv. domovinskog rata, uživaju dugoročniju intaktnost – ali ni potpuna obmana, kao u doba dok je autokrat bio prisutan u ovozemaljskom životu.

Na taj bi se način naš povjesničar, tragajući za nečim drugim, upoznao s fenomenom retroaktivnog novinarstva. Da mene pita, rekao bih mu da je naletio na zlatnu žilu – i da je utoliko šteta što nema više medioloških afiniteta – jer je upravo retroaktivnost suštinsko obilježje žurnalizma naše ere. Među „medijskim sadržajima“ naknadne su istine bez premca najbrojnije. U krvavijim prizorima to dovodi do raskošnih ugođaja: do toga da se historijske tragedije ponavljaju kao izvjestiteljske farse. Za retroaktivno novinarstvo, naime, sadašnjost je u principu vremenska nepogoda, s tim da nemamo u vidu ništa slično klimi.

U šizofrenim državicama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije, gdje se oportunizam običava uživati na masovnoj osnovi, ovo je svojstvo posebno naglašeno (premda nije karakteristično samo za njih), i to ne samo u novinarskom polju. Imamo li u vidu, na primjer, silovitost postkomunističkog antikomunizma, sve te neustrašive strasti koje ključaju u igrama na sigurnu kartu, može se na ovim prostorima govoriti o ozbiljnoj tradiciji odupiranja poredcima koji su izdahnuli. Malo tko umije tako odvažno i efektno šutnuti mrtvoga konja kao što to čine balkanski slobodari. Nezgodno je jedino – da se ipak vratimo štampi – što obilna zbirka parola sigurnosno-zaštitarskog tipa kojima profesija strpljivo širi mit o vlastitoj slavi, poput one o novinarstvu kao „sedmoj sili“ ili „četvrtoj vlasti“, ili pak o novinarima dresiranim u „pse čuvare demokracije“ i povezanim u watchdog-službu koja bdije nad slobodom, time postaje savršeno besmislena.

Budući da ovaj zapis nastaje u zlo doba, u vrijeme kada virusna epidemija sije nesreću i regulira život u opsadnom stanju, medicinska terminologija čini mi se prikladnom: umjesto da bude u službi prevencije, novinarstvo se sve češće artikulira kroz obdukciju; umjesto da ponudi zaštitu i antiseptik – kako to nalažu biblijska štiva o njegovu poslanju – novinarstvo rukuje skalpelom koji rovari po mrtvome tijelu, neopterećeno strahom, senzibilnošću ili drugim ograničenjima, a pogotovo bilo kakvom moralnom obavezom da pridonese promjeni stvarnosti. Osim, naravno, ako je kadaver unaprijed proglašen nacionalnim svecem, pa je i autopsija tek uvertira nakon koje će nastupiti stručnjaci za balzamiranje.

3.

Ostavimo li po strani korupciju, propagandu i direktnu političku kontrolu, pa čak i devijacije naizgled nižeg ranga (mada dugoročno pogubnije), kao što je prilagođavanje informativne ponude komercijalnim učincima umjesto javnome interesu, ostaje gorak utisak da je retroaktivnost upisana u genetsku strukturu novinarstva. Svatko tko se bavi ovim poslom morao je imati snažna iskustva s tim usudom, no rijetki su, bojim se, to svrstavali u iskustva poraza.

Ovoga ljeta – evo osobne lekcije – napunit će se trideset godina od jedne od najvećih rudarskih nesreća u Jugoslaviji: 26. kolovoza 1990. u rudniku Kreka pored Tuzle poginulo je 180 rudara, u prosječnoj dobi od 27 godina. Od treće smjene, najmlađe u rudniku, koja se tog dana spustila u jamu Dobrnja Jug, živ je ostao samo jedan rudar. Tragedija je, prema kasnijim službenim objašnjenjima, bila uzrokovana „eksplozijom oblaka ugljene prašine do koje je došlo zbog nepravilnog miniranja čelične podgrade“. Redakcija splitskoga dnevnog lista, gdje sam tada radio, poslala me je „na lice mjesta“, a budući da sam na licu mjesta bio potresen, trudio sam se svoje unutrašnje stanje prenijeti čitaocima i sastavio, kako se tada govorilo, dojmljivu reportažu. Veći dio tog teksta sastojao se od činovnički suhog nabrajanja stvari koje su iza poginulih mladića ostale u svlačionici – traperice sa zavrnutim krajevima nogavica, iznošene pumine patike, majica s likom Vučka i olimpijskim znakom, žuti plastični upaljač, otvorena i poluprazna limenka paštete… Bio sam nadobudan, pokušao sam hladnim nizanjem stvoriti kumulativni efekt koji će prizvati osjećaj užasa i jeze.

Sljedećih tjedana jugoslavenske novine vrvjele su žestokim kritičkim napisima o nehumanim uvjetima u kojima su rudari radili, o nedostatku opreme za spašavanje, o zastarjeloj mehanizaciji, o katastrofalnom stanju sustava zaštite, o bijednim rudarskim plaćama, o sindikalnim upozorenjima na koja se ni uprava ni javnost nisu obazirali, a mene je obuzimala neizdrživa tjeskoba, što je valjda bilo povezano i s nevelikim radnim stažem… Zar bi to zaista trebala biti svrha novinarstva? Zar te teme nisu trebale s istom kritičkom žestinom biti apsolvirane prije nego se dogodila kataklizma? Zar umjesto o uzrocima nesreće nije trebalo pisati o uzrocima moguće nesreće?… Osjećaj mučnine bio je toliki da sam i svoju zanatski korektno napisanu reportažu ubrzo osvijestio kao literarnu oholost vrijednu prezira, kao vid parazitiranja, u najboljem slučaju novinski dekor, onu izlišnu zvonjavu što ispraća pogrebnu povorku na putu do rake.

Obično bude tako. Skoro da nema poplave, požara, potresa ili željezničke nesreće u čijem epilogu ne dolazi do nagle provale „angažiranog novinarstva“, zapravo nepriznatog oblika ispiranja savjesti, njegovanog kroz skupni i u pravilu histerični nastup, a da sva ta medijska buka – začudo – nikada ne otvara pitanje (još jednog, tko zna kojeg u beskrajnome nizu) profesionalnog poraza. Naprotiv, priređuje se pirotehničko proslavljanje iznova potvrđene nemoći. Čak i kada se čini neizbježnim, ima nečega duboko uznemirujućeg i odvratnog u blještavome snopu informacija koje osvjetljavaju svršeni čin, naročito ako se sam svršetak – kao u mnogim kardinalnim primjerima – dogodio davno.

Svoju sam lekciju nastojao ne zaboraviti, štoviše, u posebnim mentalnim ritualima uzgajao sam, ako se tako može reći, intenzivno sjećanje na poraz, pa je moguće da mi je taj ožiljak-opomena i usmjerio budući rad, ili barem nahranio trajnu averziju prema naknadnim istinama. To se pokazalo utoliko važnijim jer je uskoro nastupilo vrijeme multipliciranih nesreća, kada su umjesto eksplozije oblaka ugljene prašine odjekivale detonacije drukčijeg porijekla, što je gotovo uvijek značilo da se od momenta tragedije do njezina pukog evidentiranja, a kamoli do novinarske detekcije uzroka, utvrđivala sve veća vremenska distanca. Ponekad u dimenzijama beskraja.

Da, ništa nije toliko degutantno kao kad hrvatska građanska štampa, deset godina nakon zločina u Lori, stidljivo otkrije ulogu induktorskog telefona i bejzbol palice u mučenju zarobljenih civila. Da, ništa nije toliko ogavno kao kad srpska građanska štampa, deset godina nakon okupacije Vukovara, stidljivo otkrije leševe sa Ovčare.

Stvar dobiva na opscenosti jer u nekontroliranim i ozloglašenim medijskim budžacima uvijek postoje i oni koji, usprkos svim rizicima, ne poštuju temporalna pravila ponašanja: netko je već, deset godina ranije, nešto napisao o zvjerstvima u Lori, kao što su Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, deset godina prije srpske građanske štampe, reportažno izvijestile o stravi u netom okupiranom Vukovaru. Ali te činjenice, provjereno, ostvaruju neznatni utjecaj na masovno stanje duha sve dok im vodeći medijski pogoni, sa svojom punom glomaznošću i nijemom ignorancijom, udaraju nevidljivi pečat s natpisom „Nedozvoljeno korištenje“. Tajna dakle nije u samim činjenicama – pa niti u pukoj političkoj volji da one ne ugledaju svjetlo dana, da ostanu tajnima – već u kolektivnoj pozi zarobljene profesije i poruci vlasti koja se kroz tu pozu emitira. Ubojica i njegov logističar kreću se po javnoj sceni uvježbanim plesnim koracima, znajući kolika je važnost brojeva za nastavak zajedničke misije: to što su isporučioci neugodnih istina u zastrašujućoj manjini čini mogućima naredne Lore i Ovčare.

(Sad čitalac komotno može opet zakolutati očima, jer slijedi, makar u zagradama koje fingiraju nepretencioznost, savjet mladom novinaru: Izvještavaš li o zločinu koji se tek ima dogoditi, upozoravaš li – ne možeš pretjerati! Jesi li u stanju sagledati koliko ti manevarskog prostora omogućava ta sloboda?)

4.

S klasičnim kriminalom i mirnodopskim despocijama nešto je drugačije, jer uže pomoću kojega rentabilni vladar drži pod kontrolom „pse čuvare“ nije nužno ojačano lancem nacionalne mitologije, s karikama u vidu proslavljenih pokolja što ih je zajednica dužna čuvati u najljepšoj uspomeni. Ipak, dovoljno je čvrsto da izazove procvat retroaktivnog novinarstva.

Fond primjera u zemlji u kojoj živim toliko je bogat da knjiga debljine telefonskog imenika ne bi bila dostatna za njihovo nabrajanje. Jedan od markantnijih je slučaj nekadašnjeg premijera Ive Sanadera koji je uživao status nedodirljivosti i potpunu podršku središnje medijske struje, a kroz to vrijeme, blagodareći kleptomanskome krilu svoje ličnosti, organizirao pljačku narodne imovine impozantnih razmjera. Nakon što je politički pao – a nije pao zbog senzacionalnih novinarskih otkrića, premda su vijesti o krađi kontinuirano pristizale iz onih omraženih medijskih budžaka – ista armija žurnalista koja mu je u vrijeme počinjenja delikta jela iz ruke i štancala dnevne porcije ditiramba krenula mu je vaditi crijeva takvim sladostrasnim intenzitetom da ga je pristojan čovjek morao žaliti. Erupcija naknadnih istina sličila je prskanju gnojnog čira, oslobađanju goleme frustracije bivših članova posluge što se akumulirala tokom višegodišnje obaveze prešućivanja.

Slično se proveo i Ivica Todorić, nekadašnji vlasnik najvećeg koncerna u zemlji, koji je oglasima financijski hranio praktički sve masovne medije, te se decenijama njegovo ime u vladajućoj štampi smjelo koristiti isključivo u žanru oda i epski intoniranih hvalospjeva. Nakon što je pao – a ni on nije pao zbog senzacionalnih novinarskih otkrića, iako su izvještaje o lopovluku i besramnom bogaćenju redovno objavljivali rijetki gerilci na medijskoj margini – upriličen je masakr koji je ubrzo poprimio dimenzije nacionalnih orgija: hrabri žurnalisti, dakako uz pomoć policije, obnarodovali su čak i popis prehrambenih artikala što ih je tajkunova familija kupovala u prodajnome centru, a da se ne spominje sadržaj ormara iz spavaće sobe bahate kćeri – objavljen preko cijele duplerice u najserioznijem hrvatskom dnevnom listu – s pedantnim raportom o markama i cijenama cipela i kožnih torbi što se u njemu kriju. Retroaktivno novinarstvo slavodobitno je zabilo glogov kolac u grudi smaknutog patrona, ispostavljajući račun za decenije pokornosti.

Tko zna, možda bi se multidisciplinarnim pristupom – kombinacijom antropologije, strojarstva i aforistike – dalo egzaktno utvrditi uz koliku potisnu silu protok bremena aktivira ispušne ventile.

Primjer koji svojom karikaturalnošću, ipak, najbolje ilustrira fenomen o kojem ovdje nabadamo – i time ću završiti niz – tiče se herojske figure generala HV Ante Gotovine, mada samo posredno, i mada su u desnici vlasti iznova i uže i lanac. U veljači 2003. Feral je otkrio da je ovaj u svome predratnom životu u Francuskoj bio osuđen zbog sudjelovanja u krađi dragulja i objavio priču u nekoliko nastavaka, sve sa faksimilima presuda francuskih sudova. No, kako je Gotovina tada uživao status neupitnog nacionalnog junaka, otkriće je temeljito prešućeno i nije izazvalo doslovno nikakvu reakciju. Točno dvije godine kasnije, međutim, u veljači 2005. – kada je general kao optuženik Haškog suda bio u bijegu, a hrvatska vlast, pritisnuta međunarodnim ultimatumima, donijela odluku da ga se „locira, uhiti i transferira“ – Jutarnji list objavio je „ekskluzivno otkriće“ o „dosad nepoznatoj presudi“ protiv Gotovine zbog krađe dijamanata, ne navodeći ni jednom riječju da je sve to, uključujući faksimile, već objavljeno dvije godine ranije. Budući da je bjeguncu u tome trenutku trebalo radikalno promijeniti imidž – ono „Heroj, a ne zločinac“ valjalo je preinačiti u „Lopov, a ne heroj“ – „otkriće“ je snažno odjeknulo: vladajući i opozicijski prvaci javljali su se jadan za drugim da obznane kako „o tome dosad nisu ništa znali“, kako im je „ovo prvi glas“, kako su „konsternirani i šokirani“, kako se „sada mijenja sve“… a sam smisao čudesne medijske operacije najbolje je dočarao uvodničar Jutarnjeg lista ustvrdivši da je „čovjek zbog kojeg se Hrvatska ponovo nalazi pred međunarodnom izolacijom naprosto kriminalac“.

Dvije godine ranije, međutim, to „naprosto“ nije bio (kao što, zanimljivo, on to „naprosto“ nije ni danas, petnaest godina kasnije). Zbog stanovitoga viška bezobzirnosti prema onome što obično nazivamo zdravim razumom, slučaj ne samo što je rastvorio tehniku kojom se vrijednost činjenica uzima u obzir isključivo iz perspektive njihove političke i ideološke upotrebljivosti – pa one postaju validne za masovnu konzumaciju jedino kada ih vladajuća medijska mašina obilježi pečatom „službeno“, a u protivnome to nisu – već i pokazao do koje je mjere, kada se prorežimsko novinarstvo razigra, moguće obezvrijediti same kategorije istine i laži. Imajući u vidu da je uživljavanje bilo kolektivno – i na strani onih koji lansiraju „dosad nepoznate“ informacije, i na strani onih što ih primaju, premda su ih jedni i drugi čitali dvije godine ranije – svjedočili smo nekoj vrsti pokazne vježbe o tome kako funkcionira optimalno ugođena cinična zajednica.

5.

Eto zbog čega je, odvažimo li se skrenuti pogled sa svetih spisa na dnevnu prozu, pitanje kada se piše (a kada šuti, prikriva, apstinira) daleko od trivijalnog. U njemu leži sama pulsirajuća bit novinarskog angažmana, što bi i onaj naš historičar iz budućnosti neizostavno morao imati na umu. Osim svega, putujući u prošlost u potrazi za upotrebljivim podacima, mogao bi naići na živopisnu konkurenciju. Iskustvo pokazuje da praktikanti retroaktivnog novinarstva nemaju nikakva respekta prema svojoj jučerašnjici, što ih čini nekom vrstom nepriznatih povjesničara, jer dok u pomno odabranim momentima sriču naknadno otkrivene istine, identične onima što su ih nekoć svjesno prikrivali, oni u implicitnoj formi skiciraju historiju vlastitog beščašća, dodajući nove i nove epizode u kronici koja će apsolvirati problematiku odsustva morala.

Stoga naš pretpostavljeni istraživač treba biti iznimno oprezan, jer za iskoristivost građe do koje želi doći uopće nije nevažno na kojoj će se stanici prije konačnoga vremenskog odredišta iskrcati. Ante Gotovina iz 2020., recimo, za hrvatski medijski mainstream više ni slučajno nije „naprosto kriminalac“ kakav je bio 2005., nego je „naprosto heroj“, kakav je bio i 2003., kada je prešućeno novinarsko otkriće upućivalo na to da je „naprosto kriminalac“. Kao što današnji generalni medijski portret Franje Tuđmana sasvim malo nalikuje na mrzovoljnog diktatora karakterističnog za hrvatsku štampu iz 2001. ili 2002., a više sliči dobrodušnome nacionalnom mesiji iz devedesetih, dok je još kročio zemljom u živome stanju, s čoporom žurnalista koji su njegovim baljezganjima pridavali težinu Objave. Čak je i ona rudarska nesreća u Kreki u nekim od recentnijih novinarskih obrada, inspiriranim teorijama zavjere, prerasla u sabotažu i teroristički čin kojim se pripremao budući rat…

Potrebna je, dakle, iznimna vještina i besprijekoran osjećaj za tajming da se čovjek snađe u tome džumbusu, a sve to savjesnog povjesničara dovodi pred nove izazove. Zub vremena raste u čeljusti zvijeri. Retroaktivna publicistička praksa, povezana s ograničenim rokom trajanja naknadno isporučenih istina, ponekad i samu kronologiju može učiniti neizvjesnom, pa ova, umjesto da odaje kakav-takav slijed, podsjeća na mahnitost metalne loptice u fliperu, koja leti tamo-ovamo, putujući u smjeru koji joj je zadan posljednjim udarcem.

S moje točke gledišta, uz dodano iskustvo, jednostavnije je predvidjeti budućnost, nadam se bližu: kada Aleksandar Vučić bude politički upokojen i kada ga dojučerašnji novinski adoranti stanu zborno kasapiti nezadrživom žestinom – a to će se neizbježno dogoditi – Peščanik će se, umjesto prčkanjem po lešu, baviti nečim opasnijim i rizičnijim. Ne mogu se oteti utisku da upravo taj kontrast, naglašen pitanjem kada se piše, predstavlja ključnu dramu novinarstva našeg doba – je li ono obilježeno kritičkim stavom ili strvinarskim nagonom. U osnovi se radi o načinu uronjenosti u današnjicu – da li se stvarnost sagledava kroz prednje staklo vozila ili u retrovizoru, naime: da li se upozorava na nailazeću ili na prohujalu opasnost.

To što su pobornici potonje prakse u sve premoćnijoj većini, dok prvi čine sve malobrojniju manjinu, dotle da se njihovo djelovanje počinje zavoditi pod stavkom ekscesa – što je, dakle, nerazmjer prisutnosti ovih dviju kategorija na „sceni“ sve upadljiviji – nije posljedica nekakva naročitog kvarenja ljudskog materijala, već prije svega pokazatelj da se industrija informativnih medija, kao stanište profesionalnog novinarstva, sistematski lišava kritičkih natruha. Budući da se time provodi i ozbiljna strukturalna promjena samog zanata, bolje je stvar promotriti iz paradoksalnog ugla i ustvrditi kako nema osobita razloga za očaj, jer trijumf većine sadrži mnoge elemente pirove pobjede. Dobitnici uzimaju sve osim svrhe. Dakako, uz uvjet da svrhu tražimo među proklamiranim idealima profesije. Što se mene tiče – a to je i osnovni razlog nastanka ovog zapisa – novinarstvo bez kritičkog impulsa, čak i kada ne uzrokuje direktnu štetu, sinonim je za suvišnost.

A što ćemo s „neutralnim promatračem“? – vjerojatno će se zapitati poneka uznemirena liberalna dušica nakon gornje konstatacije. Što s onim neostrašćenim, neopredijeljenim, objektivnim evidentičarom zbivanja, idealnim modelom kakav je podrobno opisan u publicističkim psalmima i poslanicama, a koji vjeruje da svoju motivaciju pronalazi u međuprostoru, „na sredini terena“, tako da ga ne profiliraju ni kritički senzori ni strvinarski refleksi?

Takvog ćemo, bez naročitih problema, odložiti na smetlište rabljenih iluzija, skupa s njegovom lažnom objektivnošću.

6.

Na predavanju održanom u proljeće 1978. Michel Foucault je kritiku podveo pod vrlinu. „Postoji nešto u kritici što izgleda kao vrlina“, rekao je, pa iznenađeni auditorij uputio da će govoriti „o kritičkom stavu kao vrlini uopće“. Definicija što ju je tada izložio, barem za moj ukus, do danas odolijeva koroziji: kritika je, prema Foucaultu, „umijeće promišljene neposlušnosti“. Odnosno „umijeće voljnog neropstva“. Ključna pobuda kritike je „odlučna volja da se ne podlegne vladanju“, da se ne pristane na pokoravanje vladajućem autoritetu i njegovoj mreži moći.

Odgovarajući na pitanje iz publike, Foucault je otklonio mogućnost da se radi o fundamentalnoj anarhiji, o zahtjevu da se ukine svaki oblik vladanja, jer je uvijek riječ o volji da se ne podlegne vladanju „baš tako, baš na taj način, tim sredstvima, po tu cijenu“. S druge strane, on nije bio ljubitelj „konstruktivnog“ elementa kritike, naprotiv, smatrao je kako ona treba iznevjeriti očekivanja da ponudi savjet ili uputu za popravljanje postojećeg stanja. U jednom intervjuu iz iste godine o tome kaže: „Kritika ne mora da bude premisa dedukcije čiji je zaključak da ‘ovo ili ono treba da bude učinjeno’. Ona treba da bude instrument onih koji se bore, koji pružaju otpor i odbijaju ono što jeste. Ona se koristi u sukobu i konfrontaciji, ona je esej u odbijanju.“

Nije mi namjera ovaj zapis filovati teorijskim citatima (iako čitatelja, malo dalje, u zasjedi čeka još jedan filozof), no taj pristup mi se čini važnim u okolnostima kada stambeni prostor profesionalnog novinarstva, konglomerat informativnih medija – kako onih javnih, tako i komercijalnih – ne samo što je u svome većinskom korpusu podlegao vladanju, već se etablirao kao nerazdruživ dio vladajućeg aparata, jedan od njegovih ubitačnijih krakova moći. Ukoliko, dakle, smisao kritički orijentiranog žurnalizma leži u odlučnome podrivanju predodžbi koje neki režim (neko društvo, neko doba) ima o sebi, valja voditi računa o tome da su te predodžbe, uključujući njihovu masovnu distribuciju, djelo udarnika žurnalističke provenijencije, sa svim konzekvencama koje ta „unutarcehovska“ makljaža nosi.

U slučajevima kada se takvo stanje stvari želi prikriti, omiljeni modeli smokvinih listova su ideal-tipska figura novinara kao „neutralnog promatrača“ i izmišljena napetost između strasnosti i objektivnosti. Uvjet za to je specifična teatralizacija samog ugođaja informiranja, pri kojoj se nacionalni horori i tragikomedije, nerijetko uz obilje krvi, odvijaju nezavisno od oka promatrača. To što bi, da je „promatranje“ bilo drugačije (da nije bilo uvjetovano, recimo, privremenim sljepilom), i sadržaj rečenih dramskih komada bio bitno drugačiji, ili se ovi možda ne bi ni dogodili, vlasnika profesionalnog oka se ne tiče.

„Neutralni promatrač“ grčevito se drži tlapnje da još uvijek postoji razlika između pozornice i gledališta, nastojeći sebe uvjeriti da njegovo plišano sjedalo u prvome redu balkona – odakle se pruža lijep pogled na binu, a na bini se, za nevolju, najčešće odvija zločin – nije tek kota na poprištu bitke, rezervirana za proizvođače informativnih alibija. Možemo se unaprijed kladiti da će zaspati točno u momentu kada se to od njega očekuje, želi li zadržati plišanu garanciju društvenog statusa i socijalne sigurnosti, te osigurati kartu za sljedeću izvedbu.

U krajnju ruku – kada smo već sa zavjetnih spisa prešli na dnevnu prozu – vrlo je neobično da je gledalište tako puno, a da ubojstvo u pravilu karakterizira odsustvo svjedoka.

Primjera je toliko da bi ih bilo gotovo ponižavajuće navoditi. Zamislimo li, makar zabave radi, da neki uprosječeni kadrovski reprezentanti srpske i hrvatske štampe odmakle dobi, pod dovoljno efikasnim spravama za mučenje, moraju priznati što je to što su njihove informativne sile najdosljednije i najuspješnije činile kroz zadnjih trideset godina, odgovor bi neizbježno glasio: U odnosu na sva svoja brojna dostignuća i podvige, hrvatska i srpska štampa kroz protekla su tri desetljeća najdosljednije i najuspješnije utajivale zločine! Činile su to utoliko zdušnije što su zločini bili golom oku dostupniji. I nitko nikada zbog toga nije snosio nikakvu odgovornost. Prestanete li vrtjeti ručicu induktorskog telefona, cvrkutat ćemo i o detaljima…

A ako bih ja bio prinuđen sažeto definirati toga reprezentativnog uzorka, predstavnika 90-postotnog dijela ljudstva u ovdašnjim informativnim medijima, oslonio bih se upravo na prizor iz njegova imaginarnog izvještajnog teatra: Novinar je svjedok koji je prisutan zato da bi odsustvovao.

Ispostavi li se kojim slučajem kako je prisutan zato da ne bi odsustvovao, učinit će se sve da bude protjeran.

7.

To je, naime, cijena riješenosti da se ne podlegne vladanju, dadžbina koja se plaća na umijeće promišljene neposlušnosti.

Kada bi onaj naš historičar imao afiniteta i živaca pozabaviti se detaljima, mogao bi dosta precizno odrediti trenutak od kojeg prosječan mnogoljudni medijski sistem više ne može podnositi autore poput Svetlane Lukić i Svetlane Vuković, najprije onaj veći, a zatim nešto manji; kada dakle iritacija postaje odviše neugodna i kada bitka za autonomiju već počinje poprimati forme sabotaže, a uzajamna nesnošljivost raste do točke kada biva svejedno tko kome daje otkaz, sistem novinaru ili novinar sistemu. Od tada slijedi profesionalna usamljenost, ili makar njena formalizacija, po mogućnosti produktivna; uz nešto sreće, kritičko novinarstvo opstaje kao stanje izgnanstva.

Svaka je priča i pojedinačna sudbina posebna, naravno, no kada se sagleda šira slika, nemoguće je previdjeti njihovu usustavljenost u pravilo. Uzmem li u obzir moju generaciju, jedva se mogu sjetiti ponekog novinara vrijednog pažnje koji dočekuje penziju unutar većeg medijskog sistema. Letjeli smo iz tih samoproglašenih imperija tako predvidivo i sistematski da bi bilo maloumno razmišljati u kategorijama slučajnosti, štoviše, možda bi čak vrijedilo prestati bulazniti o spomena vrijednim razlikama među velikim medijskim kućama, o nijansama koje se, naposljetku, obično reflektiraju na rok trajanja novinarske autonomije i slobode, ali ne i na konačni ishod.

I tako, izgon po izgon, otkaz po otkaz, nastupa zrelo doba cjeloživotnog „eseja u odbijanju“. Ako je preostalo dovoljno borbenog duha i spremnosti na askezu – kao u slučaju Peščanika – nastat će mali pobunjeni pogon, žilavo kritičko poduzeće čiji se značaj i utjecaj ne mogu ograničiti ni brojem „klikova“ ni drugim pseudotržišnim tričarijama. Nastat će oslobođeni teritorij, autonomna zona koja od samoga početka postaje pripravna na sve varijante režimskoga nasilja. Nikada neće imati dovoljno novca i resursa, radit će s minimalnom infrastrukturom (pri čemu treba znati da profesionalno novinarstvo spada među skuplje sportove), ali metoda kojom se to premošćuje nadolazi iz iskustva, iz recepata ispisanih ožiljcima: što je infrastruktura siromašnija, kritičko gorivo je važnije. A upravo to je ono što si „imperiji“ više ne mogu priuštiti.

Mediji srednje struje, međutim, punim su plućima uživljeni u famu da podlijeganje vladanju ne uključuje atentat na profesiju. To su, moguće, staklene noge na kojima leži njihova budućnost, nadajmo se u vidu veličanstvenoga krša, pa stoga nema mjesta ni pretjeranoj malodušnosti zbog sve izraženije brojčane nadmoći pokor(e)nih publicista unutar takozvanog ceha. Napokon, što to uopće znači biti kardinalna manjina, „vrsta koja izumire“, u ambijentu gdje je većina već izumrla, rukovodimo li se profesionalnim standardima što ih novinarstvo sebi propisuje?

Besramnije od dreke propagandista iz sektora režimske inkvizicije, dok organiziraju tisuću i prvu hajku na „nacionalne izrode“ i „strane plaćenike“, u tom pogledu djeluje kmečanje hinjenog zastupnika zanata iz plišanog sjedala, „neutralnog promatrača“, „neostrašćenog izvjestioca“, subjekta čija moralna indiferencija, pod šifrom „neopredijeljenosti“, ima kanonsku patinu. Kada nije obavezan zaspati na dužnosti, takav se grozi kritičkog angažmana i prokazuje ga kao suprotnost svojoj opjevanoj objektivnosti. Ne znam uspijeva li s plišanog postolja za dupe neutralno i bez strasti zaviriti u svoju ropsku dušu. A ne znam ni što bi moglo biti objektivnije od pogleda na realnost ispunjenog željom da se ona radikalno promijeni.

8.

Čitatelj će sada s punim pravom pitati zbog čega se vodeći informativni mediji, gotovo bez ostatka, stavljaju na raspolaganje vlasti, ako se vlast, ipak, smjenjuje. Kako to da vlastodršci dolaze i odlaze, a služenje ostaje? U čemu je tajna te postojanosti?

Prvi dio tajne, razumije se, leži u dubinskoj naravi poretka, kojemu tekuća vlast, kakva god da jest, osigurava tek glazuru. Ovaj je karakteriziran prije svega snažnom romantičnom vezom između kapitalističkog tržišta i državnog aparata, pa su mediji, kao ovisnici o oba ljubavnika – kako se to najčešće voli misliti – u svojevrsnoj sistemskoj zamci, prinuđeni da svoj opstanak plaćaju izdajom svoje deklarirane svrhe (što je u gesti nalik odluci da se suicidom spašava život): dakle podaništvom, doduše uz stalne eskapade prijetvornosti, gdje će se krotki kučići reklamirati kao „psi čuvari“.

Drugi dio tajne – posebno važan za naše prostore, napučene državicama koje se još nisu umorile od divljenja samima sebi – tiče se nezaobilazne uloge medija u nanošenju i razmazivanju ideološkog lijepka kojim se sudbine drže na okupu. Svaka vlast do sada trudila se da ne razblaži tu gustu ljepljivu smjesu.

O kojoj se ideologiji radi, nije teško pogoditi.

Dvadesetak godina nakon Foucaulta, u svome berlinskom predavanju pod naslovom „Jak razlog da se bude zajedno“, Peter Sloterdijk je pomalo lakonski upotrijebio termin „nacionalžurnalizam“. Nacije je tada opisao kao „kolektive zajedničkog slušanja“, tvrdeći da su u modernome dobu „obuhvatne psiho-akustične inscenacije“ jedine zaista u stanju učiniti da u zajedništvu sraste „ono što sebe sluša, ono što sebe skupa čita, što skupa sebe gleda na televiziji, što se skupa informira i uzbuđuje“. Tu je kolektivnu informiranost (slušanje, čitanje, gledanje) filozof izjednačio sa zarobljenošću, koja se pak uz ciljane poticaje transformira u zanos.

Uloga nacionalžurnalizma je da „proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike“, prizivajući tako u život naciju kao „vibrirajuće medijsko tijelo“, odnosno „čisto uzbuđenje samim sobom“. Mediji su posvećeni zadatku da informirani kolektiv trajnim tematskim iritacijama drže na okupu. Moderne su nacije, drugim riječima, „društva uzbuđivanja“ koja svoju formu osiguravaju medijski induciranim sinhronim stresom. Održavanje određene razine histerije i panike nužno je da bi se izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samome smislu zajedništva. Kao izvorište napetosti najčešće će poslužiti antagonistički konstruirani Drugi, jer „bez neprijatelja nacije nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlastitoga stresa“.

Radna energija i stvaralački elan u državama nastalim komadanjem Jugoslavije bili su (i još uvijek jesu) toliki da provokativna Sloterdijkova teza – po kojoj mediji praktički stvaraju naciju, stalno joj iznova udahnjujući život – ne samo što je dobila svoju terensku potvrdu, već se može reći da su filozofove reminiscencije umnogome nadmašene. Između ostaloga, dogodilo se to da je od početka devedesetih nacionalizam usvojen kao obvezujuća norma novinarskog zanata, da je on ugrađen u gvozdene standarde struke, a to znači da praktički svaki informativni prilog neizostavno mora sadržavati adekvatnu domoljubnu intonaciju i da taj patriotski dodatak, uz one „fajv dabl ju“ nužnosti, postaje šesti uvjet za propisno sročenu vijest. Ne treba ni napominjati – važniji od ostalih pet.

Čista ideologija, inače raspršena radi što šireg dometa i stvaranja povoljne spiritualne klime, biva dakle kondenzirana i uglavljena u strogu novinarsku operativu, izazivajući sveobuhvatnu nacionalizaciju profesije. Iznimke nisu ni predviđene ni dopuštene. Svi su pozvani zauzeti partikularnu nacionalnu perspektivu. Čak je i maskirani propagandist u liku „neutralnog promatrača“, dok se pravi Englez – recimo uz neko od državno sponzoriranih stratišta – dužan to činiti kao Hrvat, Srbin ili nešto važno treće, nadražujući svojim izvještajem Hrvate, Srbe ili neke važne treće. Nacionalžurnalistička pravila službe, zajedno s pratećim žargonom, takva su da se ne priznaju oponenti, kritičari, zastupnici drugačijeg mišljenja, politički protivnici, čak ni neutamničeni disidenti i slična čeljad iz uobičajenih liberalno-demokratskih maštarija: sve su to skotovi koji, u kolaboraciji s neprijateljem, zabijaju nož u leđa naciji.

Riješenost da se ne podlegne vladanju u takvoj atmosferi poprima odlike dezerterstva, kažnjivog života izvan stroja. Netko osjetljiviji mogao bi pomisliti kako se upravo nakon izuma te atmosfere časna profesija definitivno oprostila od svoga pridjeva. No ne mora biti nužno u pravu. Sjetimo se da Walter Lippmann, kada je prije stotinjak godina patentirao „proizvodnju pristanka“, nije toj kovanici davao negativan predznak. A bio je, jebi ga, novinar. Od onih iz prvog reda balkona.

Ipak, imajući sve to u vidu, ne mogu odoljeti napasti da ukrstim uvide dvaju filozofa. Što dobivamo kada Foucaultovu „kritiku kao vrlinu“ dovedemo u izravnu relaciju s misijom nacionalžurnalizma kakvom je prikazuje Sloterdijk?

Izdaja kao vrlina?

Nemam ništa protiv.

9.

Da bih na kraju ilustrirao ponešto od gore rečenog, ostat ću vjeran nesretnome vremenu u kojem nastaje ovaj zapis, obilježenom širenjem zaraze i opsadnog mentaliteta. Svi stresni uvjeti za labuđi pjev nacionalžurnalizma, za produkciju „ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike“ su tu: izvanredno stanje, policijski sat, vojska s dugim cijevima na ulici, objava rata „nevidljivom neprijatelju“, zatvaranje granica, hermetizacija nacionalnog brloga, država na bazi logora, krizni štabovi, generali u bijelom, ograničenje kretanja, zbijanje redova kroz pridržavanje distance, paradoks u usiljenom maršu, hapšenja novinara koji iznose nepoželjne informacije, konferencije za štampu bez izvjestitelja i neugodnih pitanja, bombardiranje strahom, kroćenje jezom, tajni sastanci vladara s glavnim urednicima, demoniziranje medija koji odstupaju od obavještajnog jedinstva, jezici za zubima, zubi iza maski, izbori usred pandemije, pobjeda unaprijed poznatih pobjednika, grafički prikazi ranjenih i mrtvih, pljuvanje novinara koji iznose nepoželjne informacije, respiratora ima dovoljno, vladar ne silazi s ekrana, prijetnje ne silaze s ekrana, borba protiv smrti ne silazi s ekrana, narodna sloga ne silazi s ekrana, Kosovo je Srbija…

Kada se na današnji dan – 28. srpnja 2020. – na portalu Peščanik otvori „tag“ s naslovom „Korona virus“, u arhivi se može naći ukupno tristo pedeset i pet (brojem: 355) tekstova na tu temu, s tim da je najraniji od njih objavljen 6. februara ove godine. Gotovo svaki od tih tristo pedeset i pet priloga kritički je nabrušen, što će reći da su performanse strahovlade u okolnostima opsadne groznice detaljno rasvijetljene i raskrinkane iz svih uglova: od neustavnog načina proglašenja izvanrednog stanja, preko korištenja zdravstvene krize za uzurpaciju ovlasti i uspostavu policijske države, zloupotrebe medicine u političke svrhe, kontrole medija, uvježbavanja nasilja nad građanima, gaženja zadnjih demokratskih tekovina i ustavom zajamčenih sloboda, korumpiranosti liječnika iz kriznih štabova, nelegalno i nemoralno organiziranih izbora, građenja kulta ličnosti… pa do lažiranja podataka o broju oboljelih i umrlih.

Tih tristo pedeset i pet tekstova (uz napomenu da se još mnogi prilozi koji se rubno dotiču „korona krize“ mogu naći pod drugim „tagovima“) čine toliko moćan kritički korpus, objavljen u mjesecima sveopće jednoglasnosti, da nije sigurno kako bi mu parirati mogao zbroj sličnih radova u svim ostalim medijima na prostoru što ga „neutralni promatrači“ nazivaju Regijom. U svakom slučaju, naš bi povjesničar iz budućnosti naišao na rudno blago, ako se već ne opredijeli za drugu istraživačku opciju, za temporalnu avanturu koja će ga dovesti pred „medijske sadržaje“ iz doba kada Aleksandar Vučić ureduje u postmortalnom stanju: tada će uvidjeti kako majstori retroaktivne publicistike, sa sigurnoga vremenskog odstojanja, informiraju javnost o nalazima obdukcije i vode brigu o tome da se još jedna historijska tragedija ponovi kao izvjestiteljska farsa.

Možda bi tu bilo zgodno uputiti na razliku između zanata i poziva, koja ima etičko porijeklo, no ne bih htio da čitalac opet koluta očima, tim prije što je vjerojatno već i zaspao. Dodat ću tek da vjerodostojnost podrazumijeva sasvim drugačiju kalkulaciju s vremenom i rizikom. Podrazumijeva odnos prema sada iz kojeg je isključena pomisao da „nije trenutak“. Odnosno: organski savez kritičkih i novinarskih aspiracija kao jedini moguć, jer – utvrdimo gradivo – istinita slika realnosti u očima je onih koji je žele promijeniti.

Zbog toga i sada već čuvena parola – „Ako vam je dobro, onda ništa!“ – nije adresirana samo na čitatelja, već je i kredo autora. Mnogo više od slogana jednog portala, ona je polazna osnova angažiranog novinarstva.

Tekst je napisan povodom 20. godišnjice Peščanika. Prvi put je objavljen na portalu Hrvatskog društva pisaca Kritika h,d,p.