ENG
Vanjskopolitička CRO komedija
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
Izdvajamo
- Je li hrvatska vanjska politika, o kojoj predsjednik i premijer razmišljaju dijametralno različito, a svijet se zbog toga uopće ne uzrujava i radit će po svomu, dorasla i tom izazovu u neposrednom susjedstvu s „prijateljskom“ zemljom? Što kažu „draga Ursula“ i „dragi Charles“, kako im premijer Plenković tepa u svojim pismima? A „pospani Joe“? Ništa. A što i bi? Očito ni prve hrvatske dužnosnike, ustavno obavezane na tzv. sukreiranje i kohabitaciju, ne uzrujava već mjesecima zamrznuto imenovanje novih diplomata RH u inozemstvu, jer taštine ne dopuštaju dvojici taštih ovnova dogovoriti se ni o tomu, pa...
Povezani članci
Andrej Plenkovic i Zoran Milanovic – foto: Milan Sabic/PIXSELL
Zadnji pak žestoki sukob Milanovića i Plenkovića zbog NATO-a i rata u Ukrajini, na kojim se ključnim temama odnosa Bijedne Naše sa Zapadom jedino slažu u tomu da se ni u čemu ne slažu, stavio je golemi upitnik nad službenu vanjsku politiku RH, što u nekim jastrebovskim taborima u HDZ-u iznova provocira pitanje Milanovićeve smjene s predsjedničke pozicije. Bijesan kao ris, premijer i vanjski mu trbuhozborac ministar Gordan Grlić-Radman – kojemu se kolege u svijetu smiju iza leđa, a Milanović ga smatra diplomatskim analfabetom, posprdno „zrinjevačkim Jesenjinom“ – opanjkavaju predsjednika RH time da nanosi neprocjenjivu štetu „hrvatskoj vanjskoj politici“ neutemeljenim napadima na institucije EU-a, zapadnu politiku i strane diplomate, da drži štangu Kremlju, vlast u Ukrajini optužuje kao najkorumpiraniju na svijetu, ucjenjuje NATO b-h Hrvatima, zamjera se Finskoj i Švedskoj… Naravno da međunarodno validna, službena hrvatska vanjska politika ne može biti isključivo to što u inozemstvu takvim propagiraju Plenković i Grlić-Radman, ako Milanović kao ustavni sukreator nije suglasan s tim. Ili samo to što predsjednik RH prikazuje takvim, a premijer se sukreatorski nije suglasio
Marijan Vogrinec
Budući da se predsjednika RH, kaže ustavno slovo u čl. 95., st. 1., „bira na temelju općeg i jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima tajnim glasovanjem“ i da je on taj koji određuje mandatara (premijera) za sastav vlade, a u prethodnom članku (94., st. 1.) Ustava RH izričito stoji da „predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu“, da se „brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“ (čl. 94., st. 2.), u aktualnom međunarodnom sramoćenju Bijedne Naše prijeporima predsjednika RH Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića o tomu što jest, a što nije službena hrvatska vanjska politika, što jest, a što nije hrvatsko službeno stajalište o SAD/NATO-u, Uniji, tzv. zapadnim sankcijama Ruskoj Federaciji, ratu u Ukrajini, interesima b-h Hrvata, odnosima sa Srbijom, graničnoj neriješenoj enigmi sa Slovenijom i inom – nije sporno čiji je legitimitet jači. Odnosno, tko je „stariji“ pa, je li, smije samozvano odglumatati Luja XIV., Kralja Sunca, Bogomdanog, Luja Velikog navodno njegovom: „Država to sam ja!“ (fr. L’état c’est moi) i praviti se da „nikad čuo!“ za ustavni čl. 99., st. 1., gdje crno na bijelomu piše: „Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike“.
To pak što u ustavnom opisu vladinih poslova (čl. 113.) stoji da ona „vodi vanjsku i unutarnju politiku“ – nikako sâm premijer ili ministar vanjskih poslova kojega premijer imenuje i razrješuje po slobodnoj volji – odnosi se na operativnu provedbu onoga što je raspravljeno, usklađeno i dogovoreno s predsjednikom/icom RH kao službeno stajalište države Hrvatske. Nema govora ni o kakvoj ustavnoj dopusnici ni predsjedniku Milanoviću niti premijeru Plenkoviću, ponajmanje smiješnomu ministru Goranu Grliću-Radmanu, za vanjskopolitičko soliranje i nepopravljivo sramoćenje Bijedne Naše. Ionako vrlo neozbiljno shvaćene i u Uniji i šire u tzv. međunarodnoj zajednici, što oni zadnjih tjedana nemilosrdno čine. Tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (samo na papiru: ima zastavu, grb i himnu, sic transit), pogotovo otkako su dvojica taštih ovnova na skliskom brvnu između bivše Titove vile Zagorje i Banskih dvora zapeli dolijevanjem sve većih kantâ prostačkog kerozina skrutnjivati svoju tzv. krutu kohabitaciju na opću sablazan i kod kuće i vani.
A to u civiliziranom svijetu ne ide tako. Unatoč činjenici da su pojmovi civiliziranosti, uljudbe, demokracije, temeljnih moralnih vrijednosti, mira i sigurnosti… zadnjih desetak godina devalvirali do gadljivosti. Najviše, je li, upravo u svijetu koji sâm sebe proglašava kolijevkom tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i „našeg načina života“ koje pak bučno oglašava ugroženima, a da ugrozu ničim vjerodostojnim niti ne pokušava dokazati, udara u ratne bubnjeva i ultimativno traži od „partnera“ eksponencijalno odricanje od iole pristojna životnog standarda svojih žitelja radi ulaganja u oružje. Radi „obrane državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti“. Kakvu i čiju igru igra Bijedna Naša, balkanski kiflić – „neprirodan perec“, crtao je tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman na onoj londonskoj salveta-večeri s Paddyjem Ashdownom), miš-država s brojem žitelja, je li, manjim od pola duže ulice u Šangaju? Ne zna se.
Plenkovićev užas
Predsjednik RH s Pantovčaka i protokolarnih ekskurzija po zemlji, gdje HDZ-ov bojkot nema upliva na lokalne/regionalne vlasti, rafalno šalje ekstremno „suverenističke“ poruke tzv. međunarodnoj zajednici te – na Plenkovićev „proeuropski“ užas – izravno vrijeđa bruxellesko najvidljivije činovništvo o kojem pak ključno ovisi premijerova karijerna pucačina na jedno ili dva radna mjesta na samom sljemenu Unije, a premijer RH, takorekuć svaki drugi dan na deviznoj dnevnici poreznih obveznika po hodnicima i dizalima u bruxelleskom staklenjaku, taraca „štetu“ upinjući se uvjeriti „europske prijatelje“ kako predsjednik RH ne znâ što govori jer valjda nije psihički zdrav, zavidan mu je i ljubomoran, ruski je agent i nije kadar spriječiti ono što odluče premijer i vlada te amenuje saborska tzv. stabilna većina na premijerovoj uzdi. Pa… Sva je sila pobrkanih lončića i s jedne i s druge strane, šaketanja uprazno, „autoritativnih“ ekshibicija, politikantskih kalambura, etc., pa nije čudno da treća strana drži do tih vanjskopolitičkih neusklađenosti globalno marginalnih lidera marginalne države kao do lanjskog snijega.
I, da pukneš od smijeha: ako bar mucaš neki od važnijih svjetskih jezika te tu i tamo nabaciš okance na strane medije – pa i one tzv. mainstream u neposrednom slavenskom susjedstvu – Bijedna se Naša doimlje kao slika Doriana Graya. Za razliku od Plenkovićeve krivotvorine Mona Lise ili Milanovićeva razmahivanja Michelangelovom falš-skulpturom usnulog kupida, koju je krivotvorinu vrlo skupo podvalio trgovcu Baldassareu del Milaneseu, a ovaj preprodao renesansnom kardinalu Raffaeleu Sansoni Galeoti Riariju. Budući da tzv. međunarodna zajednica, vlasnica licencije hrvatske tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, itekako dobro znâ tko je bio tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman kojem je 1992. godine po strogo definiranim uvjetima proslijeđeno državno priznanje RH, tko su mu bili sljedbenici u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku i u Banskim dvorima te tko su, što su i koliko politički vrijede i Milanović i Plenković, samo njih dvojica i potporni ešaloni iza njihovih leđa možda vjeruju da Bijedna Naša danas jest netko i nešto u Uniji, NATO-u, UN-u i šire. Da oni kao lideri manje od 3,9 milijuna razjedinjenih, sukobljenih, čak i besmisleno zavađenih duša – na notornim budalaštinama: ustaše i partizani, pobačaj, vjerska indoktrinacija (gora od komunističke), etc. – mogu u velikom svijetu biti nekakvi influenceri.
Nisu globalno influenceri ni kod kuće, jer su ljudi podijeljeni u potpori, a kamoli izvan svoga državnog dvorišta. Rejtinška anketiranja agencije Promocije plus mjesečno potvrđuju trend potpore „Hrvatica i Hrvata i svih ostalih građanki i građana RH“ (sic transit) predsjedniku Milanoviću kao godinama već najpozitivnijem političaru u zemlji. Plenkovića drže najnegativnijim. Dvije trećine birača smatra kako vlada vodi državu u pogrešnom smjeru, što je vrlo indikativno i za službene filipike iz vlade o „primjerno pozicioniranoj i uglednoj hrvatskoj državi u međunarodnoj zajednici“, odnosno o „uspješnoj vladi premijera Andreja Plenkovića, najuspješnijoj od svih prethodnih zajedno“ (sic transit), što svi ministri u svakoj javnoj prigodi moraju papagajiti, ako im je do premijerove milosti.
Predsjednik RH i premijer, ma koliko ne podnosili ili čak mrzili jedan drugoga, što i ne kriju – paradoks: obojica su gojenci tzv. socijalističkog mraka, čije su obitelji natprosječno kotirale na „mrskoj“ ideologiji, podalje od vjerske zatucanosti, vjeronauka i tzv. konzervativizma svake vrsti, a danas je poturica Plenković deklarativno veći katolik od pape Franje – ustavno su dužni sukreirati vanjsku politiku i suodgovorni su za službeno vanjskopolitičko stajalište RH. Odgovorni su, a to ne čine. I nikomu ne polažu račun zašto to ne čine, odnosno ne snose nikakve posljedice za to što vani ne znaju koga slušati i komu vjerovati: predsjedniku RH ili pak premijeru. A zašto Bijedna Naša, glede&unatoč, ne snosi niti će snositi ikakve ozbiljnije posljedice? Zato što hrvatska vanjska politika – čak i da jest po ustavnoj oktroiranosti dogovorena, sinkronizirana i jedinstveno posredovana s obaju državnih brda i u svim prigodama na međunarodnoj razini – nije bitna u političkim tzv. mainstream, globalnim odnosima velikih igrača. Možda tek kao statistička činjenica pripadnosti tzv. obitelji kojoj oduvijek pripadamo, kako se povremeno tepa nacionalnim hlebincima eda se ne bi previše odavali živom blatu razočaranja tegobnom životnom zbíljom, beznađu i depresiji. Govorili jedan drugomu ovo ili ono, pa onda i stranim „prijateljima“ što im padne na um ne bi li im se uvukli „u interesu RH, Hrvatica i Hrvata ma gdje obitavali na globusu, osobito onih u BiH“ (sic transit), premijer i predsjednik Republike neće si priskrbiti značenje i uvažavanje veće no što ga imaju u tzv. međunarodnoj zajednici. A imaju kao i da nemaju, jer ni jedan prema drugomu nemaju poštovanja.
Bijesan kao ris
Zadnji pak žestoki sukob Milanovića i Plenkovića zbog NATO-a i rata u Ukrajini, na kojim se ključnim temama odnosa Bijedne Naše sa Zapadom jedino slažu u tomu da se ni u čemu ne slažu, stavio je golemi upitnik nad službenu vanjsku politiku RH, što u nekim jastrebovskim taborima u HDZ-u iznova provocira pitanje Milanovićeve smjene s predsjedničke pozicije. Bijesan kao ris, premijer i vanjski mu trbuhozborac ministar Gordan Grlić-Radman – kojemu se kolege u svijetu smiju iza leđa, a Milanović ga smatra diplomatskim analfabetom, posprdno „zrinjevačkim Jesenjinom“ – opanjkavaju predsjednika RH time da nanosi neprocjenjivu štetu „hrvatskoj vanjskoj politici“ neutemeljenim napadima na institucije EU-a, zapadnu politiku i strane diplomate, da drži štangu Kremlju, vlast u Ukrajini optužuje kao najkorumpiraniju na svijetu, ucjenjuje NATO b-h Hrvatima, zamjera se Finskoj i Švedskoj… Naravno da međunarodno validna, službena hrvatska vanjska politika ne može biti isključivo to što u inozemstvu takvim propagiraju Plenković i Grlić-Radman, ako Milanović kao ustavni sukreator nije suglasan s tim. Ili samo to što predsjednik RH prikazuje takvim, a premijer se sukreatorski nije suglasio.
Ne postoje dvije Hrvatske s dvije vlasti u istoj zemlji niti dva ustava po kojima je premijer, recimo, nadređen predsjedniku, odnosno predsjednik premijeru, pa jedan drugoga smije navlačiti za uši ili smjenjivati ovisno o tomu kojega će ustava primijeniti slovo i duh. I time prevenirati blamažu na međunarodnoj razini? Dok je Ustava RH kakav je sada na snazi, čl. 105., st. 2. propisuje da „postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika Republike može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika“ (dakle, najmanje 101 od 150 zastupnika), ako se utvrdi (čl. 105., st. 1.) da je „Predsjednik Republike odgovoran za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti“. Budući da HDZ s manjincima i možebitnim tu i tamo nekim žetončićem nema šanse doći do dvotrećinske većine u tzv. Visokom domu, pokretanje Milanovićeve smjene nema šanse doći na odlučivanje Ustavnom sudu RH. Pod HDZ-ovom kontrolom, s bivšim HDZ-ovim ministrom pravosuđa Miroslavom Šeparovićem na čelu već u drugomu mandatu, koji također mora odlučiti dvotrećinskom većinom svih 13 sudaca, što bi opet bilo malo vjerojatno, iako bi se nekako i dalo politikantski subverzivno iskemijati.
U slučaju da Sabor dvotrećinski pošalje Milanovića na Ustavni sud RH, a Sud dvotrećinski odluči o njegovoj odgovornosti, prestaje mu dužnost po sili Ustava RH (čl. 105., st. 5.). Zasad je nemoguć sâm početak postupka u Saboru usprotive li mu se – a bi/hoće, ustreba li – samo liberalno-lijevo-zeleno-crveni zastupnici, pa… Dalje se fućka. Ne nazire se kraj sukobu, jer se ne nazire i najmanja mogućnost da dvojica nevjerojatno egoističnih ovnova na skliskom brvnu između dvaju državnih brda dođu pameti što, je li, ne bi Bijednu Našu uzvisilo u očima međunarodnih vlasnika licencije njezine tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, ali bi se barem kod – ljepše vidjelo.
„Blokirao je Švedsku i Finsku i poslao prorusku poruku protiv cijelog Zapada i članica NATO-a, da u ovom trenutku staje u interesu neširenja NATO-a i na stranu Rusije“, žestio se premijer nakon vladine sjednice neutemeljenom objedom, ne objašnjavajući zašto bi bilo – protivno njegovom bezuvjetnom uvlakaštvu Uniji/Zapadu – nelegitimno od jednog državnog lidera javno reći kako Zapad i NATO vode pogrešnu politiku provocirajući/ugrožavajući ne samo Rusiju novim smrtonosnim „Drang nach Osten“ no i globalno destabiliziraju svjetski mir i sigurnost. „Ovo su ozbiljne, vrlo duboke, jako nesmotrene akcije koje poduzima bez da se dogovarao s nama. Doveli smo se u situaciju da naši partneri iz NATO-a gledaju čudno zbog Milanovićevih izjava. Znate kako sad gledaju na nas, na vladu? ‘Možete li vi ovo nekako riješiti da to više ne čujemo’, tako misle o nama sada. Ne mogu razumjeti da netko ovako nastupa i misli da pomaže.“ Plenković tvrdi da je u veljači pisao Milanoviću da se nađu i rasprave o ruskoj invaziji na Ukrajinu, ali nisu se našli. Milanović je pak nedavno pisao Plenkoviću da sazovu Vijeće za nacionalnu sigurnost te rasprave o tomu kako natjerati EU i Zapad da se riješi krucijalno pitanje neravnopravnosti b-h Hrvata izmjenom izbornog zakona prije izbora u BiH 2. listopada, ali sad se premijer oglušio: nije za pritiske na Zapad.
Photo via Newscom Photo: Alexander Shcherbak/NEWSCOM
Pa je Milanović prosvjedno – u povodu najavljene blokade ulaska Finske i Švedske u Sjevernoatlantski savez; blokadom je zaprijetila i Turska iz svojih razloga – pisao glavnom tajniku Jensu Stoltenbergu da to njegovo proslijedi ostalim (29) članicama NATO-a, što je premijeru diglo tlak. Pa je on na brzaka zaposlio Grlića-Radmana da se rastrči „popravljati štetu“. Pa je Milanović drugi put pobjesnio na Stoltenbergovo bagateliziranje tog pisma: „To je, glupa diplomatska braćo, prije svega pismo državama članicama“. Ne bivšem norveškom ministru vanjskih poslova koji ionako u NATO-u nije više od fikusa, ni o čemu bitnom ne odlučuje, a što se RH i njezina uvažavanja tiče, pojma nije imao ni o tomu kada je, gdje i kakav to „leteći autobus“, šestotonski dron, bomba ili NLO Malih Zelenih više od sata neprimijećen letio iz Ukrajine iznad triju zemalja članica NATO-a i bubnuo usred Zagreba, glavnoga grada treće. Par metara od paviljona u studentskom naselju. Sic transit. Zelenski je neki dan kazao Plenkoviću u Kijevu da dron nije ukrajinski, nije ruski, nije NATO-ov, na Milanovićevo pak provociranje i Plenkovića, i katastrofalno nesposobnog mu ministra Marija Banožića i zapadnoga tzv. sigurnosnog kišobrana nitko ni abera!?
Udbaško-privatizacijski gojenci
Bi li netko nešto kazao da je taj šestotonski NLO tresnuo NATO-u pod bruxelleske prozore? Ili probudio „pospanog Joea“ na nekoj protokolarnoj fešti koja mu, jamačno, postoje video zapisi, uistinu dobro dođe za, je li – pridrijemati. Dobro, to s dronom je neslavno zaboravljeno. Ali zato nije Milanovića zaboravio izvjesni švedski europarlamentarac, nego mu je ekstremno digao tlak „podsjećanjem“ da i Švedska ima učinkovite alate za kontrablokadu RH (euro, Schengen, solidarni novac EU-a, etc.), pa… „I glupljima od vas je jasno da prema Ustavu RH nemam pravo u ovakvim oblicima komunikacije ići iznad ili mimo onoga što je usuglašena politika između Predsjednika Republike i Vlade“, objavio je Milanović na svom FB-zidu, komentirajući svoje pismo NATO-u, ali ne piše da nema ni zašto nema usuglašene vanjske (nema ni unutarnje) politike s vladom, jer svaka strana svaljuje krivnju na onu drugu. „Isto, naravno, vrijedi i za svaku pa i najkorumpiraniju Vladu. Stav, kao što je poznato, nemamo, zato jer Plenković bojkotira sastanak VNS na kojem bi se stajališta o ovom vitalnom pitanju (neravnopravnost, bošnjačka majorizacija Hrvata u entitetu Federaciji BiH, op. a.) uskladila i usuglasila. Samo naprijed, izdajnici! Za tursku blokadu pristupa dviju aspirantica imate puno razumijevanje i toplu riječ. Za Hrvate u BiH nož u leđa.“
Ništa blaže, predsjednik RH u tom reagiranju nije štedio ni vladajuće domaće „združene snage udbaško-privatizacijskih gojenaca i Handžar medija“ što „napinju te dvije vijuge koje imaju u glavi, kako bi lažljivo protumačili pismo koje sam poslao glavnom tajniku NATO, s uobičajenom molbom/zahtjevom da ga proslijedi svim članicama. To je, glupa diplomatska braćo, prije svega pismo državama članicama, upućeno putem glavnog tajnika, koji o ovim pitanjima ionako nema pravo glasa“. Švedskog europarlamentarca je nazvao nacistom, ksenofobom koji mrzi sve što nije švedsko i zapravo – niš’koristi EU-politikantom. Na sličan je način ismijao i ponizio predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela koji se neki dan u Beogradu gostio ćevapima što mu je osobno pekao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, a potom je – navodno na Plenkovićev nagovor – posjetio Mostar te razgovarao o izbornom zakonu s vođama hrvatske i bošnjačke politike u BiH. Naravno, ni „dragi Charles“ nema nikakve moći bilo što rješavati uz usključali tzv. bosanski lonac…
Stvari idu kako idu, veliki i moćan svijet, razumljivo, brine svoje brige, pa se nije čuditi da ni SAD, ni EU niti NATO uglavnom ne reagiraju na brige što muče i građane RH, i b-h Hrvate i reagiranja iz Bijedne Naše iz bivše Titove vile Zagorje ili iz Banskih dvora koja se tiču međusobnih šaketanja predsjednika Republike i predsjednika vlade s egzistencijalno povisnim „istomišljenicima“. Kakvi lonci, kakvi bakrači. Hrvatska nema iole suvislu i prepoznatljivu vanjsku politiku i vani odaje dojam smiješnoga i nezrelog bantustana koji je po svim ključnim parametrima fenjeraš u Uniji. Stoga je više no neozbiljna premijerova tvrdnja kako će – valjda ne pod HDZ-ovom upravom i njegovim premijerovanjem – do 2030. godine razvojno stasati na razini prosjeka EU-a. Obećane su Švicarska i Norveška, a vidi gdje je i što je sada. Nikoga ozbiljnog u Europi i svijetu ne zanima RH niti će zanimati ubuduće dok ju budu vodili izvršno/operativno eurounijski opčinjeni plenkovići i fikusno instalirani drčni milanovići. Nema šanse.
U svom komentaru na Novoj TV, novinarka Ivana Petrović je kazala da se „Hrvatska definitivno blamira u svijetu. Veleposlanik Mario Nobilo prima instrukcije iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova i kakve instrukcije primi, tako će i glasovati na sjednici NATO-a. Sasvim je izvjesno da će Ministarstvo poslati veleposlaniku instrukcije da glasa ‘za’ ulazak Švedske i Finske u NATO i za pretpostaviti je da će on tako i postupiti“. Ako je vjerovati pak da se „nova slovenska vlada vraća na stare Pahorove pozicije“ i zbog hrvatskog nepriznavanja arbitražne granične odluke (Savudrijska vala ili Piranski zaljev, etc.) „kani blokirati RH za ulazak u schengenski prostor“, opet se postavlja također staro pitanje iz doba uoči priključenja RH Uniji: što je s hrvatskim odnosom sa SAD-om“? Je li hrvatska vanjska politika, o kojoj predsjednik i premijer razmišljaju dijametralno različito, a svijet se zbog toga uopće ne uzrujava i radit će po svomu, dorasla i tom izazovu u neposrednom susjedstvu s „prijateljskom“ zemljom? Što kažu „draga Ursula“ i „dragi Charles“, kako im premijer Plenković tepa u svojim pismima? A „pospani Joe“? Ništa. A što i bi? Očito ni prve hrvatske dužnosnike, ustavno obavezane na tzv. sukreiranje i kohabitaciju, ne uzrujava već mjesecima zamrznuto imenovanje novih diplomata RH u inozemstvu, jer taštine ne dopuštaju dvojici taštih ovnova dogovoriti se ni o tomu, pa…
Autor/ica 👤Marijan Vogrinec
