ENG
Viktor Ivančić: Većina i pećina
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Povezani članci
Otkako je prije desetak dana u hodniku zadarske Osnovne škole Šime Budinića osvanuo mrkosivi reljef pećine, visok od poda do plafona, s kipom blažene Djevice Marije koja sklopljenih ruku stoji na špiljskome ulazu, zamalo pa u ljudskoj veličini, u Hrvatskoj traje tisuću sedamsto pedeset i šesta epizoda sapunice koja se bavi odnosom crkve većinske religije i tzv. sekularne države.
Ravnatelj pedagoške ustanove, Ivan Čular, obrazložio je pojavu svetišta u školskome hodniku činjenicom da 97 posto đaka pohađa katolički vjeronauk, pa je prema tome normalno da budu opskrbljeni odgovarajućim obrazovnim pomagalima (prema modelu – gdje je većina, tu je i pećina), a sura skulptura, osim svega, nije ništa koštala, jer je Madonu iz špilje, kao svojevrsnu repliku Gospe iz Lurda, besplatno izradila ravnateljeva sestra, inače akademska kiparica.
Ministar obrazovanja Vedran Mornar u prvom je naletu izjavio kako u postavljanju molitvenog prostora u javnoj školi, pogotovo kada je on dopadljivo umjetnički osmišljen, ne vidi ništa sporno. Bilo je to sasvim očekivano. Par mjeseci ranije, upitan od jednog novinara smije li Katolička crkva u sekularnoj državi utjecati na školski kurikulum, dao je lakonski odgovor: „Ako je Crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?“ Ministar Mornar tada je iz nastave izbacio građanski i zdravstveni odgoj, pošto ovi Katoličkoj crkvi nisu bili po volji, preporučio da se isti poučavaju kao „međupredmetni sadržaji“, te izložio nekoliko korisnih savjeta gospodi nastavnicima: u građanski odgoj, rekao je, može spadati i pjevanje nacionalne himne „Lijepa naša“ na satu glazbenoga odgoja, jer se radi o „primjeru domoljubnog teksta“.
Prekjučer je, međutim, u slučaju zadarskoga školskog svetišta došlo do blagoga zaokreta. Ministar Mornar je, nakon konzultacija s pravnicima, navodno nazvao telefonom ravnatelja Čulara i lijepo ga zamolio da blaženu Djevicu Mariju, skupa s pridruženom pećinom, premjesti iz hodnika u učionicu za vjeronauk. Hoće li ga ravnatelj poslušati, ministar još uvijek ne zna, mada pretpostavlja da hoće.
Ipak, ministar Mornar nije odolio napasti da iskoristi priliku i javno izrazi svoje negodovanje zbog normativnog, svjetonazorskog i dnevno-praktičnog kaosa kojim su obilježeni državno-crkveni odnosi: u Hrvatskoj je relacija između svjetovnoga i religijskog potpuno mutna, da ne kažemo zbrčkana, da ne kažemo sjebana, tu ima svega osim dosljednosti, požalio se, pa se razumne osobe – među koje sebe bez premišljanja ubraja – u takvome džumbusu uopće ne mogu snaći.
„Situacija nije čista. S jedne strane Ustav kaže da je Crkva odvojena od države, a onda ta ista sekularna država potpiše 1999. ugovor po kojemu se u školama mogu održavati vjerske aktivnosti“, rekao je.
Naglasivši kako hrvatski zakoni ne priječe isticanje vjerskih simbola u javnim školama, gornju je izjavu imao potrebu ponoviti još jednom u nešto preciznijoj verziji:
„U Ustavu piše da smo sekularna država, a onda ta ista sekularna država potpiše ugovore po kojima katolički vjeronauk dobiva posebno mjesto u školama.“
I što još čini ta sekularna država, a da je u tome ne možemo spriječiti?
„Sekularna država, na primjer, slavi blagdan Tijelovo i diskriminira građane ateiste koji toga dana ne mogu dobiti usluge u uredima državnih i lokalnih tijela zbog neradnoga dana“, kaže ministar Mornar.
I što on može iz svega toga zaključiti?
„Iz svega toga, kada sam se kao elektrotehničar morao pozabaviti pravnim stvarima i Ustavom, meni to sve još uvijek nije jasno.“
Ministar Mornar je dakle zbunjen državnom neurastenijom. Postupci države, k tome još sekularne, njemu su kao elektrotehničaru i razumnoj osobi savršeno nejasni. Jer je država, k tome još sekularna, za državnoga ministra Mlakara odmetnuta Viša sila koja nas kontinuirano izluđuje, fantom čije djelovanje ne možemo ni dokučiti ni kontrolirati.
Država, k tome još sekularna, potpisuje ugovore koji su u direktnoj koliziji s njenim ustavnim ustrojstvom. Državi, k tome još sekularnoj, ne pada na pamet raskidati protuustavne ugovore, koje je sama potpisala i njima rušila svoj konstitutivni kredibilitet. Država, otkad se proglasila sekularnom, slavi najbeznačajnije vjerske blagdane, poput Tijelova, i forsira katolički vjeronauk u svjetovnim školama. Država se, ukratko, ponaša kao komedijaš i lunatik kojemu je svaki princip stran. Država svojim neobjašnjivim aktivnostima proizvodi društvenu konfuziju i vrijeđa inteligenciju građana, pogotovo elektrotehničara i razumnih osoba. Hrvati su, kako se pokazuje, od stoljeća sedmog sanjali hrvatsku državu zato da bi ih ova bez milosti prcala u mozak!
Ako bi netko gospodinu Mornaru pripomenuo kako je on kao državni ministar reprezentant spomenute države, tim više jer je ona sekularna, to jest kako država nije samosvojno živo biće, već je nastanjuje (i) državna vlast, što će reći da bi njeno ponašanje trebalo biti regulirano od strane ljudskih stvorenja, elektrotehničara i razumnih osoba, i kad bi mu netko u tom smislu došapnuo kako, na primjer, nema ama baš nikoga pozvanijeg od državnoga ministra da pokrene postupak raskidanja ugovora što ih je neki njegov prethodnik potpisao s Vatikanom, a koji podrivaju ustavno načelo sekularne države, ministar bi se vjerojatno jako iznenadio.
On nije tako shvatio svoju državnu službu. Kao elektrotehničar i razumna osoba on je državnu vlast pojmio kao neki oblik aktivnog političkog ladanja, kao luksuzno karijerno odmorište za one koji državu niti razumiju, niti smatraju da se mogu miješati u državne poslove.
Imamo li to u vidu, ministru obrazovanja valja odati priznanje kao jednom od rijetkih političara koji je uspio na tako plastičan način i s toliko smisla za detekciju apsurdnih detalja eksplicirati višu razinu neodgovornosti. Pretoči li se njegova logika u aksiome, skoro da je riječ o inovaciji: Dokopali smo se vlasti zato da bismo se razvlastili! Odlučili smo konzumirati političku moć zato da bi nas prožeo osjećaj potpune nemoći! Riješili smo upravljati državom zato da bismo postali žrtve njenog stihijnog djelovanja!
Poanta je, dakako, u izostanku ironije, na čije mjesto stupa sistemski cinizam. Sve učestalija padanja s Marsa očito su konceptualne prirode. Premijer i njegova svita u drugoj polovici rekreativnog mandata izgledaju kao trokrilni ormari od prekomjernog slijeganja ramenima. Nemoć, u interpretaciji ministra Mornara, utoliko više nije niti puki alibi, već vladajući program, i to takav koji obećava opscene rasplete: programska je nemoć najsigurnija taktika kojom (p)ostaješ moćnik.
A budući da se radi o nasilnome utjerivanju katoličanstva u kosti, o upornome protuustavnom konstituiranju crkvene države, o smještanju čitavoga društva u sjenu isukanog križa, o hajci na homoseksualce i nesmiljenoj borbi protiv prava žena na abortus, posebno veseli što takav gard dolazi od predstavnika garniture koja sebi voli tepati da je centrirana ulijevo i da – za razliku od zatucane konzervativne desnice – nudi liberalne svjetovne perspektive, zajedno s Djevicom Marijom koja stoji pred otvorom špilje i naplaćuje karte za ulazak u pećinski mrak.
I što je onda činiti onome prokazanom, manjinskom, ateistički skutrenom građaninu Republike Hrvatske kada mu se ministar Mornar i njegovi drugovi iz Vlade predstavljaju kao jedina brana od klerofašističke pošasti koja nailazi?
Okrenuti se vjeri, naravno. Moliti boga da ih đavo što prije odnese!
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
