Unutar(č)etnički dijalog Hrvata

Povezani članci

• MIROVČAK I PANTOGOJ
• U petak premijera u NPM-u: Kladimo se da će se predstava svidjeti i kritici i publici!
• Prosvijećeni apsolutizam je već tu; treba nam puno više demokracije i solidarnosti
• Kič i patetika: Ima li kraja blamažama Ive Josipovića?
• Znamo li šta je to cyber nasilje
• Ima li nam spasa?

O strašnim i tragičnim zločinima Armije BiH nad Hrvatima podrobno su pisali mediji, podrobno ih dokumentirali. I ne samo o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, nego i svih drugih vojski u prošlom ratu na južnoslavenskom prostoru. Puno prije su to od Lučića učinili i ljudi koji su predmet Kristićeve pseudoteološke istrage. No, i to će Lučić zanijekati opsjednut svojim tuđmanizmom. A u šta će to svrstati Alen Kristić, u koju pretkoncilsku teologiju, u koji ideološki redukcionizam, u kakvu fascinaciju mržnjom, ostaje da se vidi u njegovoj narednoj objavi, u mirkaulu i žitiju sv. Ive Lučića, tuđmanovskog, svevjenčanog.

U posljednjem broju Statusa, mostarskog magazina za političku kulturu i društvena pitanja, njegov urednik Alen Kristić, objavio je dugački tekst pod naslovom Osuđeni na monolog? (Urednički osvrt na prijepor oko statusovskog temata Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija). Ispod tog naslova u anterfileu je izdvojen slijedeći tekst: „Kao autor i urednik pitam se, povrh svega, što je to na djelu, ako ne svojevrsna ‘fascinacija zlom’ ili ‘ideološki redukcionizam’ da se tijekom obračuna s tekstom Ive Lučića zaniječe i dovede u pitanje cjelokupan Status sa svojih više od 350 stranica priloga i gotovo svih disciplina od politologije i sociologije preko filozofije do umjetnosti i književnosti“. Koliki vapaj i kakva demonizacija svakog kritičara Kristićevog urednjikovanja. Prema njegovoj ocjeni, zlom su fascinirani i ideološki su redukcionisti Ivan Lovrenović, Ivan Šarčević i Enver Kazaz samo zato što su se drznuli polemizirati sa tekstom Ive Lučića Šta je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi?, objavljenim u prošlogodišnjem broju Statusa. Eto, time su doveli u pitanje čitav taj časopis, njegovih 350 strana i k tomu još da prostiš sve priloge u njemu, čak i sve discipline, politologiju, sociologiju, filozofiju umjetnosti i književnost. Lučić je u ovoj uredničkoj nebulozi narasto u Kristićevim očima do zanstvenog diva, on je postao historiografski Kiklop, Gargantua i Pantagruel u jednom, suspstitucija za sve priloge i sve nabrojane discipline. On je skupa sa urednikom Kristićem filozofija, sociologija, politologija, umjetnost i književnost, a Status je sveta Kristićeva krava, nedodirljiv kao lik reisa Cerića u Preporodu ili Saffu.

Ivo Lučić, Tuđmanov general, obavještajac, prvi podređeni Bruni Stojiću, onome što se u Haškoj sudnici plačnim glasom izvinjavao Bošnjacima za zločine počinjene tokom zadnjeg rata u BiH, pokušao je preparirati u svom propagandnom tekstu Tuđmanovu ideologiju zločina koju su tokom zadnjeg rata u BiH u praksu zločina na prostoru BiH provodili Gojko Šušak i Mate Boban. U tu svrhu Lučić je uveo u javni prostor kovanicu opći hrvatski nacionalni interes kojeg je, po njemu, Tuđman genijalno besprijekorno artikulirao, a danas nema više nikoga da ga politički operacionalizira, nastavi i brani. Tuđmanov sluga pokušao je saprati krv sa njegove krajnje nacionalističke ideologije u tom tekstu. I to je po Kristiću legitimno, to je unutaretnički dijalog, koji on uređuje i priređuje i odlučuje da svaku kritiku takvih stajališta učas proglasi fascinacijom zlom i ideološkim redukcionizmom.

E, neće ići. Ne može, gospodine Kristiću, ma koliko se zaklanjao iza poziva na „uključenje ideološko-političkih protivnika u univerzalnu nadu“. Jer, tvoje floksule ne odgovaraju na suštinsko pitanje: je li, ili nije Lučić falsificirao povijesne činjenice u nastojanju da stvori novu političku platformu i na društvenu scenu instalira neotuđmanizam.

U svome tekstu, na strani 160, urednik Statusa piše: „Da bi se moglo kritički progovoriti o reakcijama na Lučićev tekst, prije toga je potrebno, makar u grubim crtama, osvrnuti se na sam taj tekst. No, prije nego se upustim u taj poduhvat, dugujem jedno metodološko pojašnjenje. Navedeno ću učiniti služeći se teološkim diskursom, a razlog tomu je višestruk, a ne tek puka činjenica što je moj primarni diskurs teološki.“ Na ovaj način Kristić sebi priskrbljuje neupitnost potput reisovog piskarala Muhameda Velića. Ko to smije dovoditi u pitanje riječi onoga koji se služi „teološkim diskursom“ i to ni manje ni više nego kao svojim „primarnim diskursom“. A znamo da su religijske elite manpulativnim izjedanačavnjem religije i ideologije u javnom prostoru teološki diskurs postavile za apsolutnu istinu. Zato bi smo Statusovom uredniku morali bezuvjetno vjerovati, jer je preko teološkog diskursa njegov kompjuter, da ne kažem um, direktno skopčan sa Bogom. U toj elektronskoj vezi granice diskursa nestaju, gube se metodološke osnove znanstvenosti, a Kristić izjednačava teologiju i historiografiju, dok se Lučićeva ideologija tuđmanizma i neotuđmanizma izdiže u prostor teoloških problema. Historija iz teološke perspektive postaje podnošljivo krvava, a Lučić je nužnost po Božijem određenju, a ne jeftini propagandist maskiran historiografskim diskursom.

Opći hrvatski nacionalni interes: Ivo Lučić

Photo: hakave.org

Evo kako se Kristićevom kompjuteru „teološke istine“ prevode u unutartetnički dijalog: „Lučićev tekst se, kao školski primjer, raskriva kao produkt predmodernog nasljeđa u liku političkog katolicizma u čijem se krilu, međusobno se prožimajući, oplođuju dvije ideologije: jedna religijska, a druga politička, konkretno pretkoncilska teologija i protukominizam. Da je Lučićev tekst odnosno njegov način promišljanja i interpretiranja do srži ‘zaražen’ logikom pretkoncilske teologije, a ta logika je logika dualizma, raskriva se prije svega u Lučićevom isključivom okrivljivanju za stanje Hrvata u BiH onih Hrvata kroz povijest do danas s kojim se ne dijeli svjetonazarsko-politička uvjerenja.“

Na stranu nepismenost zbog koje se pada u osmoljetki iliti pučkoj školi, u ovom uvrtanju mozga, u kojem se brišu granice između historiografije i teologije, učas se tuđmanizam i neotuđmanizam proglase „pretkoncilskom teologijom i protukominizmom“. Eto ga, Lučić je u pretkoncilskoj teologiji a ne u tuđmanovskom falsificiranju povijesti. Nije, drukčije rečeno, Lučić bio oficir Tuđmanove obavještajne službe, nije bio zamjenik Bruni Stojiću, nije običan tuđmanistički falsifikator povijesti, nego je zaražen „pretkoncilskom teleogijom i protukomnizmom“. Tako su za npr. konclogor Dretelj krivi i odgovorni pretkoncilski teolozi, crkva unazad do osnutka, a ne vrlo konkretna ideologija, politički subjekti, institucije bobanovske paradržave, oficiri poput Lučića (je li i on lično, neka utvrđuju nadležni organi!) itd. Tako u Kristićevoj izvedbi izgleda teološka kritika jednog kvazihistoriografa.

A kad se u Kristićevoj glavi susretnu teologija i historiografija nastaje kalambur koji je nadmašio sve laži Muhameda Filipovića Tunje, Cerićevog i Zukorlićevog privatnog akademika. Njemu je, naime, Dodik ne Karadžićev ideološki zombi, već dobar čovjek, jer je rođen u Lijevču, a tamo se rađaju sve dobri ljudi. Zna Tunjo, bio tamo. Zna i Alen Kristić da je Ivo Lučić napisao tekst koji se „raskriva kao produkt predmodernog nasljeđa u liku političkog katolicizma“. Zna, bio tamo, u Lučićevoj glavi, baš kako je Tunjo boravio u Dodikovoj duši.

Ali, nije Alen Kristić u svom galimatijasu prosipao samo gluposti, nego se obilato služio i neistinama. Nakon što je na početku svaga teksta konstatovao da je prošle godine, baš u vrijeme pripreme Statusa „bio pravi čas, biblijski kazano kairos“ da se uredništvo odluči da zamijeni naslove svojih tema, prosuo je teolog nekoliko neistina. Evo ih redom.

Mostarska nacionalna družina

PHOTOMONTAGE: E Che

Prva: „No, budući da je od strane Envera Kazaz i fra Ivana Šarčevića bila riječ o doista ozbiljnim optužbama, koje su išle dotle da uređevčki koncpet Statusa odsudno doprinosi rastakanju BiH, među ostalim, nepovratnim uništavanjem pozitivnog potencijala koncpeta konsocijacije za BiH, ljubazno sam zamolio i jednog i drugog (kao i neke druge, prilikom izricanja tih optužbi, nazočne istomišljenike), da svoje stavove o spornosti uređivačakog koncepta Statusa pripreme i obrazlože u pisanoj formi kako bi bili objavljeni u narednom broju Statusa, no to se nije dogodilo, zbog manjka dobre volje ili hrabrosti, ili i jednoga i drugoga, nije mi poznato, ali je neodgovorno, kako znanstveno, tako i ljudski, i to u prvom redu zbog ozbiljnosti iznesenih optužbi.“

Istina je to da nikad i nigdje nisam napisao ništa o Statusu. Nigdje i nikad nisam redakciju optužio da svojim uređivačkim konceptom doprinosi rastakanju BiH, niti mislim da to ona može. (Ne daji sebi i časopisu na važnosti, gospodine veliki teolože.) Nisam nigdje i nikad optužio taj časopis da nepovratno uništava koncept konsocijacije. Niti to on može, čak i da hoće, da se trudi iz petnih žila.

Jesam, istina je, u jednom neformalnom razgovoru ismijavo Alena Kristića zbog teme unutaretnički dijalog. Jer je glupa, loše izvedena, i jer namjesto teme o neriješenom nacionalnom pitanju BiH falsificira teški društveni problem svodeći ga na unutaretnički dijalog. Tada sam mu ironično rekao da svaki unutaretnički dijalog učas u BiH može dobiti jedno Č, iza onog unutar. Pa postati u ideološkom smislu unutar(Č)etnički. I to je sve što sam rekao o tematu kojeg je uredio Alen Kristić. Da, još sam mu, ali bez ironije, rekao da je neprihvatljivo objavljivati propagandnu tuđmanovštinu pod firmom znanstvenog historiografskog teksta, a da se on kao urednik ni na koji način ne ogradi od te propagande. Naprotiv, kao urednik on ju legitimira, stavljajući je u kontekst teme koja pretendira na znanstvenost. To je sav moj grijeh, mea culpa pred statusovskim postkoncilskim teologom.

Neistina druga i treća Alena Kristića: „Dakako, niti fra Ivan Šarčević niti Enver Kazaz nisu željeli biti autori tema ‘Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog, potreba ili iluzija?’, makar sam bio spreman uvažiti neke njihove kritičke opaske o tom tematu, kao onaj, primjerice, Envera Kazaza, kako bi prije samog temata bilo dobro organizirati okrugli stol na tu temu, no nadam se da ćemo biti u mogućnosti ozbiljiti jednu takvu doista konstruktivnu ideju.“

Nije istina da me Kristić pozivao da pišem za njegovu temu. Pa i sama tema, njen naslov impliciraju nacionalizam kao svoje polazište i u prvoj varijanti (Hrvatsko pitanje u BiH – pogled iznutra), a i u onoj drugoj. Pogled iznutra valjda podrazumijeva da samo Hrvati mogu pisati o hrvatskom pitanju. Još kad Kristić svoj pogled na hrvatski politički idenitet začini pojmovima Hrvati-katolici, onda se dodaje još jedna implikacija. Nije me valjda Kristić želio pokrstiti, pa da uđem u Hrvate-katolike po njegovoj mjeri. Uostalom, i da me je pozvao, takvo nešto bih odbio, jer mi svako unutaretničko svrstavanje, pa i statusovsko dijaloško, tukne na geotizaciju, a zna i zaudarati kao npr. u slučaju Ive Lučića. Zaudarati, naravno, na najprimitivniji šovinizam.

Photo: facebook

Laž peta, šesta i sedma, s primjesama sitnog lopvluka Alena Kristića, teologa: “Ističem to jer je, na primjer, Enver Kazaz u jednom svom tekstu u Oslobođenju ustvrdio da samim objavljivanjem Lučićeva teksta uredništvo Statusa i svi autori unutar korica Statusa legitimiraju samoga Lučića i njegove stavove, a paradoks je da je i sam Enver Kazaz bio u koricama toga Statusa. Čini mi se da se na ovom primjeru, u jednom komičnom obličju, raskriva što se događa kad se u jednom trenutku (kritičkog zanosa?) predamo više ideološkom refleksu nego raciju.“ Kad me već na ovaj način veliki prozvao, prisiljen sam razjasniti njegovu manipulaciju. Inače, ne bih. Stid me je naime, njegovih neistina i sitnog lopuvluka. Moja dva teksta u pomenutom broju Statusa objavljena su ili bez mog izravnog pristanka (jedan) ili sa neizravnim. O njihovom objavljivanju odlučivali su drugi, redakcija i ljudi koji su im poslali tekstove. Jedan je uvrstio Željko Ivanković, bez bilo kakvih konsultacija sa mnom, u temat o prošlogodišnjem napadu iranske ambasade na njega. Drugi tekst poslao je redakciji Dubravko Lovrenović (nakon konsultacije sa mnom), a radilo se o opširnijem prikazu njegove monografije Stećci. Da sam imao informaciju da redakcija priprema noseći temat Unutranacionalni/unutaretnički dijalog…, rezolutno bih zabranio objavljivanje mojih tekstova. Alen Kristić, niti bilo ko drugi iz tročlane redakcije, nije se konsultirao sa mnom o objavljivanju mojih tekstova. Niko iz redakcije mi nikad nije poslao niti jedan mail o tome, a niti autorski ugovor. Naravno, ni honorare. Sitna krađa tekstova i honorara. Ko laže i lažucka ne krade li i kraducka. Nasitno. Hinjski.

A u Oslobođenju nisam tvrdio to što mi Kristić podmeće, već nešto sasvim drugo. U polemici sa Ugom Vlaisavljevićem postavio sam tezu da njegova odbrana Ive Lučića implicira to da on legitimira Lučićeva stajališta. Samo to. Za autore u koricama Statusa boli me briga. Mogu kako hoće, koliko i dokle hoće, široko im polje dijaloško. Bez mene. Odbijam unutar(č)etničke raspre.

Neistine osma i deveta i sitne podvale Alena Kristića: zamjera on Ivanu Lovrenoviću, Ivanu Šarčeviću i meni što nismo u Statusu, već u drugim, kako kaže, tiskovinama, objavljivali svoje tekstove o Lučiću. Čuj sad, to. Ne možemo pisati gdje hoćemo, nego gdje teolog naredi. Dijalog je dijalog samo u Statusu. Ne može se unutaretnički dijalogizirati na drugim mjestima, npr. u Preporodu, Oslobođenju ili Danima. Ima da ti teolog odobri gdje ćeš i šta da blejiš, inače šuti na sve njegove ili Lučićeve gluposti. Neistina je i da sam polemizirao sa Lučićem. Takve tuđmanovske i neotuđmanovske ideološke i znanstvene protuhe me ne zanimaju. Njima ću se baviti samo uzgred, onoliko koliko zaslužuju.

Kristiću, međutim, neistine nisu dovoljne, pa nastavlja (g)lupetati: „Naravno, ‘obračun’ po sebi nije nešto pogrešno dapače, bio je nužan i hitan, no način na koji su to učinili pomenuti autori (Lovrenović, Šarčević i Kazaz, op. E. K.) u nekim je bitnim aspektima po meni krivo postavljen – onima u kojima su se dali nekritički voditi ideološkim refleksom, prvenstveno isključivošću i fanatizmom, bilo na razini intonacije svoga diskursa bilo na razini, po meni, krivo korištene argumentacije ‘ad hominem’ upavši tako dobrano u zamku da se ideološki opru ideologiji – pa time i kontraproduktivan, neovisno o svim (nipošto zanemarivim) negativnim reperkusijama koje sobom nose teze što ih je Lučić iznio u svome tekstu.“ Nešto kasnije u svom galimatijasu teolog će uskliknuti da smo nas trojica veći Lučići od Lučića. Ovo je već Kristićev mirakul i pseudo žitije istodobno, njegovo teološko ukazanije i prvoobjava. Vrhunac licemjerja. Pa reci, vrli uredniče, koja je to moja ideologija, a koja Lučićeva. Imenuj te ideologije, citiraj makar jednu rečenicu, gdje se vidi ta ideologija, Lovrenovićeva, Šaračevićeva ili ma čija druga. Najminimalniji znanstveni kriteriji to traže, tvoja parateologija očito – ne. Nećeš valjda kao u Lučićevu slučaju reći da mi je ideologija pretkoncilska, ili je možda komunistiučka, možda je, sačuvaj Bože, partiznaština? Koja bi to bila Lovrenovićeva i Šarčevićeva ideologija? Da nije ista kao i moja. De, reci, ne drži javnost u neizvjesnosti do svog drugog ukazanija i drugoobjave.

Najlicemjernije moguće, Kristićevo opravdavanje Lučićeve ideologije, izjednačilo je njegov tuđmanizam i neotuđmanizam i njihovu kritiku. Štaviše, kritika tih ideologija i njihovih zastupnika nemoguća je, jer ste ako to učinite veći Lučići od Lučića. Kristićeva paraznanstvena logika se raspda, bremca, zapinje, a u njegov pseudoteologiji Lovrenović, Šarčević i Kazaz, budući da su veći Lučići od Ive Lučića – veći su i tuđmanovci i neotuđmanovci, opasni radikali, rigdne osobe, sami antikristi(ćevci).

Pri tom, Alen Kristić u svom opširnom galimatijasu nije naveo niti jedan jedini citat kojim bi potrkijepio svoje zaključke o Lovrenoviću, Šarčeviću i Kazazu. A i teološki diskurs mora posjedovati znastvenu aparaturu, mora se utemeljivati na nekoj metodologiji. Odsustvo citata posvjedučuje da se Kristić ne služi ni teološkim diskursom, kao svojim, kako se hvali, „primarnim diskursom“. Što podrazumijeva da ih on ima još, da je svestran kao Leonardo Da Vinči i Mikelađelo Buonaroti istodobno, jedna, dakle, bosanska postmoderno-renesansna pojava. Kakvi su mu drugi, sekundarni, kad mu je primarni ovakav, bez metodologije, bez logično ustorojene argumentacijske linije, bez bilo kakve ozbiljnije hipoteze i sistema teza, bez provjere vlastitih zaključaka, a sa rečenicima od po pola stranice u kojima ne postoji nikakva sintaksička norma. Uz to, pokušavati teološkim kao naddiskursom objasniti povijesne pojave, ideologiju i političku propagandu, ambcija je budalasta na isti način na koji bi se npr. brzina automobila objašnjavala isključivo brzinom vjetra. Automobil na jedra, tako slikovito rečeno, izgleda Kristićevo (pseudo)teološko analiziranje povijesnih problema.

Kojom li će paranaučnom advokaturom Kristić pokušati odbraniti slijedeći Lučićev stav iznesen u zadnjem broju Statusa: „Nemam ništa protiv da se i drugi (nehrvati) uključe u raspravu, ali oni ne mogu nastupati u ime Hrvata. Nametnutim odlukama visokih međunarodnih namesnika to mogu raditi u politici. Mogu igrati uloge Hrvata u Parlamentima i Predsjedništvu BiH, ali, zaboga, ne mogu i u polemici.“ (Ivo Lučić, Sve (ni)je isto kao i lani?, Status, br. 15, 20011, str. 215.). Poput Vojislava Šešelja, Lučić će ustvrditi i da je u propagandnom skrivanju zločina Armije BiH nad Hrvatima „pomoglo i tužiteljstvo Haškog tribunala, koje je politički motivirano selektivno prišlo progonu zločina, a i domaće sudove kontroliraju stranci, tako da se tek sada nakon osamanest godina polako raspliće klupko zločina Armije BiH u Bugojnu, Konjicu i drugim mjestima gdje su Hrvati (bili) žrtve“. (str. 214.) U ranijim Lučićevim tekstovima zločini Armiji BiH imenovani su kao bošnjački zločini, a sad se u zavjeru prikrivanja tih zločina uključuju i međunarodne institucije, ti mrski stranci koji navijaju za Bošnjake. U širenju viktimološkog diskursa i getoističke fantazme, Lučić prepisuje velikosrpsku ideologiju i kuje međunarodnu antihrvatskku zavjeru. Baš kao i reis Cerić što iskiva islamofobične fantazme i govori o slutanu iz Brisela koji Bošnjacima ne da da putuju po svijetu. Nacionalisti u svemu prepoznaju opću svjetsku urotu protiv sebe i liče kao jaje jajetu. Ista je to mentalna matrica, samo se žrtve te fobije i mržnje drugačije zbrajaju. Zbroj njihov je po bosasnskim nacijama drugačiji.

Ali, osnov ideologije zločina postavlja se naprije u paraznanstvenim diskursima, u ideološkoj jeftinoj propagandi. Tu mu je rodno mjesto, sve drugo je operacionalizacija. Praksa klanja.

Uz to, ista je mentalna matrica u podlozi reisovog usklika kome ba da se prilagođavamo, nek se oni nama prilagođavaju i Lučićeve zabrane da nehrvati, zaboga, u polemici nastupaju u ime Hrvata. Zudara iz tih riječi rasistička fantazma i šovinizam. Ovdašnji su nacionalisti u svojoj mržnji prema drugima okruženi bijelim Crncima. Teško je takvu muku podnositi, teško im je svaki dan u javnom prostoru podnositi mrske crnce. Najbolje im je blejati u krdu, u unutar(č)etničkom dijalogu. Tamo su svoji na svome.

I još jedna opaska na kraju. O strašnim i tragičnim zločinima Armije BiH nad Hrvatima podrobno su pisali mediji, podrobno ih dokumentirali. I ne samo o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, nego i svih drugih vojski u prošlom ratu na južnoslavenskom prostoru. Puno prije su to od Lučića učinili i ljudi koji su predmet Kristićeve pseudoteološke istrage. No, i to će Lučić zanijekati opsjednut svojim tuđmanizmom. A u šta će to svrstati Alen Kristić, u koju pretkoncilsku teologiju, u koji ideološki redukcionizam, u kakvu fascinaciju mržnjom, ostaje da se vidi u njegovoj narednoj objavi, u mirkaulu i žitiju sv. Ive Lučića, tuđmanovskog, svevjenčanog.