ENG
Veliki i mali
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Povezani članci
Gdje smo mi kao tema, i šta nama ove teme kod kuće znače. Nigdje smo i ništa nam ne znače. Pri tome lažemo sami sebe da je sve to drugačije. Uostalom, šta mi znamo o velikima i njihovim planovima, osim što mislimo kako smo im jako važni. Ko su ljudi koji nas vode i tako formatiraju. Na čijim su oni spiskovima, ako uopće jesu. Ili su samo rezultat naših iluzija, našeg svekolikog jada kojem smo se prepustili i pripadamo mu. Do mazohizma. Regionalno i pojedinačno. Objektivna povijest jako dobro zna da nismo uvijek bili takvi. Naprotiv. Biti mali, pa postati veliki, svugdje je projekat vrijedan divljenja. One što su priznati kao veliki, tragom cifara i sile, ne interesira šta ko o njima misli. Eno kao u Singapuru. Oni će po svome dok se može, a ni to nije zavazda. Ali biti neko, pa postati ništa u svakom aspektu života, kletva je biblijskih razmjera. Jedino gore je kad se i od toga pokušava napraviti uspjeh. Eto tu je negdje i daleka, a ipak postojeća kopča u priči o kategorijama velikih i malih, i pričama o njima, bez obzira na to gdje se te priče pričaju.
U priči o političkim čudesima minulih dana i sedmica skoro je bespredmetno tražiti išta spektakularnije od onog »čuda« u Singapuru. Šta god ko mislio o povodima, smislu, istinskim dometima i plodovima susreta predsjednika Amerike Donalda Trumpa i predsjednika Sjeverne Koreje Kim Young Una, susret im je bio sam po sebi čudo. Oni rutinski skeptični kada je Trump u pitanju, a kamo li još »u paru« sa političkim raritetom Kim Young Unom, slute i nešto što, ko zna, nije nemoguće: Sve bi se moglo završiti onim, »svakog čuda za tri dana dosta…« Pa opet svako svojim putem. Veliki bi nastavili svojim igrama onako kako se igra danas u timovima bez velikih igrača i mudrih glava. Uglavnom, tek kalkulatorski programirani populisti u potrazi za novim samopromotivnim spektaklima i u odbrani svijeta što ih drži tu gdje su. Za nas male, koji i dalje činimo sve da potaremo periode kada nismo bili takvi, život se svakako nastavlja i mimo velikog svijeta. Popravke nema, posebno za one što su mali po opredjeljenju.
Ovako, svaka čast mušicama Trumpa rušitelja, pa odjednom graditelja, ili Kimu koji bi da poput zaigranog djeteta ispaljuje rakete unaokolo kao da je u luna-parku. Oni će ući u istoriju, bez obzira na krajnje domete Singapura povodom kojeg i prve ozbiljnije analize otkrivaju više nesuglasica nego što to taj spektakl može da prikrije: Od pojma denuklearizacije, istine o sankcijama, pitanja na šta se projekat odnosi, na Sjevernu Koreju ili cijeli Korejski poluotok, o smislu »novog svjetskog poretka« itd. itd. Oni su veliki, i tačka. Privilegija velikih u istoriji nije propitivan puno ni povodom Hiroshime i Nagasakija, Vijetnama ili Iraka, Libije, Sirije…
Veliki po »formi« i reduciranim standardima, mada ni blizu istinski velikima u istoriji, guraju svoju priču dalje i dalje, kako njima odgovara, ne osvrćući se ni na koga. Problem je što i u svijetu velikih, kao i svijetu malih, kao što je ovaj naš, danas vladaju uglavnom mali ljudi. Oni koji ne znaju jer nemaju kapacitet da znaju, oni koji ne žele da znaju jer misle da im nije potrebno, ili oni kupljeni ne samo od velikih, već i od samo fakinski visprenijih.
Nekada se povodom planetarnih zločina koje su moćnici činili po svijetu izlazilo na ulice, nosili transparenti, slale poruke. I povodom bombi, terorizma, aparthejda, pljačkaških ratova, u ime kobajagi demokratizacije…Danas kod velikih demonstriraju oni kojima je ugrožen standard, ili oni koje pritiskuju njihovi lokalni »mali«. Demonstriraju i protiv izbjeglica koje im dolaze ilegalno jer su im oni, veliki, »legalno« razvalili države i domove negdje daleko gdje ima nafte i gasa, uz ostalo. Pa sad ovdje zblanuti izbjeglicama. U malim zemljama uglavnom šute, porobljeni, prevareni, opljačkani, ciljano zadojeni mržnjom pa podijeljeni i tako izbačeni iz igara velikih, osim kada ovima zatrebaju kao topovsko meso. Lokalne korumpirane siledžije i sitne bahate vlasti malih sve su izmislili kako bi disciplinirali neposlušne.
I sve je to dovedeno dotle da se hladno kaže – ne može se ništa! Priče o »velikim događajima« koji to vjerovatno u nekom drugom svijetu i jesu, poput Trumpa i Kima, ma šta im bilo u pozadini, promiču tek kao poslastica za ovdašnje nove medije kojima je do spektakla a ne do objašnjenja o čemu se tu radi. Važno je imati bar trenutno nekoga ko je »glavni«, poput njih dvojice. I povoda za kapitalna objašnjenja kako im je rukovanje trajalo cijelih 13 sekundi. Blago planeti. A kapitalni promotor im Dennis Rodman, nekadašnja NBA zvijezda, sa mjicom na kojoj piše »Peace starts in Singapore«. Uz to najveći prijatelj Kimov. A predsjednik mu iz Washingtona samo koji dan ranije razvaljuje G7 skupinu koja simbolizira snagu kapitalizma i demokracije. Za ljude čiji su problemi jednostavniji, dublji, prizemniji i opipivljiji to mu ga dođe kao zabava. Atomskim bombama se svakako odavno ne ratuje već služe tek za prepadanja i svekolike biznise. Velikima.
U ovakvom ozračju, čini se logičnim da čovjeku na pamet padaju male lokalne priče koje niko normalan, vjerovatno, ne bi stavljao u kontekst »atomskih susreta«. Ipak, razne nelogičnosti u ovim vremenima dobijaju novi smisao. Tako i ovom ovozemaljskom lokalcu, ne izlazi iz glave jedan mali, politički simpatičan i na neki način nježno jogunasti skup, spram onog tamo grandioznog i dalekog. Riječ nije baš skroz o pobrkanim vrijednostima ili, neko će kazati, o šprdanju sa kapitalnim planetarnim zbivanjima od kojih ovisi sudbina čovječanstva, već o pukoj asocijaciji koja se rodila baš zato što joj nema mjesta ni u čemu što imenujemo normalnim.
Ukratko, uz sve glamuroznosti i špekulacije Singapura i antiatomsko rušenje bivšeg i gradnju novog svjetskog poretka, neprekidno me kopka jedan pomalo politički, šminkerski ali i korektno skockan sastanak održan prošle sedmice u Novom Sadu. Po temi kao naručen spram standarda zabrinute Evrope. Dakle, konferencija o »regionalnoj stabilnosti«. Zadovoljni su bili i revnosni organizatori, tamošnji Kulturni centar, i prisutna i znatiželjna publika, i neuobičajeno brojni mediji raznih provenijencija i naloga. Upoređenje sa Singapurom, jasno, deplasirano. Tamo teme za kapitalce, mir ili rat, (ne)ukidanje atomskih bombi, kraj ničega i početak nečega, (ne)mir ili (ne)sigurnost. A bit će kako su ona dvojica zaključili, uz ili bez saglasnosti mnogih drugih najvažnijih, Rusije, EU, Kine, Irana itd. itd.
U Novom Sadu nigdje ni kapitalaca ni kapitalne teme za svijet. Ne kažu kako je izgledalo u Singapuru. Novi Sad bio nekako kao pospremljen u sebi, barok, širina, istorija, Petrovaradin, čuda i za dušu i za poguzije. Gosti tribine nas petorica »uvaženih ljudi iz regiona« (kaže organizator). Iz Hrvatske, Srbije i BiH, plus stotinjak znatiželjnika u publici koji slušali strpljivo pa pitali…Uočljiva pažnja i vidno šutljivo odobravanje posebno kada je Hrvoje Klasić podsjetio na vremena kada smo i mi mali bili veliki, i sebi ali i drugima. Sa čovjekom i politikom uvažavanim u velikom i malim svjetovima. Sve golemo bilo je nekako vezano za živote malih ljudi, zapravo velikih onda.
Govorilo se tamo o bivšem ratu i budućem miru i bez atomske, o iskrenosti i neiskrenosti, zabludama i slabostima, prevarama i lažima što dominiraju i danas. Pa dokle više!? Pitalo se možemo li biti sretni, onako jednostavno, ljudski, pa i bez ljubavi kao uslova ako treba. To je svakako za posebne ali, pamet jeste obaveza.
Naravno, Srbija i Hrvatska, lideri i oni drugi, istine i neistine, mudrost i gluposti, to je nekako izbijalo u prvi plan. I logično je. Očešali su se svi i o Bosnu, nekako kao iz pristojnosti. Ne zato što je podcjenjuju kao realnost, naprotiv, nego više zato što bi da to nije tema ovakva kakva jeste. Izgleda da se nije moglo pomoći ni u društvu sa korektnim učesnicima, slušaocima i gledaocima. Znali su i oni da ne može.
Istina o Bosni i Hercegovini, kao fakat i realnost, bliža je običnom čovjeku od one o dalekoj Koreji i sve daljem Washingtonu. Ipak, današnja Bosna nije bila prepoznata kao ključna drama regiona. U slučaju Koreje i Amerike stvari bi vjerovatno svakoj trezvenoj publici bilo lakše objasniti: Kimu treba da ga svijet ovjeri kao važnog, da ga deblokiraju, da mu otklone vojnu prijetnju što iscrpljuje državu…Trumpu opet da pobijedi manirom najvećeg, da pokaže kako je u stanju da rješava što niko prije njega nije, pa ako treba kobajagi gradeći, a ne samo rušeći za sobom. Ma da se twitter usija.
Šta je onda sitno provokativni povod za neadekvatno pominjanje na istom mjestu ovog sad politički grandioznog Singapura i neke tamo regionalne konferencije NGO tipa u gradu poput Novog Sada. Čak i ako ga je Evropa proglasila »Kulturnom prestonicom Evrope za 2021. godinu«. I to kao prvom takvom u državi koja nije članica Unije. U Singapuru su fingirani mir i planovi za novu planetarnu eru.
Kažu dvojica kapitalaca da tako hoće. Pa šta bude da bude. U Novom Sadu smo prešutili da regionalne stabilnosti među zemljama iz kojih su bili gosti konferencije, Srbije, Hrvatske i BiH, neće i ne može da bude u dogledno vrijeme. To, na jednoj strani, ne omogućavaju razne podvale politika Srbije i Hrvatske, diktirane domaćim i vanjskim strastima. Na drugoj, takozvani »lideri« odjednom tri plemena, ili realnije bossovi tri poklitičke mafije, uz izmanipulirane građane jedne države podijeljene na tri, u BiH to sada čak i otvoreneno ne dozvoljavaju. Uz to još temeljem vlastite sreće sve direktnije uspostavljane na nesreći onog drugog.
U Singapuru su se natjecali ko će koga nadigrati u nametanju planetarnih interesa. Nekako paralelno tih dana u centru Lingotto u Torinu, u Italiji, čuveni mali a neproporcionalno utjecajni planetarni »politički kartel« Bilderberg okupio se ponovo na redovnoj sesiji da definira smjernice svijetu u poslovima od najvećeg interesa relevantnih, najvećih i najmoćnijih. Po prvi put od 1954. na objavljenom popisu od 131 zvanice bio je i predstavnik Vatikana, državni tajnik Pietro Parolin…Kažu upućeni, na tragu »kulture dijaloga sa Zapadom« koju promovira Papa. Na kakvom je tragu poziv premijerki Srbije, Ani Brnabić, jedinoj iz regiona o kojem smo razgovarali u Novom Sadu, neka razmišljaju analitičari zakulisnih projekata Zapada u kontekstu važnog i važnijeg… Da se ne zaboravi, u Torino su došli oni po spisku, i oni za koje se pozivi ne šalju, a ni na spiskovima ih nema. I svi su iza zatvorenih vrata raspravljali o populizmu u Evropi, izazovima nejednakosti, budućnosti rada, umjetnoj inteligenciji, slobodnoj trgovini, američkom globalnom vođstvu, Rusiji, elektronskim i drugim komunikacijama, Saudijskoj Arabiji i Iranu…
Gdje smo mi kao tema, i šta nama ove teme kod kuće znače. Nigdje smo i ništa nam ne znače. Pri tome lažemo sami sebe da je sve to drugačije. Uostalom, šta mi znamo o velikima i njihovim planovima, osim što mislimo kako smo im jako važni. Ko su ljudi koji nas vode i tako formatiraju. Na čijim su oni spiskovima, ako uopće jesu. Ili su samo rezultat naših iluzija, našeg svekolikog jada kojem smo se prepustili i pripadamo mu. Do mazohizma. Regionalno i pojedinačno. Objektivna povijest jako dobro zna da nismo uvijek bili takvi. Naprotiv. Biti mali, pa postati veliki, svugdje je projekat vrijedan divljenja. One što su priznati kao veliki, tragom cifara i sile, ne interesira šta ko o njima misli. Eno kao u Singapuru. Oni će po svome dok se može, a ni to nije zavazda. Ali biti neko, pa postati ništa u svakom aspektu života, kletva je biblijskih razmjera. Jedino gore je kad se i od toga pokušava napraviti uspjeh. Eto tu je negdje i daleka, a ipak postojeća kopča u priči o kategorijama velikih i malih, i pričama o njima, bez obzira na to gdje se te priče pričaju.
Pa i na formalno nepostojećoj transferzali moći, sile i jada, od Singapura do Novog Sada.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
