Umri muški vol. 26

Izdvajamo

• Milanović svojim spornim odlikovanjima i nekritički intoniranim panegiricima „generali su divni ljudi i veliki zapovjednici”, još od uzdizanja na pijedestal časti Mije Jelića, bjegunca osumnjičenog za ratne zločine (sakrio se u Hrvatsku?!) ne rješava samo svoj psihološki kompleks i opčinjenost Domovinskim ratom za kojeg je vremena skupa s Plenkovićem hrabro stažirao u diplomatskim predstavništvima nego s dinamitom potpaljuje slavljenički krijes i blesavo kliberi.

Povezani članci

• Maoča je simptom tek jedne od bolesti bosanskohercegovačkog društva
• Izbori kao šansa za trijumf razlike i socijalne osjetljivosti
• Otvorena birališta: Hrvatska bira lokalnu vlast
• Boris Tadić: Mladić će dobiti penziju od Srbije u iznosu od 900 eura
• Basara: Produžetak Crvenog Bana političkim sredstvima
• Mostarski protesti: Političari, poslat ćemo vas na smetljište historije

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Odavno je obljetnica akcije Oluja postala pokazna vježba HDZ-ovih i „državotvornih” političkih manekena i smotra isluženih veterana koji sami više ne mogu niti čizme obuti, kamoli da shvaćaju kako se grubo manipulira njihovim ratnim zaslugama i reputacijom. Uračunamo li u cijenu proslave dodatno i nepotrebno pogoršanje političkih odnosa, posebice prema BiH, stvarno je stiglo vrijeme za odmjereni i dostojanstveni pristup, a ne za dernečku razularenost.

Nije mi ugodno stalno pisati sarkastične osvrte o premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Zoranu Milanoviću, ali njihovo kontinuirano i svjesno laganje političkih partnera i javnosti svakome iole inteligentnom i moralnom biću odavno je postalo nesnošljivim. Na stranu što većinu javnosti drže naivnim budalama, kao i nevješto pridržavanje osnovnih postulata realpolitike u kojima se izravno imenuju akteri i pojave, ali temelj njihove vanjske politike se bazira na izmišljotinama i nezdravim običajima.

Najbolji primjer sinkroniziranog djelovanja dvojca bez kormilara, bili su pozdravni govori povodom 26. obljetnice VRO Oluja koje su višestruko iskoristili da bi iritantno patronizirajućim nastupom iz pozicije samozvanog regionalnog lidera uputili poruke Srbiji i BiH. Naravno motiv su bile „neopravdane optužbe” povodom akcije Oluja, izazvane kontroverznim odlikovanjem uručena generalima Mladenu Kruljcu i Ivanu Kapularu, te jedinicama HVO, Vojnoj policiji i Postrojbi za posebne namjene Ludvig Pavlović.

Iako je predsjednik Milanović u Sinju ustvrdio da odlikovanja ne predstavljaju „likovanje nad tuđim porazima” i da su jedinice HVO-a „zajednički djelovale s Armijom BiH”, vrlo brzo je demantiran jer su Vojna policija HVO-a i Postrojba za posebne namjene iz BIH optužene za sudjelovanje u ratnim zločinima i neposrednom sukobu s Armijom BiH.

Stoga je u Kninu govor iskoristio za dodatno obrazloženje odlikovanja i uvijenu prijetnju BiH.

Uglavnom, sve što su HDZ i Tuđman nečasno uradili u ratnom razdoblju, Milanović je  odlikovao.

PROSLAVA OLUJE REPRIZA S BRDOM SAMOREKLAME

Ništa nije slutilo na novi krug rasprava i produbljivanju sukoba sa susjedima s kojima nas ionako ne krase dobri odnosi. Štoviše, proslavi obljetnice Oluje prethodila je politička repriza prijašnjih: medijima je odjekivalo patetično mudroslovlje „akcija Oluja nije pobjeda nad Srbima nego nad zlom”, tipični organizacijski propusti – uzvanicima je dan prije proslave uručen poziv – a HDZ se bezočno trudio prisvojiti zasluge za sve ratne dosege. Kosti u vatru ubacio je general Ljubo Ćesić Rojs šireći glasinu kako će generalski zbor bojkotirati proslavu zbog prisustva predsjednika Milanovića, na što se glupavo ulovio saborski zastupnik HDZ-a Josip Đakić nastojeći od glasine stvoriti činjenicu i diskreditirati Milanovića iz ideoloških razloga.

Mislim, onaj tko doživljava Milanovića kao ljevičara ima ozbiljnih problema s razumijevanjem političkog abecedarija, a usput je naletio na njegov puni verbalni aperkat „Đakić nije general nego propalica”, s čime su okončane sve ideološke rasprave i show je mogao početi.

A on je uslijedio nakon odlikovanja generala Kruljca i Kapulara, posebice Vojne policije HVO-a kojom je zapovijedao haški osuđenik Valentin Ćorić i postrojbe Ludvig Pavlović s čime je nastavljena praksa nekritičke dodjele ordenja i hiperinflacija vrijednosti (generalu Kruljcu ovo je deseto odlikovanje?!). Govor kojim je dodjelu odlikovanja popratio predsjednik Milanović bio je pun nepreciznosti i loših izbora, a u Bosni se svjedocima rata digla kosa na glavi od konstatacije da su odlikovane postrojbe HVO-a „zajednički s Armijom BiH sudjelovala u odbrani od agresora”. Naime, istina je posve suprotna: obje postrojbe su aktivno i dugotrajno djelovale u bošnjačko hrvatskom sukobu i nehumanom tretmanu zarobljenika, tako da je posve razumljivo da su Milanovićevi postupci doživljeni kao još jedna u nizu otvorenih provokacija.

I sad, nota bene nije riječ o „bijeloj” laži, Milanović na reakcije iz Bosne kao uvrijeđena mlada, u Kninu je elaborirao kao „nepravedne optužbe iz BIH za koju volim misliti da je prijateljska zemlja”, te dodao kako optužbe koje se baziraju „na zapovjednoj odgovornosti i djelovanje u ratnom okruženju” nisu održive.

Na koncu, nedostajao je samo uzdignuti Tuđmanov kažiprst, poručio je Bošnjacima da „taj film ne bute gledali”. Netko je odgledao previše repriza filma „Umri muški”.

Kako ne bi bio jedini prozvan za demagoške fraze i neistine, pridružio im se premijer Plenković poručivši Srbiji da „napusti jalovu politiku prošlosti i prihvati politiku pomirenja”. Istini na volju, sadržaj poruke je politički korektan, ali da HDZ koji isključivo živi od državotvorne prošlosti nekoga priziva stvarnosti djeluje tragikomično.

KUĆA BEZ OGLEDALA

Nevjerojatan je izostanak svake samokritičnosti kao u kući bez ogledala, kod premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića. Sva ta sporna odlikovanja su neprimjerena praksa, kako zbog političkog trenutka tako i zbog konteksta odlikovanih. Mislim, kad svim generalima dodijele dvadeseto odličje, slijede brigadiri i bojnici? Milanović svojim spornim odlikovanjima i nekritički intoniranim panegiricima „generali su divni ljudi i veliki zapovjednici”, još od uzdizanja na pijedestal časti Mije Jelića, bjegunca osumnjičenog za ratne zločine (sakrio se u Hrvatsku?!) ne rješava samo svoj psihološki kompleks i opčinjenost Domovinskim ratom za kojeg je vremena skupa s Plenkovićem hrabro stažirao u diplomatskim predstavništvima nego s dinamitom potpaljuje slavljenički krijes i blesavo kliberi.

Odavno je obljetnica akcije Oluja postala pokazna vježba HDZ-ovih i „državotvornih” političkih manekena i smotra isluženih veterana koji sami više ne mogu niti čizme obuti, kamoli da shvaćaju kako se grubo manipulira njihovim ratnim zaslugama i reputacijom. Uračunamo li u cijenu proslave dodatno i nepotrebno pogoršanje političkih odnosa, posebice prema BiH, stvarno je stiglo vrijeme za odmjereni i dostojanstveni pristup, a ne za dernečku razularenost.

U suprotnom, nije riječ o državnom prazniku Domovinske zahvalnosti nego o danu kada dio političke elite sebe doživljava kao državu kojima trebamo vječno biti zahvalni.

I da citiram glavnog lika teksta „sorry, taj film ne bute gledali”.