Usporeni pakao, Zuko i džogeri

Povezani članci

• Ime terorizma
• Gejm ouver
• Kako su nacionalne stranke privatizirale policiju u Mostaru
• ‘Zaustavite svećenika Razuma, on negira ustaške zločine u Jasenovcu!’
• Boris Dežulović: Ponos i presude
• Karamarkovi neobranjivi autogolovi

Da mi je samo pregurat’ ovu heftu!

U utorak s D. i T. kod asistentice od hematologa, da nam objasni sve što treba da znamo o transplataciji matičnih ćelija u krvi. (Prošli put sam pogrešno naveo da se radi o transplataciji koštane srži.) Parkiralište pred bolnicom prepuno, pa moramo dolje, u garažu. Do glavnog ulaza – opet nešto rade i proširuju – moramo okolo-naokolo, pa ispade dobra šetnja.

Asistentica nam objašnjava proceduru, i sam postupak transplatacije. Šansa da se moja i sestrina “slika” poklope je tridesetak posto. “Ako ne bude tako, tražićemo mach u svjetskoj banci donora. “Skoro je nemoguće da ne nađemo nikog ko bi Vam mogao pomoći,” smireno objašnjava, i kaže da je procenat uspješno odrađenih transplatacija te vrste veći od pedeset posto. Fino, ali ne zna koliki sam ja ters. Nema ovakvih puno na dunjaluku.

“Ali, to nije nikakva garancija,” oprezno dodaje. Neće žena da pomislim kako ću sigurno biti izliječen. Ima još do toga. Sad prvo trebaju kontaktirati sestru, s njom obaviti detaljne preglede, izvaditi krv i koštanu srž, pa…

Iz ordinacije izlazimo osokoljeni. Meni je važno da nakon transplatacije ne ostajem dugo u bolnici, svega 6-7 dana. Teško bih izdržao ponavljanje onog ljetnjeg usporenog pakla, skoro sedam sedmica u bolničkoj sobi.

U četvrtak, posjeta Odjelu, radnim kolegama u biblioteci, nakon punih devet mjeseci odsustva. Cijele noći se mentalno spremao, smišljao loše scenarije. Unaprijed proživljavao gadne slike. To obično pomaže. Stvarnost (skoro) nikad ne može biti onako crna kao naša slika o njoj.

I doista, kad sam se sutradan pojavio na Božićnom kolaču, Kerstgebak-u, sve je bilo pod kontrolom. Intimno, ali bez “viška” emocija. Čak se i zezali. Kolege su “umirale” od smijeha kad sam im, pokazujući štangu od proteze, rekao kako me je jedan prijatelj, kad je vidio fotku s ortopedskim pomagalom, upitao: “A koja ti je zdrava noga?” Aludirao čovjek na moje jake noge.

Posjetu odjelu je “režirao” stari prijatelj F. Došao po mene, odvezao do odjela, pa kasnije na revalidaciju, i poslije svega vratio kući. Kremen-kamen, čvrsti oslonac, a mudar, mudriji od mase drmrpr-a, iako, kaže, knjige u životu nije pročitao. Samo stripove.

Svi imamo oči i uši, samo ih treba znati upotrijebiti

Poslije, na mjesečnoj evaluaciji. šef odjela za fizioterapiju mi kaže da je zadovoljan postignutim napretkom. Doduše, nismo postigli sve što smo na početku zacrtali – hodanje bez štapa pokazalo se, sad-zasad, nerealnim – ali s obzirom na vrstu amputacije (iznad koljena), moju starosnu dob i manjkavu motoriku, uopšte nije loše.

Ostalo je da, nakon Božića i Nove godine, još jednom dođem, donesem brdo slastica, i oprostim se sa “kolegama”. “Odlazi još jedan ‘kapiten’ “, sa blagim smješkom na licu kaže gosn doktor. Tu sam titulu dobio nakon odlaska prethodnog “kolege”, invalida sa najdužim stažom na rehabilitaciji.

Tek sad predstoji pravi rad. Kod kuće, na ulici i, kasnije, na poslu… Ovo s protezom vam je kao vozačka dozvola. Kad položite vozački, tek onda počinje pravo učenje. Sa svim zgodama i nezgodama, greškama, ogrebotinama, “kuckanjima” i sudarima. Čovjek samo mora paziti da negdje stvarno ne zajebe stvar.

***

Za nekog ko voli šetanje, pješačenje, za sve one koje “ne drži mjesto, ovo bi bila dupla tragedija. Tragedija i tako i tako, jer ti se život s protezom mijenja iz temelja. Mnoge stvari više uopšte ne možeš, neke možeš samo uz nečiju pomoć, a samo mali broj ih obavljaš isto kao ranije. Ali, ne okreći se, sine. Ne vrijedi gledati unazad.

Kad se to uzme u obzir, meni je sreća u nesreći što sam sjedeći tip. Mogu na guzici po čitavi dan – sve dok me ne potjera u wc! Čitanje, pisanje, tv, pc, eglen, piće i kartanje… Uvijek se sjetim velikog zemljaka, putopisca i slikara, koji je, kaže priča, jedared, usred ljeta, sjedio pred vikendicom pod murvom pijuckao i mezetio, a dolje, na rivi, po zvjezdanu trčkarali neki džogeri. Dojadilo zémi da ih gleda takve, usafunjane, pa, iznerviran, gucne iz čokalja, uzme još jednu mrvu travničkog, i upita: “A što ovi trče, bogati, ženo?”

“Pa zbog zdravlja,” snebiva se žena, sve prinoseći na astal nove mezetluke.

“A što će im to, jadni nebili, kad je insanu već rođenjem izbrojan svaki korak?” sekira se, tobože, slavni putopisac. I ode u kuću, da malo pridrijema.

Elem, meni na stolici, ili kauču nikad nije dosadno. Čitam, pišem, prevodim, gledam tv ili slušam muziku, a kad mi sve to dojadi, štap u ruke i u stražnje dvorište. Na vježbanje, u jednom danu najmanje tri-četiri sata. A kad se svemu ovome još pridodaju odlasci na revalidaciju i hemoterapiju, redovni i vanredni pregledi…

Eto, još nisam ni postao djed – a vremena uvijek malo!

(Ovo kažem stoga što se ponekad učini da su na Zapadu upravo penzioneri najzaposlenija kategorija stanovništva. Stalno su u strašnoj gužvi. Nije ni čudo: vrtići skupi, djeca obično na početku karijere, para nikad dosta, pa deke i bake redovno priskaču.

I još kažu da je Zapad otuđen?!