VIKTOR IVANČIĆ: ISUSOVA HRT

Povezani članci

• PAD MASKI, DEFINITIVNI!
• BOLJE BITI MALO LUD NEGO MALO PAMETAN
• Ispraznica
• JUDI, ZVIRI I BEŠTIMJE
• Pročitajte izborni program Ive Josipovića
• Viktor Ivančić: Žbuka i bijes

Realno govoreći, Hrvatska televizija nudi neusporedivo više vjerskih sadržaja od zagrebačke prvostolnice; po strani od tehnološkog napretka, prisavski su odašiljači izdašniji u širenju crkvenih dogmi od kaptolskih zvonika

Piše: Viktor Ivančić

Katolički vjernik u Hrvatskoj danas više ne mora gubiti vrijeme odlazeći u crkvu da bi zadovoljio svoje religiozne potrebe. Dovoljno je daljinskim upravljačem nanišaniti neki od programa Hrvatske televizije, u bilo koje doba dana, i gotovo je sigurno da će pronaći duhovni mir, vjersku okrepu i pregršt zgodnih citata iz evanđelja.

Umjesto da navlači bolje komade odjeće i priprema s mukom zarađenu sitninu za crkvenu lemozinu, a onda se gužva među svjetinom u nekom od vlažnih i negostoljubivih sakralnih objekata, riječ Božju može upijati zavaljen u kućnoj fotelji, neizbrijan, krmeljav, u sokolskoj majici i s papučama na nogama, a da ne spominjemo pivo i razne grickalice koje će mu – umjesto bljutavih hostija – sve vrijeme biti pri ruci i upotpuniti kontemplativni ugođaj. Predanoga katolika malo što može učiniti tako sretnim kao odsustvo obrednih obaveza.

Takav, opušten, pripravan da iskaže lojalnost Stvoritelju u intimi dnevnog boravka, nedjeljom prijepodne na programu javne televizije može pratiti izravni prijenos svete mise, također i izravne prijenose ređenja biskupa, također i izravne prijenose crkvenih ceremonija povodom vjerskih blagdana, pa pet specijaliziranih vjerskih emisija tjedno, pa 22 dokumentarna filma s vjerskom tematikom godišnje, pa bezbroj igranih filmova s vjerskom tematikom u vrijeme Božića, Uskrsa, Tijelova, Sveta tri kralja, Dana državnosti… čemu treba pridodati mnogo veću satnicu posvećenu vjerskim manifestacijama i praćenju aktivnosti Katoličke crkve u onim programskim sektorima koji nisu rezervirani za religioznu tematiku: informativnom, kulturnom, obrazovnom…

Realno govoreći, Hrvatska televizija nudi neusporedivo više vjerskih sadržaja od zagrebačke prvostolnice; po strani od tehnološkog napretka, prisavski su odašiljači izdašniji u širenju crkvenih dogmi od kaptolskih zvonika. Vremenom će se riješiti i ta formalnost da voditelji i voditeljice večernjeg dnevnika – informativne emisije liturgijskog tipa – ne izlaze pred kamere bez svećeničkih mantija i odora časnih sestara, no i dotad su tople kršćanske poruke koje bez prestanka cure iz njihovih usta vrijedne svake pohvale.

Ured za odnose s javnošću najveće hrvatske medijske kuće ovih je dana objavio podatak da je tijekom 2012. godine u proizvodnju vjerskog programa HTV uložila 1,674.051 kunu, dok je – ilustracije radi – u znanstveno-obrazovni program u istom razdoblju uloženo 339.455 kuna manje. Zlobnike koji će kriknuti kako je takvo što nepojmljivo u emancipiranom društvu, kako se iz svjetovne perspektive radi o nedopustivoj blasfemiji, kako je osnovna zadaća javnih medija – u državi koja je ustavom definirala svoju laičku prirodu – informirati i obrazovati građane, a ne servisirati vjerske potrebe pripadnika većinske religijske zajednice, pogotovo ako se novac za to ubire i od ateista i pripadnika drugih konfesija; takvu dakle čeljad valja uputiti na činjenicu da je razlika između vjerskog i obrazovnog programa HTV-a ionako fakultativna: emisije namijenjene obrazovanju do te mjere dosljedno propagiraju katolički svjetonazor da ih komotno možemo svrstati među religijske, dok vjerski program s toliko temeljitosti ispire mozgove dragih gledatelja da ga treba smatrati prisilnim vidom hrvatskoga građanskog obrazovanja. Kako će se, s obzirom na jedinstvene programske ciljeve Hrvatske televizije, novac poreznih obveznika tipski zavoditi – hoće li on biti utrošen u „vjerske“ ili „obrazovne“ svrhe – stvar je statističkih afiniteta činovnika u službi računovodstva.

U istom saopćenju Ureda za odnose s javnošću, tko zna iz kojih razloga, našla se i obavijest da ravnatelj HRT-a ne može imenovati urednike vjerskog programa na HTV-u i Hrvatskom radiju bez suglasnosti Hrvatske biskupske konferencije, što će reći da je visoki katolički kler izborio pravo direktnog utjecaja na uređivačku politiku javnoga medija.

Zlobnike koji će graknuti kako je takvo što nezamislivo u demokratskom svijetu, kako je riječ o najdrskijoj sabotaži principa medijske nezavisnosti, poput sociologa Ivice Maštruka koji veli kako je to „isto kao da ravnatelj HRT-a pri imenovanju urednika poljoprivredne emisije traži suglasnost ministra poljoprivrede“, valja upozoriti da im iz fokusa izmiče šira slika i da – kako bi rekli u obrazovnom programu – od križa ne vide groblje: budući da se Hrvatska televizija pretežnim dijelom svoga sadržaja odavno potvrdila kao propagandna ispostava ideološkog pogona s Kaptola, nije pravo pitanje zbog čega Hrvatska biskupska konferencija ima pravo veta na izbor urednika vjerskog programa, već zašto ga nema kod izbora ravnatelja HRT-a.

Goran Radman, koji je na čelo najveće domaće tvornice stvarnosti postavljen zahvaljujući reketaško-diplomatskim sposobnostima Ive Josipovića, u tom je smislu rezultat stanovite nedorađenosti sustava, ili – ako je ovaj ipak dorađen – njegove unutrašnje hipokrizije. Parafrazirajući Maštruka: stvar je logična kao da se za imenovanje šefa  Nadbiskupskog ordinarijata traži suglasnost predsjednika države.

Dakako, Hrvatska televizija je tek jedan nebrušeni kamen u mozaiku; njena preobrazba u križni stožer vladajuće religije samo ilustrira vehementniji društveni proces tijekom kojega je Katolička crkva najprije postala Državnom crkvom, a zatim sebi osigurala crkvenu državu, nametnuvši pravila igre gdje više nije prioritet da kler podupire političku vlast, nego da vlast opslužuje zahtjeve klera, uključujući redizajn javnoga medija u vjersku televiziju.

Nešto ležerniji opis onoga tranzicijskog blitzkriega na samom početku devedesetih godina prošloga stoljeća – koji je s mnogo nekritičkog zanosa proglašen „demokratskim promjenama“ – glasio bi da se Hrvatska, napuštajući mrsku socijalističku diktaturu, u pogledu državnoga uređenja prešaltala iz jednopartijskog u monokonfesionalni sistem. Stoga danas, nakon dva desetljeća usavršavanja, hrvatski parlamentarno-demokratski poredak karakterizira postojanje više stranaka i jedne Partije koja se zove Katolička crkva.

Moguće je da ima nekog vraga u tome što je prvi sporazum između televizijskog i crkvenog rukovodstva, kojim je potonjem omogućeno da bira urednički kadar, potpisan u srpnju 2000. godine, po nastupu Račanove vlade, čime su upravo reformirani komunisti velikodušnom simboličkom gestom prepustili odgojno-ideološku palicu svojim nereformiranim nasljednicima. Asocijacije na prohujalo doba jednoumlja nikoga danas ne bi trebale spriječiti u osnivanju novog SKH – Saveza katolika Hrvatske – u koji će se učlaniti između 80 i 116 posto populacije, kao što ne bi smjelo biti sporno ukoliko se Hrvatska biskupska konferencija (HBK), čiji naziv ni sada nije sasvim loš, preimenuje u Hrvatski biskupski komitet (HBK), Hrvatski biskupski komesarijat (HBK) ili nešto treće: bitno je da se uvriježena kratica ne mijenja, tj. da ostane isti K.

A onaj hrvatski katolik – jedinka s malim k – opskrbljen papučama, grickalicama, vjerom i drugim malograđanskim potrepštinama, putovat će pred tv-ekranom od jedne do druge koncelebrirane farse, konzumirati redovite porcije prijekih poslanica, otkrivati gdje je koji pop određenog dana prdnuo, saznavati da je homoseksualnost patološka devijacija, da je abortus zvjerski zločin, da je izvanbračna zajednica utočište izroda, da su djeca bez vjeronaučne poduke socijalni gubavci, da je masturbacija smrtni grijeh, da je Stepinac bio milosrdni anđeo, da je Jasenovac boljševička izmišljotina, da su mise za Pavelića izraz crkvene širine i čovjekoljublja, da je briga o siromašnima glavna preokupacija biskupa, da je pedofilija pod mantijama prljava ateistička podvala, da je Nazarećanin nosio hrvatske gene, da je dom bez križa proklet kao narod bez države, kao govno na kiši… svjestan negdje u dubini stomaka vlastite povijesne uloge, znajući da je i osobno uključen u direktan televizijski prijenos jednog umiranja, u HRT sekularnog društva.

tekst  preuzet iz tjednika Novosti