ENG
Tanja Miletić Oručević: Vidimo li, čujemo li?
Autor/ica 👤Tanja Miletić Oručević
Povezani članci
Kako li je biti u manjini u Bosni i Hercegovini? Odgovor na ovo pitanje zna svako ko čita ovaj tekst, i sigurno je milion puta sebe samog okarakterizirao kao manjinu.
Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba
No, kako je biti u poziciji nekoga kome je priroda uskratila neke stvari, neko čulo, motoriku ili ekstremitet, i živjeti u Bosni i Hercegovini, to sigurno niko od nas ne želi ni zamisliti. Previše je mračno, sigurno.
Jer, dovoljno je iritirajuće i nenormalno biti manjinom kad, na primjer, smatraš da su ti za život potrebne knjižare, a živiš u gradu u kome se par posljednjih nedavno pretvorilo u papirnice i prodavnice igračaka. Dovoljno je iritirajuće imati u gostima prijateljice i prijatelje vegetarijance, koje želiš izvesti na večeru u tzv. turističkom gradu, i raspravljaš se po stoti put s posprdno raspoloženim konobarom objašnjavajući da uštipak i šopska salata baš i nisu nešto što bismo smatrali podlogom za zabavno veče.
To su sve banalnosti, mada je ono što nam je važno održavanje minimuma onoga što smatramo dostojanstvom i komforom ljudskog života. Bez svega se može, ne treba biti neskroman, uvijek ima gore od goreg… a gdje su donje granice?
No – rekoh – ne želimo znati gdje su granice za one kojima ovo društvo na svakom koraku gradi prepreke, podapinje nogu i lupa ih po ušima, a pri tome se uglavnom pravi da ne postoje, za ljude kojima je sve teže nego nama zdravima. Jer ta saznanja mogu biti nepodnošljiva.
Nedavno je objavljena priča o dječaku u Srbiji koji je žrtva najgoreg maltretiranja svojih srednjoškolskih kolega zbog toga što je – gluh. Pri tome je dječak dobar učenik u redovnoj školi, bavi se fotografijom, zanima za nauku… Prošao je mukotrpna prilagođavanja na složeni slušni implantat, i funkcionira ‘normalno’. U stvari, ne funkcionira ‘normalno’. Dječak bi želio da bude ‘normalan’, kao i svaki dječak želio bi da ga vršnjaci prihvataju, da dijeli s njima društveni prostor, ali oni mu ‘vrše nuždu u patike’ jer misle da je ‘malo lud’. Jasno je kao dan da je ovaj dječak u svemu bolji, sto puta pametniji i hrabriji od divlje bagre koja ga okružuje, ali… ta bagra je njegov jedini svijet, i on samo želi da mu pripada.
Povodom nekog drugog snimka reakcije djevojke oštećenog sluha na novi slušni aparat, zapanjili su me komentari očito mladih gledalaca; oni uopće nisu shvaćali šta je oštećeni sluh, u kakvoj je vezi sa glasom, govorom i umom, nisu uopće bili u stanju predočiti kako osoba oštećenog sluha može govoriti s aparatom… Onda mi je palo na pamet da je sigurno kriv tome i obrazovni sistem, koji ne posvećuje nimalo pažnje zdravstvenim problemima ili invaliditetima koje ljudi mogu imati. Koliko nepotrebnih i besmislenih podataka uče u školi djeca? (Desetogodišnja kćerka mojih prijatelja mora izbiflati sve nivoe vlasti u BiH, i razvrstavati ih – izvršna, zakonodavna.. !!!) Zašto umjesto toga ne uče šta znači biti gluh, biti slijep, ne moći hodati, imati dijabetes, imati rak…. Zašto im se ne približi obična ljudska činjenica da njihov prijatelj, susjed, rođak može biti takav i kako onda s njim / njom živjeti što ljepše?
Ne mora biti ovako brutalno, divljački, primitivno. Živeći u Češkoj na svakom koraku i u svakom segmentu života sam primjećivala koliko je njihov svijet prijateljski prema ljudima sa invaliditetom. Jako često televizijske emisije imaju prijevod na znakovni jezik; poslije sam saznala da je znakovni jezik vrlo prisutan u školstvu, i da veliki procenat ljudi koji nisu životno ili profesionalno upućeni na osobe sa oštećenim sluhom jednostavno uči znakovni jezik u školi. Na Akademiji na kojoj sam studirala postoji posebni odsjek za glumu i dramsku pedagogiju za gluhe i osobe sa oštećenim sluhom. Moja prijateljica iz Latvije je na njemu odbranila doktorsku disertaciju o radu sa ritmom sa gluhima. Koliko god izgledalo neobično, u svojim radionicama ona s ljudima koji ne čuju čini da sviraju, pjevaju i plešu. Na svakim ulaznim stepenicama svake zgrade Akademije postoji lift za invalidska kolica. Za nekoliko godina vidjela sam u upotrebi samo jedan jednom – kad je gledalac u kolicima došao na studentsku predstavu, na sceni duboko u podrumu. I – moj omiljeni primjer iz kategorije ‘može drugačije’; u parku u susjedstvu bio je specijalni vrt za slijepe osobe. Mnoštvo pažljivo odabranih mirisnih biljaka i onih specifične teksture listova bile su uredno opisane na pločicama s Brajevim pismom.
Šta to čini da društvo divljaka koji se boje bilo koga drugačijeg, smatraju ga slabijim i ‘vrše mu nuždu u patike’, komšiluk koji ne dozvoljava da se izgradi lift za dječaka u kolicima, nego gleda kako ga majka godinama nosi na leđima na četvrti sprat (također široko poznata tragično-apsurdna priča iz Konjica), društvo ljudi koji djecu s posebnim potrebama drže zatvorene u kući i stide ih se, postane magično preobraženo u svijet mirisno – taktilnog vrta otvorenog slijepome? Zakonodavstvo? Sigurno ne samo ono. Evropska unija sa svojim standardima uljuđenog društvenog ophođenja (a nikad me neće prestati zapanjivati nadmena visina s koje je Balkanci često u tome kritiziraju!) sigurno ne, u navedenoj Češkoj takve su navike mnogo starije od članstva u Uniji. Ne znam odgovor, i kao da ne shvatam kako je uopće moguće prekročiti taj svemirski korak.
A opet mislim, makar iz svoje vlastite kože, da je to sve povezano s onim donjim granicama ljudskog dostojanstva koje nas se svakodnevno prisiljava da spuštamo. Teška su vremena, danas ćemo pristati na ovaj, sutra na onaj kompromis. Ne zahtijevajmo previše, ne može se…i kad nam na kraju balade izvrše nuždu u patike, džaba je dokazivati da nismo ni gluhi, ni slijepi… Jesmo, jesmo, i još ‘malo ludi.’
Autor/ica 👤Tanja Miletić Oručević
