ENG
UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Kada antićiriličari razbijaju ili priča o tri Adolfa
Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss
Povezani članci
Dakle, kada su TV snimke objavljene, nije bilo lako odgonetnuti iz kojeg kraja svijeta su stigle – da li iz Sirije, iz Egipta, iz neke Tunguzije ili iz neke ne baš tako daleke prošlosti kada su razbijana stakla izloga trgovina u tzv. Kristalnoj noći. Uglavnom, usplahirena, ostrašćena grupa ljudi krškala se s policajcima, a jedan tip nošen na leđima drugog, čekićao je ploče na kojima je u dva pisma pisala obavijest što se iza natpisa nalazi – porezna uprava, policija ili… Dakle, obavijest ispisana latinicom i ćirilicom namijenjena građanima koji traže te institucije, rekli bi, ploče – putokazi. Ali gdje, u gradu koji nije običan grad, nego grad koji je istina pretrpio u ratu 1991 – 1995. i velik broj ljudskih žrtava i velika materijalna razaranja… Službeno, rat je završio Daytonskim sporazumom krajem 1995., ali sudeći po TV snimkama iz Vukovara ovih dana, ali sada i iz drugih dijelova Hrvatske (Dubrovnik, Zadar, Zagreb…) kao da se vraćamo 22 godine unazad. Dakle, ćeramo se opet… kako bi to formulirao Matija Bećković, zapravo jedan od onih koji je prvom ćeranju doprinosio svojim ratno-huškačkim rječnikom.
Da ne zaronimo previše u povijest i u dubinu konflikta dvojice „gospodara rata“ i njihovih bespogovornih sljedbenika, koji su u krvavi rat na prostoru raspadajuće Jugoslavije uvukli na stotine tisuća ljudi – od bačenih jogurta do bačenih raketa, granata, topovskih udara sve do klanja i silovanja koja su izvođena i brutalno i s lakoćom činjenja zla koje je po tko zna koji puta postalo banalna činjenica. I Haag je rekao svoje, i već dio onih koji su najviše okrvavili ruke, izlaze iz zatvora, dočekivani više kao heroji nego kao uzročnici pokolja kakvo Evropa nije vidjela nakon 1945.!
I onda, nakon 1995., pa nakon 1997., je počelo lagano otrežnjavanje, rat je počeo biti prikazivan ne samo kroz sudske spise nego i priče zapravo tragedije stotina tisuća ljudi koji su izgubili najbliže, imetak, ime, identitet, memoriju, svoja djetinjstva, zavičaje, svoje pjesme i snove… Susjedi-komšije, na stotine tisuća ljudi našlo se i u inozemstvima, za neke kao kukavice i pobjegulje, za neke kao oni koji su bježali što dalje, što dalje od tog balkanskog grotla koje je gutalo poput aždaje živote, mlade živote…što dalje od te Bosne, kao što bježi Andrićev junak iz Bosne u Pariz, tamo 1920 godine i pismom javlja da je Bosna zemlja ljubavi i straha…
I dok su neki zaista propatili i po rovovima, u blatu, na nišanu onih drugih, jedan dio, kako to u ratovima biva, od fukare se pretvorio u – poduzetnike… Ratni mitovi pretvorili su se u poratne, poput mina koje i danas stoje na tisućama hektara zemlje, koja minirana ne služi nikome, čak ni životinjama. Bilo je pitanje, nakon nesposobnosti suočiti se s ključnim uzrocima rata i odgovornošću za njega, nakon izostanka njegovanja kulture mira, tolerancije i dijaloga, kada će se opet naletjeti na neku minu ili polja mina.
RASPOLUĆENA HRVATSKA
U raspolućenoj Hrvatskoj, gdje se godinama nadigravaju HDZ i SDP, uvjeravajući pučanstvo, tko je bolji, s jačim igračima, timovima, trenerima, a zapravo u besprimjernom lošem vježbanju demokracije, na štetu građana, nakon što je najnovija ekipa crveno-liberalna obećala brda i doline, a u stvarnosti nije zaustavila NIJEDAN negativni trend iz vremena HDZ i trabanata, nije čak ni uspjela privesti kraju maratonski sudski proces Ivi Sanaderu, optuženom za sijaset krivičnih djela, nije uspjela vratiti iz inozemstva ni jedan dolar ili euro POKRADENOG hrvatskog bogatstva, nakon što su građani prodali zadnje zlatne lančiće i prstene, nakon što stiže jesen s maglama i vlagom, i zima će kada računi za struju i plin dostižu astronomske visine, kada pada proizvodnja, potrošnja, izvoz, strane investicije, kada završava mršava turistička sezona,… a neumitno raste nezaposlenost, zaista Vlada Zorana Milanovića radi epohalan potez – u ranu zoru zakucava ćirilične ploče u Vukovaru, ne pripremajući na odgovarajući način ni javnost, ni Vukovarce, nikoga za taj, u biti, očekivani i zakoniti potez. I naravno, neki novi subnorovci već dva-tri sata poslije su na nogama, odnosno čekičaju te nesretne ploče, kao da su one krive za sve – i za izgubljene sinove, za silovane žene, za kaos u kojem desetljećima živimo, za siromašenje masa i narodne kuhinje, gdje svak misli da je gubitnik, i svak misli da su krivi „oni drugi“. A oni drugi, te jednake ili vrlo, vrlo slične pseudoelite u kojima većini trag smrdi po nečovještvu, složno se dopunjuju i opet marširaju, i opet razbijaju, eh, samo da bi se domogli slatke vlasti…
PSIHO I SOCIJALNI PROFIL ANTIĆIRILIČARA
Kakav bi mogao biti psiho-profil antićiriličara?? Ljudi kojima je dosadno živjeti spokojno i u miru, koji su dopodne po birtijama, besposleni, popodne na terasama, ili utakmicama, navečer u kockarnicama ili opet u birtijama. Takvi vape za pripadnošću stadu, stranci, uniformiranoj grupi u kojoj osjećaju veću sigurnost zbog poremećaja vlastite osobnosti, boje se svega drugačijeg, vanjskog, širokog, neobičnog, novog i naprednog, sa satom gdje su kazaljke stale i datumi ostali iz nekih ratnih godina. Neprestano traže razloge za sukobljavanje, jer je to najjednostavniji način za samopotvrđivanje. To su otprilike današnji vukovarski ”prosvjednici”, ljudi potpuno istog profila i istih sklonosti prije i nakon rata jer nakon rata vrlo malo je učinjeno da se podijeljeni grad spoji, dapače, razdvajao se nekim tobožnjim pravima nacionalnih manjina, koja su u praksi razdvajala djecu susjeda, i naglašavala razlike među njima. I ti „hrabri“ borci za pravdu demokraciju i Tuđmanovu Hrvatsku nadmašili su i Tuđmana samog u svojoj isključivosti i netoleranciji, i birajući najlakše mete – nedužne ploče. Jer, oni nemaju hrabrosti uprijeti u ministra Slavka Linića i ministra Rajka Ostojića, Mladena Bajića i druge da ih pozovu nastaviti borbu protiv mita i korupcije, sive ekonomije, za funkcioniranje pravne države i za zdravu ekonomiju i socijalnu državu, jer im ovakva konfuzija najbolje odgovara, u njoj plivaju kao ribe u vodi.
TKO PITA ZA CIJENU?
Pa i po cijenu Vukovara, kao prigodničarskog svetišta u koji politička pseudoelita, uz rijetke drugačije pojedince, navraća povodom nekih godišnjica, da bi grad nakon dan – dva opustio i vratio se u svoju varošku čamotinju, pa i po cijenu da u Dubrovniku gradu nekadašnjih gospara i slobodara osvane poruka „Srbe u Jasenovac“, negdje drugdje „Srbe na vrbe“, te i po cijenu da se povremeno sudaraju pseudoelite sastavljene od svih vjera i nacionaliteta, gdje su i Srbi u njoj političkim trgovinama i etnobiznisom izgubili vjerodostojne predstavnike, u stanju su u nekoliko dana i noći Hrvatskom, članicom EU, proširiti STRAH, GOVOR MRŽNJE gdje ako nisi pripadnik većinskog naroda i ne trubiš kako trube kompleksirani vladari iz sjene, mainstraim mediji kojima nakladu, gledanost… povećavaju samo krv i suze te pothranjivanje mitova, nemaš šanse normalno živjeti.
Dragi vukovarski branitelji, zašto se vi ne smirite?? Ili još bolje, zašto svoje potencijale protesta ne usmjeravate na prave adrese nego dozvoljavate da vas, po ne znam koji put, upletu u politikantske igre, strančarenja, golu borbu za vlast, gdje je Machiaveli bio mala beba, prema ovima koji su majstori udbaških, mračnih staljinističko-šovinističkih igri u kojima je konstanta STRAH i NJEGOVO EPIDEMIJSKO ŠIRENJE… Nisu li vaše mirovine, dragi branitelji, u odnosu na druge, koji su čak i puni radni staž ostvarili i ovih dana odlazeći u mirovine dobivaju rješenja na 2500 kuna, sasvim pristojne većinom, nemate manje od 4 000 kuna i imate mogućnosti – zloupotrebljavati demokraciju! Otkuda vam toliko vremena da stvarate nered, napetosti, nepovjerenje, ucjene…? Vi imate pravo na prosvjede, ali nemate pravo na stvaranje nereda i nasilje, čak i nad pripadnicima hrvatske policije!
Da li je pismo ili slovo ikoga ubilo?? Ali, prejake riječi, ma kojim pismom ispisane, jesu, čekičanje nedužnih ploča, ali poslije i ljudi, jest, udarci maljem jesu. Utvare i mitovi jesu, nesposobnosti pseudolelita i varoških mafija, jesu…Veliki neredi počinju malim neredima, kao što i veliko zlo nastaje prethodnim malim zlom… Znati ćirilicu, znači biti bogatiji, jer koliko pisama i jezika znaš, toliko ljudi vrijediš. Ali, manje znati interes je pseudolita, jer što je više neznanja to su veće mogućnosti mega-manipulacija, pa i braniteljskim ponekad sasvim opravdanim revoltima.
I ti mediji?? Zar uistinu samo političari su meritorni govoriti o pitanjima ostvarivanja prava nacionalnih manjina – tko pita i snima TV kamerama najbolje naše književnike, pjevače, slikare, muzičke sastave, prevoditelje, israknute kolumniste, mirovne aktiviste, pa i obične, normalne tzv. male ljude, ali prije svega mladost koja živi svoj život i ne želi biti u vječnom ratu, ratu do istrebljenja.
TRI ADOLFA
Jer, što bi moja persona, potomak preživjelih Holokausta trebala raditi?? Nikada ne progovoriti njemački jezik, nikada ne uzeti u ruke njemačku knjigu, nikada ne napisati obično pismo na tom jeziku?? A baš ovih dana na dobrom njemačkom jeziku vodim e-mail prepisku s jednom osiguravajućom firmom u Beču, čitam njemačke, austrijske i švicarske portale, crpim informacije iz svijeta jer domaćim izvorima informacija sve manje vjerujem… Zar zato što su Adolf Hitler i Adolf Eichmann govorili njemački, ovaj jezik treba za mene biti baba roga, neprijateljski jezik…? Jer tim jezikom govorili su i pisali i Johann Wolfgang Goethe, Friedrich Schiller, Thomas i Heinrich Mann… Kada se potrudim odnosno usredotočim, čitam i već na njemačkom jezičnom području zaboravljenu goticu,… jer pismo je i alat, alat bivšeg knjižara. I što bih trebao suočen s činjenicom o tri Adolfa – dva koja su izravno i neizravno prouzročili tragediju obitelji Weiss, većinom skončale u Auschwitzu i Buchenwaldu, uzročnicima zla Adolfa Hitlera i Adolfa Eichmana, ali i trećeg Adolfa, Adolfa Weissa, moga djeda. Njega nisu ubili samo ova prva dvojica, nego i rulja žedna tuđe krvi i imetka, rulja šovenska i rasistička koja, u očaju, bijedi, obijesti, zarobljena kompleksima i mitovima, ne zna što radi već baulja ulicama i trgovima tražeći izgubljene godine u ratu, poticana od sijača straha i sijača magle, tzv. intelektualaca jer održava ih na vlasti manipulacija koja je najlakša kada se drhti od iznenadnih zvukova i ne nalazi put u debelim slojevima magle koja pritišće neuzoranu, još minama prekrivenu balkansku zemlju i ranjeni Vukovar, ali i Sarajevo, Mostar…
I, zar u Hrvatskoj Vukovar i pitanje ćirilice je primarno pitanje, biti ili ne biti svih nas?? Zar je čekičanje ploča uistinu hrvatski nacionalni interes?? Zar, uistinu putovi svih nezadovoljnih u Hrvatskoj vode u Vukovar i daljnje manipulacije??
(4.09. 2013)
Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss
