ENG
Upotreba prošlosti
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ima već devetnaest godina kako, prvih dana avgusta, Hrvati i Srbi demonstriraju javnu upotrebu bliske prošlosti. Sličan ritual prisutan je u cijelom regionu, prepunom stratišta i grobova na kojima počiva kultura sjećanja na žrtve proteklog rata, ali je pomenuti srpsko-hrvatski slučaj jedinstven po tome što je riječ o jednom te istom različito viđenom događaju, koji proizvodi potpuno oprečne kolektivne emocije.
Piše: Gojko Berić
Riječ je o čuvenoj vojnoj operaciji Oluja, kojom je 5. avgusta 1995. skršena samoubilačka pobuna hrvatskih Srba, čime je u nepovrat otišla i njihova samoproglašena paradržavica, pretenciozno nazvana Republika Srpska Krajina. Za Hrvate je to, naravno, povjesni događaj, dan nacionalnog ponosa i vojničke slave, a za Srbe jedan od najtragičnijih datuma u njihovoj istoriji, kad je, tvrdi se, ubijeno i nestalo oko 2.000, a protjerano oko 220.000 Srba. Izbjegli Srbi su traumatizirani činjenicom da Hrvatska ne želi da se previše bavi zločinima nad građanima srpske nacionalnosti, koji su počinjeni pod pokroviteljstvom državnog vrha, baš kao što Srbija ne želi da se bavi genocidom u Srebrenici. U svim državama na prostoru bivše Jugoslavije postoji prećutni konsenzus većine društva da se vlastiti zločini ne tematiziraju. To sigurno nije put koji vodi ka pomirenju u regionu, gdje se svi okupljaju oko svojih etničkih grobova. Kao da u drugim grobovima ne leže ljudi.
Problem Srba je u tome što oni ne razlikuju uzroke od posljedica. Tuđman je u svojoj mesijanskoj umišljenosti možda i priželjkivao rat, jer je u govoru na Jelačića placu grmio da nema države bez krvi, ali Milošević je udario prvi. To je činjenica oko koje nema spora. Milošević je rat izgubio, a Tuđman ga je dobio. Da su i Srbi i Hrvati ostali pri toj jednostavnoj činjenici i racionalizirali je onako kako su to samo nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata učinili Francuzi i Nijemci, možda bi pomirenje među njima bilo moguće. Međutim, Hrvati su od te priče stvorili nacionalni mit, što je donekle i razumljivo ako se ima u vidu njihov višestoljetni san o nezavisnoj državi. S druge pak strane, Srbi svoj doista istorijski poraz doživljavaju kao istorijsku nepravdu, međunarodnu zavjeru i novo stradanje “nebeskog naroda”. To su međusobno nepomirljive pozicije, pa je svaki govor o pomirenju neiskren, a samo pomirenje neostvarivo.
Srbija je, po prirodi stvari, bila dužna da prizna da je glavni krivac za rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, kao i za masovne ratne zločine koji su počinjeni u ime srpskog naroda. A onda bi svoj dio krivice morali priznati i ostali akteri krvavih događaja iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, do suočenja Srbije s bliskom prošlošću nije došlo. Milošević je za dvanaest godina vladavine potpuno uništio svaki moralni senzibilitet u srpskom narodu. Prvi je proizveo tajkune na prostoru bivše Jugoslavije, okorjele ubice i kriminalce na čelu sa Arkanom stavio je u službu režima, odobravao piratsko presretanje stranih brodova na Dunavu, dao likvidirati svoje političke protivnike na čelu sa Ivanom Stambolićem i cijelu Srbiju pretvorio u carstvo kriminala, straha i nasilja. Srbija se od toga još dugo neće oporaviti. Vojislav Koštunica, koji je dobio nadimak “Šešelj u fraku”, i neodlučni i mlitavi Boris Tadić nisu na tom oporavku ništa ni radili. Naprotiv, funkcionisali su tako da bi javnost shvatila kako Miloševićev duh i dalje vlada Srbijom. Najbolji dokaz za to bilo je državno pokroviteljstvo nad ratnim zločincima Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem, koji su godinama imali sigurno utočište u Srbiji. Koštunica se pritom šprdao sa Haškim tribunalom, nazivajući ga devetom rupom na svirali, dok je Tadiću bilo dovoljno da Karlu del Ponte obmanjuje lažnim obećanjima. Nakon poraza na vanrednim izborima u januaru ove godine, Koštunica je otišao u političku penziju. Politika ga je ispratila podužim, sentimentalno intoniranim komentarom u kojem nema ni riječi o njegovim nacionalističkim akšamlucima u Malom Zvorniku, o ratnohuškačkim izjavama tada prvog čovjeka Srbije i o njegovom otvorenom velikosrpskom svojatanju teritorija Bosne i Hercegovine?!
Šta se u Srbiji promijenilo sa dolaskom nove vlasti? – bila je radoznala voditeljica Hrvatske televizije, koja je prije nekoliko dana imala u gostima kazališnog i filmskog režisera Kokana Mladenovića. “Ništa”, kaže Mladenović. “Srbija je i dalje dominantno nacionalističko društvo čije su jezgro političari, tajkuni, većina korumpiranih intelektualaca, policija, tužiteljstva, sudovi, advokatska bratija i estrada.” Stanje duha u Srbiji Mladenović je ilustrovao kampanjom kojoj je kao upravnik Ateljea 212 bio izložen nakon što je na scenu tog pozorišta postavljena predstava “Zoran Đinđić”, autorski projekat Olivera Frljića, danas jednog od najprovokativnijih kazališnih režisera u regionu. Sedamdeset posto članova glumačkog ansambla, koji su smatrali da je apolitičnost superiorna umjetnička pozicija, odbilo je da učestvuje u toj predstavi, pa je Mladenović u avgustu 2012., radi trulog mira u kući, podnio ostavku na svoj položaj. Od tada nisu prestali pokušaji da se “Zoran Đinđić” skine sa repertoara. Nije ni čudo kad se u jednoj sceni glumci obraćaju publici i sa ovakvim optužbama: Zbog vas smo u Srebrenici pobili osam hiljada muslimana u sedam dana/ Zbog vas smo snajperima čuvali Sarajevo/ Zbog vas smo granatirali Dubrovnik/ Zbog vas smo bacili Stambolića u kreč/ Zbog vas smo prenosili Arkanovo venčanje/ Zbog vas smo hapsili Miloševića/ Zbog vas smo ubili Zorana Đinđića!
Činjenica da je Srbija mentalno i danas tamo gdje je bila devedesetih godina znatno otežava normalizaciju stanja u Bosni i Hercegovini u kojoj tri etnička nacionalizma djeluju poput tri klatna koja se kreću od blagih dodira do sudara. Sintagma “velikosrpski nacionalizam” u Srbiji skoro da je nestala iz javnog diskursa. Ono intelektualaca što je još ostalo od nekadašnje Druge Srbije govori o tom nacionalizmu više u sarajevskim, nego u beogradskim medijima. Voljeli bismo, a bilo bi i korisnije, da stvari stoje obrnuto.
Autor/ica 👤tačno.net
