Viktor Ivančić: ROVOVSKA BITKA KRUNOSLAVA KLJ.

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 10.3.2012. u 22:36

Povezani članci

Dim memoriam (2): Odgovor glavnom i odgovornom uredniku „Slobodne Dalmacije“

Poza Krunoslava Kljakovića je poza šefa koncentracionog logora koji strpljivo čeka da nacizam prođe. Štoviše, on će ustvrditi kako se s mjesta šefa logora još i borio protiv nacizma, jer je u doba njegove vladavine produkcija leševa bila za dva promila niža u odnosu na uobičajeni godišnji prosjek

„Čovjek koji svakog tjedna u ‘Feralu’ objavi poneki drski i šugavi vic, obično na račun revolucije i Partije, usuđuje se podmetati drugima da fabriciraju slučajeve“ (Kljaković, 1985.)

„Kad pišem, naslanjam se na politiku koja se utvrđuje na legalnim forumima ovog društva. Pokušavam pisati i uređivati u skladu s osnovnim društvenim opredjeljenjima“ (Kljaković, 1985.)

Krunoslav Kljaković upustio se u rovovsku bitku: izvirio je na trenutak iz krtičnjaka, onjušio friški zrak, otpustio iz sebe nekoliko očekivanih gluposti, denuncijacija i uvreda, konstatirao da sam ja jedan divljak, to jest „divljak nadasve“, jer mu se silno svidjela ta komična popovska fraza, a onda hitro šmugnuo nazad u rupu, moleći boga da nitko izuzev najbliže okoline tu njegovu ekskurziju ne primijeti, da se prašina što prije slegne i da ga se do daljnjega ostavi na miru u njegovu podzemnom vegetiranju s popratnim rukovodnim ovlastima.

Kljaković, mimo boljih običaja, nije naveo gdje sam ja to objavio tekst na koji on reagira, e da koji od neupućenih čitatelja ne bi uzeo u ruke „Novosti“ i na njega nabasao, kao što ni vlastiti uradak, mimo svih običaja, nije dao tiskati u listu kojem je glavni urednik, nego ga je plasirao na internetskom portalu „Slobodne Dalmacije“, a i to prilično diskretno, u nekom zabačenom rukavcu kojega jedva možeš pronaći, da bi naposljetku poduzeo i krajnju sigurnosnu mjeru, naloživši web-administratoru da suzbije eventualna reagiranja i ukine tehničku mogućnost dopisivanja komentara ispod teksta.

Priznajem da se nikada dosad nisam susreo s tako klaustrofobičnom idejom javne debate. Bit će da je to zato jer se, kao „divljak nadasve“, ni nakon trideset godina piskaranja po novinama nisam naučio redu: niti sam obitavao u podzemlju, niti sam se bavio karijernim jaružanjem, niti sam upućen u moduse ponašanja kakvi su očito uvriježeni u žurnalističkom krtičnjaku.

Stoga mi se na rovokopača koji vodi „Slobodnu Dalmaciju“ ne da gubiti mnogo vremena. Malko mi je nelagodno i što se osjetio osobno pogođenim samo zbog toga jer sam ga spomenuo imenom i prezimenom, budući da je meni potpuno svejedno kako se Krunoslav Kljaković zove i budući da ja Krunoslava Kljakovića po svemu doživljavam kao opće mjesto, kao praznu osobnost koja se upravo rentiranjem te praznine – naime svojeg nepostojećeg „ja“ – nametnula kao paradigma uspješnoga hrvatskog novinskog urednika kroz posljednjih nekoliko desetljeća.

U svojoj sam kolumni – povodom jednog festivala medijskog naricanja – tek primijetio kako je tipično da listu rentabilnih „besmrtnika“ sastavlja „onaj koji ih je znalački nadživio“, što podrazumijeva određene talente, jer „treba umjeti crpiti život iz onih koje si sahranjivao“.

Sada mi ne pada na pamet miješati se u način na koji Kljaković čitatelje svoje paskvile pravi idiotima, uvjeravajući ih kako je zapravo podupirao Miljenka Smoju i Joška Kulušića u vrijeme kada su ovi istjerani iz „Slobodne Dalmacije“, a on zauzimao rukovodeće funkcije u toj novinskoj kući. S Kulušićem se, veli, negdje potajno sastajao i ćaskao, pa su njihovi odnosi bili ispunjeni konspirativnim uvažavanjem, dok je zbog Smoje, veli, negodovao na zatvorenim redakcijskim sastancima kada je „Slobodna Dalmacija“ provodila bjesomučan linč nad autorom „Velog mista“, a on, Kljaković, obnašao skromnu uredničku dužnost.

Dosadno mi je i uzaludno relativizirati njegovu procjenu snižene inteligencije publike kada danas govori o „hadezeovoj svevlasti“ i „uzurpaciji“ splitskog dnevnika, a u proljeće 1993. je opstruirao štrajk novinara za nezavisnost lista i učinio sve da Kutle i HDZ prigrabe „Slobodnu Dalmaciju“ i pretvore je u jedan od odurnijih punktova spomenute „svevlasti“.

Ne kanim, prema tome, Kljakovića poljuljati u dobroj vjeri da su čitatelji intelektualno i moralno obogaljeni na sličan način kao on, te će – nada se – imati puno razumijevanje za njegovu tegobnu rukovodnu epopeju. „A zašto bih ja otišao ‘sa svoga’?“, pita se. „Zar nije prirodnije da odu oni koji su prisvojili nešto što im ne pripada, što se uostalom i dogodilo“.

Nezgoda je što Kljaković nije ostajao „na svome“ kao portir, sportski dopisnik ili niži redaktor u regionalnoj kronici, poput nekih njegovih kolega bačenih u nemilost, nego kao glavni urednik lista, dakle capo di macchina, dakle kreator kriterija milosti i nemilosti, dakle osoba od najvišeg povjerenja „onih koji su prisvojili nešto što im ne pripada“, Kutle i HDZ-a. Čak i kada zamahuje svojom farsičnom smjenom kao ratnim trofejem zaboravlja pripomenuti da je tada u istom aranžmanu postavljen za člana uprave poduzeća, pa je zapravo s mjesta urednika promoviran u direktora.

Naprosto me mrzi razobličavati takvu bijednu pozu, jer je to poza šefa koncentracionog logora koji strpljivo čeka da nacizam prođe i usput se priprema za dolazak oslobodilaca, promjenu ideoloških prioriteta i novu socijalnu adaptaciju. Štoviše, bijednik će bez problema ustvrditi kako se u okviru svojih mogućnosti – iz pozicije zapovjednika logora – još i borio protiv nacizma, te priložiti statističke pokazatelje koji govore da je u doba njegove vladavine produkcija leševa bila za nekoliko promila niža u odnosu na uobičajeni godišnji prosjek.

Također mi nije zanimljiva zbirčica denuncijacija kojom me podario, pošto su iste već u bezbroj navrata trošili njegovi novinari, potpomažući se u svom klevetničkom entuzijazmu lažiranim dokumentima, klasičnim krivotvorinama i građom koja im je dostavljana iz splitske i zagrebačke ekspoziture tajne policije. Za Kljakovićevog urednikovanja ja sam u izdanjima „Slobodne Dalmacije“ bio proglašavan kokainistom, luđakom i narodnim neprijateljem, a jednom je čak, usred rata, bio objavljen reportažni zapis o tome kako pišem feljtone za ljevičarski Die Zeit, držim predavanja širom Njemačke i zagovaram vojnu agresiju na Hrvatsku, iako tada, zaslugom brižne državne uprave, ni pasoš nisam posjedovao.

Jedina nova stvar koju sada doznah je da sam povrh svega bio i „Ježićev plaćenik“, što je već konstrukcija dostojna mentalnih kapaciteta Krunoslava Kljakovića: to da mogu biti smatran „plaćenikom“ tajkuna koji je zabranio objavljivanje mojih tekstova u „Novom listu“, zbog čega sam se s njim u više prilika javno obračunavao, doista je impresivno. Svaka čast! Ne znam samo je li se Kljaković toga dosjetio prije ili nakon što je Ninoslavu Paviću, nasljedniku Miroslava Kutle, položio njuškicu u krilo i umilno ga pogledao, očekujući još tople ostatke doručka i kolačić od mljevenih kostiju.

Ono, međutim, što mi je zbilja konceptualno zanimljivo u Kljakovićevom reagiranju jest činjenica da on za svoga krunskog „svjedoka obrane“ angažira Joška Čelana, i to kao izvrnutu rukavicu, u tehnici negativa, pa ga rabi nemilice – dobru polovicu Kljakovićevog teksta čine citati iz Čelanove knjige o „Smojinoj izdaji“ u kojima ovaj ocrnjuje svoga bivšeg urednika. Čelan, drugim riječima, znatnim dijelom ispisuje Kljakovićev odgovor meni tako što ruži Kljakovića!

Logika koju rovokopač na čelu „Slobodne“ nastoji sugerirati čitateljima je sljedeća: ako me takav bolesnik kao što je Čelan spominjao u negativnom svjetlu, onda je to dokaz da nekoga vraga vrijedim, pošto sam za bolesnika Čelana loš, a ako se danas tkogod drzne taknuti u moj lik i djelo, kao što to čini divljak Ivančić, bit će automatski izjednačen s bolesnikom Čelanom. U nedostatku ičega boljeg, iz bolesnog Čelana crpit ću argumentaciju i moralni kapital!

To je, priznajem, zgodna inovacija. I sada mi, da bih uzvratio Kljakoviću istom mjerom, ostaje pronaći neku budalu koja me je zdušno napadala i pomoću nje pokazati kako nisam mačji kašalj, nego i ja Čelana za trku imam. Izbor u svakom slučaju nije oskudan, derali su me brojni moroni različitih fela, čak je i originalni Čelan u spomenutoj knjizi bio prema meni barem deset puta izdašniji nego prema svojem bivšem šefu. Ipak, nakon kratkog razmišljanja, odlučujem za rubriku „što su drugi rekli o meni“ angažirati – Krunoslava Kljakovića.

Tako ću prištedjeti energiju, podignuti ponuđeni koncept na viši nivo, eliminirati suvišne aktere sa scene, te mlađim novinarskim naraštajima – do kojih je glavnom i odgovornom pedagogu „Slobodne Dalmacije“ neobično stalo – približiti figuru vječnoga hrvatskog novinskog urednika, koji mijenja režime poput iznošenog rublja, koji je osuđen na uspjeh, kojemu je podrum pretvoren u prekrcano skladište rabljenih uvjerenja, pa u njega od straha ne zalazi, koji „iznajmljuje svoje komesarske sposobnosti svakome od prolaznih vječnih poredaka“, koji – ukratko – savršeno utjelovljuje onu gmižuću moć što uspijeva nadživjeti svakog gospodara.

Siječanj je 1985. godine, inicijativom Gradskog komiteta Saveza komunista u Splitu je zabranjen koncert rock grupe „Zabranjeno pušenje“, pošto su se na prethodnome nastupu u Rijeci sprdali s bine kako im je „crko Marshall“, a Krunoslav Kljaković, tada urednik unutrašnjopolitičke rubrike „Slobodna Dalmacije“, energičnim tekstom podupire otkazivanje koncerta. Zabrani se protive dva novinara „Nedjeljne Dalmacije“ (jedan od njih bijah ja), čak se s njome bezobrazno šegače, pa se Kljaković u sljedećem naletu obrušava na „dva idejna brata“ koja slave „anarhoidnu energiju uličnih barbarogenija“ i predstavljaju „maligne produkte novoprimitivne filozofije“, da bi u istoj turi inaugurirao i satirični „slučaj Ivančić“. Svoje je motive objasnio ovako:

„Htio sam zaštititi uspomenu na Predsjednika od onih koji je u svom političkom primitivizmu svode na objekt zezanja… Htio sam dokazati da je slučaj ‘Zabranjenog pušenja’ (tj. zabrane koncerta – op V.I.) posljedica ispravnog političkog refleksa i volje onih koji ne mogu trpjeti napade na prvu ličnost naše revolucije pa makar se iza tih napada ne krilo ništa drugo do li totalna opuštenost i otkačenost novoprimitivnih filozofa.“ (SD, siječanj 1985.)

Kljakoviću sam odgovorio u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, tekstom koji je nosio naslov „Slučaj kolekcionara slučajeva“, primijetivši kako se dotični urednik autorski profilira u partijskome komitetu, te mu preporučio da – barem kada je o otkazivanju nastupa „Zabranjenog pušenja“ riječ – „prestane pušiti tuđe cigarete“. Ovaj je na to prestao imati obzira i odlučio me primjereno smlaviti. U „Slobodnoj“ je pisao ovako:

„Nitko nema ni moralno ni političko pravo dijeliti lekcije drugima sve dok ne sagleda sebe i svoj rad. ‘Slučaj’ Viktora Ivančića je u tom smislu posebno indikativan. Čovjek koji gotovo svakog tjedna u ‘Feralu’ ‘Nedjeljne Dalmacije’ objavi po neki drski i šugavi vic, obično na račun revolucije i Partije, usuđuje se podmetati drugima da za šaku političkih poena fabriciraju slučajeve na tekućoj vrpci.“ (SD, siječanj 1985.)

Zatim se potrudio biti konkretniji:

„Od kada je postao (ko)urednikom ‘Ferala’, Ivančić je objavio više aforizama koji su s razlogom izazvali nevjericu, gnušanje, te neslužbene i službene kritičke reakcije.(…) Osobno sam prisustvovao sjednici Komisije za informiranje i propagandu Centralnog komiteta SKH na kojoj je član komisije Mirjana Rakela oštro osudila neprihvatljivost dvaju aforizama u ‘Nedjeljnoj’, posebno se osvrnuvši na strip u kojem glavni junak traži od prodavača ‘Jugoslaviju’, a potom i – šibice. Najnoviji protest protiv viceva iz ‘Nedjeljne’ je stigao sa zajedničke sjednice Predsjedništva konferencije SKH ZO Split i Komiteta za ONO i DSZ Zajednice općina. Ističući da su ga komunisti iz Makarske ovlastili i zadužili da prenese njihov stav, član Predsjedništva Ivo Srzić je ukazao na neprihvatljivost dvaju novih tekstova iz radionice ‘Ivančić and Company’. Prvi tekst glasi – ‘Revolucija nam se rađala u šumama… mnoge su bukve to dobro iskoristile’. ‘Partija je gotova – reče kockar i baci karte’ – glasi drugi aforizam.

I sada čitalac može zaključiti da li je moje pisanje tek formalni predložak za stvaranje slučaja Ivančić. Naravno da nije. Ako ga je itko stvorio, onda je to Ivančić osobno.“ (SD, siječanj 1985.)

Osobno sam tada Kljakoviću napisao odgovor, ali je on storniran odlukom partijske organizacije unutar kuće, te je polemika naprasno prekinuta. Uzgred, te je godine Državno tužilaštvo protiv mene podignulo optužnicu zbog uznemiravanja javnosti i podrivanja ustavno-pravnog poretka, tražeći kaznu od tri godine zatvora, pa odmah zatim još jednu, s istom zatraženom sankcijom, e kako u slučaju dvostruke osude ne bi bilo moguće uvjetno služenje kazne, a među tridesetak inkriminacija u optužnicama našli su se i aforizmi što ih je Kljaković ljubazno dostavio iz komitetskih službi za društvenu higijenu. Na stranicama unutrašnjopolitičke rubrike „Slobodne Dalmacije“, koje je uređivala sigurna ruka profesionalca, nije o tim suđenjima objavljeno ni slova.

Što je tada Krunoslav Kljaković mislio o svome poslu? U citiranom članku pisao je ovako:

„Kad pišem, ja zaista ‘pratim forume’, naslanjam se zapravo na politiku koja se utvrđuje na legalnim forumima ovog društva – od foruma u udruženom radu do najviših samoupravnih i političkih foruma ove zemlje. Drugim riječima, pokušavam pisati i uređivati u skladu s osnovnim društvenim opredjeljenjima.“ (SD, siječanj 1985.)

A što su mislili oni kojima „osnovna društvena opredjeljenja“ pri pisanju nisu bila na pameti? Kljaković se to također pitao:

„Od kakvih to oni opredjeljenja polaze u svoje krstaške pohode protiv ‘režimskih novinara’?… Riječ je prije svega o političkoj nezrelosti i neodgovornosti koja se manifestira u olakom i generalnom ignoriranju i pljuckanju. Radi se i o neshvaćanju da je danas mnogo lakše, ugodnije i zahvalnije ‘petavat roge’ službenoj politici i s distance sipati rafale po njezinim istinskim vrijednostima.“ (SD, siječanj 1985.)

Eto, tako je govorio moj „svjedok obrane“, uskočivši sada u konceptualni obrazac što ga je u ovu raspravicu uveo sam Krunoslav Kljaković. Meni je mnogo zabavniji od Čelana. Kao što vidjesmo, „istinske vrijednosti“ i „službene politike“ često se na ovim nemirnim prostorima izmjenjuju, neke čak bivaju zbrisane s lica zemlje, ali Kljaković ostaje postojan, traje li ga traje, bistar i čvrst poput panja, sa svim svojim uredničkim prinadležnostima, s istom energijom servilnosti što će je isporučiti novim vladajućim gubicama, uvijek spreman prohujale „istinske vrijednosti“ kategorično pljunuti – mada se do jučer u njih zaklinjao – a one aktualne braniti čvrstom uredničkom rukom, šupljom autorskom frazom i prigodno retuširanom memorijom.

Najprije je bio lojalan najtvrđim socijalističkim dogmama, pa onda Tuđmanovom povampirenom nacionalizmu, pa je zatim preuzeo umivenu liberalno-demokratsku gestu s kojom će služiti niskim korporacijskim interesima… Samo da bi zadržao takvu statičnu okretnost i uspijevao se (re)pozicionirati bez suvišnih nelagoda, da bi naglasio svoju trajnu neizbježnost, da bi stavio do znanja kako se društvo u svim historijskim okolnostima dijeli isključivo na snage reda i snage nereda, a on pripada onima prvim, smislio je tipski model destruktivca i univerzalnog društvenog štetočine: to je „anarhoid“, ili „barbarogenij“, ili „divljak nadasve“… jer Kljaković je pritom pitom.

Novossti