Umjesto revolucije, Staljina bih ja na vas!

Izdvajamo

• Kada je u jednom televizijskom intervjuu 2009. godine, poznati TV voditelj, Vladimir Pozner, pitao dramaturga i pisca, Edvarda Radzinskog, o razlozima Staljinove popularnosti u Rusiji
• Radzinski, koji je inače Staljina opsežno istraživao, je tada rekao da je ovaj popularan, ne zato što ga narod voli, nego zato što ne voli to što se dešava oko njega, imajući u vidu društvenu i ekonomsku nepravdu post-sovjetske Rusije. Ti obespravljeni ljudi, za koje je Radzinski izjavio da im brojnost vremenom raste, po njegovim riječima, govore samo jedno: “Staljina bih ja na vas!”

Povezani članci

• Bog i Hrvati
• Prošlo je 30 godina od XIV Zimskih olimpijskih igara: Lijepo je bilo u Sarajevu…
• STUPORI DRUŠTVA: Dijagnoza & alkemija zločina
• DIVLJANJE FAŠISTA U SPLITU: Totalni kaos, na gay povorku bačen suzavac!
• AMBROZIJA
• Bosni i Hercegovini je hitno potrebna građanska svijest!

Foto:inosmi.ru

Nostalgija za Staljinom nije produkt hira ili nekakvog sado-mazohizma ruskog naroda. Ruska verzija kapitalizma se stvorila na “prihvatizaciji”, kako to Rusi običavaju reći, odnosno, bezobzirnoj pljački koja je prouzrokovala ogromnu ekonomsku nepravdu i društvenu nejednakost, i koja je jedna od potencijalno najopoasnijih prijetnji za današnju vlast u Rusiji, jer se ova zemlja u nekim aspektima, poput ogromnog jaza između obespravljenih i siromašnih, nasuprot onih perverzno bogatih, nalazi u sličnoj situaciji pre-revolucionarnog vremena. I tu je i odgovor na pitanje, čega se Rusija danas boji vidjeti u 1917. godini. Jednostavnije rečeno, znaš kakva je situacija kad običan čovjek govori “Staljina bih ja na vas!”

Kako je već poznato, stogodišnjica Oktobarske revolucije je ove godine bila planirano ignorirana od strane Putinovog establišmenta. Ovom temom se pozabavio ruski povjesničar Ivan Kurila, koji je u članku “Vedimosti” pod nazivom “Tihi jubilej Oktobra” analizirao stav Kremlja naspram Oktobarske revolucije. 

U kratkim crtama, Kurila smatra da je za današnji ruski režim bilo kakva revolucija “očigledno zlo”. Nadalje, on misli da rusko društvo još uvijek osjeća “nepreživljenu istorijsku traumu”, ali ne onu iz doba Revolucije, pa čak ni onu iz građanskog rata, nego se radi o traumi polovine XX stoljeća, zbog čega mnogi Rusi ne gaje neke osjećaje prema Oktobarskoj revoluciji. Istoričar napominje o razdoru između dvije oprečne struje ruskog društva, s jedne strane predvođene ruskim komunistima, koja Oktobarsku revoluciju vidi kao “zoru pravednog svijeta”, i onu drugu struju, predvođenu pravoslavnom crkvom, a koja revoluciju smatra “bezbožnim buntom.” Stoga vraćanje na tu temu nije u interesu stabilnosti države, jer vlast “se ne želi stavljati na ničiju stranu.” 

Na kraju Kurila zaključuje: “Obraćanje društva svojoj prošlosti, to je uvijek formulacija aktualnog pitanja, i čiji odgovor pomaže u shvatanju o tome što je važno u sadašnjosti. Savremena Rusija ima o čemu pitati 1917. godinu, ali se ona izgleda boji saznati odgovor.” 

Dakle, treba se zapitati, šta bi to savremena Rusija mogla naučiti iz događaja koji se desio prije ravno stotinu godina? Ili možda još važnije, kakav je to odgovor iz 1917. godine koji se savremena Rusija boji saznati? 

Teoriziranje oko ova dva pitanja je vrlo zahtjevna rabota, intelektualni napor za koji su zaista potrebni specijalisti s velikim poznavanjem istorije Rusije, ali je moguće dočarati srž problema u jednoj indikativnoj situaciji koja je došla do izražaja prije desetak godina, te se do današnjeg dana kontinuirano provlači kroz javni diskurs. 

Naime, negdje početkom 2008. godine, državni TV kanal “Rusija” organizirao je natjecanje o najznačajnijim povijesnim ličnostima ove zemlje u TV seriji poznatoj pod imenom “Ime Rusije” 

Ovaj televizijski projekt je bio odlično smišljen. Članovi Instituta istorije Rusije, u sastavu Ruske akademije nauka, su predložili oko petsto imena od kojih se u seriji emisija raspravljalo samo o finalnih dvanaest. 

Uz moderatora emisije, Aleksandra Ljubimova, u centru zbivanja je bio dvanaestočlani žiri sačinjen od poznatih figura javnog života Rusije, a svaki od njih je imao ulogu prezentacije (odbrane) jednog od dodijeljenih povijesnih likova. Žiri je na koncu serije debata trebao glasovima ocijeniti dane povijesne likove, rangirajući ih po njihovoj važnosti za rusku povijest. 

S druge strane, u izboru najvažnijih likova je imao priliku učestvovati i ruski narod, glasajući putem interneta, telefonskim pozivima, ili slanjem SMS poruka. 

Emisije su bile vrlo interesantne. Među članovima žirija je bilo vrlo umnih ljudi, od profesora, režisera, političara, itd, pa su zbog svoje elokvencije, znanja, ali i energičnosti, proizveli vrlo kvalitetne debate. Na koncu serijala, žiri je objavio rezultate glasanja po kojem su prvo mjesto podijelili srednjevjekovni princ, Aleksandar Nevski, i pjesnik, Aleksandar Puškin, obojica dobivši isti broj glasova. Iza njih, po izboru žirija, nizali su se, između ostalih: Suvorov, Stolipin, Petar I “Veliki”, Ekatarina II “Velika”, Ivan IV “Grozni”, dok su se na zadnja dva mjesta našli Staljin i Lenjin. 

I sada, ne bi tu bilo neke velike polemike  da se u formulu odlučivanja nije uključilo oko četri i pol miliona Rusa, od kojih je oko petsto hiljada glasalo za Staljina, smjestivši ga na treće mjesto, odmah iza Aleksandra Nevskog i Petra Stolipina, dok se Lenjin popeo na šesto mjesto s nekih četristo hiljada glasova.

Foto: nameofrussia.ru

Znači, po rezultatima glasanja građana Rusije, od Staljina su više glasova dobili samo A. Nevski, princ iz XIII stoljeća, koji je pobjedio Germane, te ušao u rusku istoriju kao spasitelj Kijevske Rusije, i P. Stolipin, političar, reformator carske Rusije, s početka XX stoljeća, možda najpoznatiji po gašenju takozvane Prve ruske revolucije 1905. – 1907. godine. 

Ovako velika razlika u izboru je pokazala ideološki jaz između ruskih građana i javnih figura koje su sačinjavale žiri, te je taj jaz samo dodatno produbljen glasinama o navodnoj manipulaciji glasačkog sistema, po kojima je puno više naroda dalo glas za Staljina nego što su to rezultati emisije pokazali. 

U korist tvrdnji o Staljinovoj popularnosti idu i druga istraživanja, kao na primjer, onih provedenih jednim od najvažnijih ruskih agencija za istraživanje javnog mnjenja, Levada centrom. Levada još od svog osnutka provodi istraživanje o “deset najvažnijih ljudi svih vremena i naroda”, u kojem Staljin i ove godine drži prvo mjesto, ispred Putina na drugom, Puškina na trećem i Lenjina na četvrtom mjestu.  

Foto: levada.ru

I mnogi će se pitati, zašto Rusi još uvijek toliko uvažavaju najvećeg kasapina u svojoj istoriji? Odgovor je mržnja. Čista, poštena, ljudska, mržnja ruskog naroda. 

Kada je u jednom televizijskom intervjuu 2009. godine, poznati TV voditelj, Vladimir Pozner, pitao dramaturga i pisca, Edvarda Radzinskog, o razlozima Staljinove popularnosti u Rusiji; Radzinski, koji je inače Staljina opsežno istraživao, je tada rekao da je ovaj popularan, ne zato što ga narod voli, nego zato što ne voli to što se dešava oko njega, imajući u vidu društvenu i ekonomsku nepravdu post-sovjetske Rusije. Ti obespravljeni ljudi, za koje je Radzinski izjavio da im brojnost vremenom raste, po njegovim riječima, govore samo jedno: “Staljina bih ja na vas!” 

O kakvoj vrsti staljinizma Rusi sanjaju najviše bi mogla reći jedna anegdota koja je, između mnogih drugih, ukorijenjena u mit o Staljinu. Naime, priča se da je Staljin jednom prilikom čuo da je neki korumpirani činovnik sam sebi adaptirao stan u koji se spremao useliti. To je bilo za vrijeme takozvanih “komunalki” kada je u pravilu po nekoliko obitelji dijelilo jedan stan. Staljin je pozvao činovnika kod sebe i zahvalio mu što je pripremio taj stan za djecu bez roditelja, to jeste, za sovjetsku siročad. 

Ova anegdota je otvorena za interpretaciju jer se u njoj ne spominje šta se kasnije desilo s činovnikom, ali se bez ikakvog problema može zamisliti rasplet njegove životne priče u nekakvom gulagu. 

Upravo ta društvena nejednakost je nagnala jedan solidan dio Rusa da se bar u mašti obračunaju s novom ruskom oligarhijom. “Rusi ne traže slobodu, oni traže jednakost”, izjavio je ove godine Radzinski u novom, gostovanju kod Poznera. 

Nostalgija za Staljinom nije produkt hira ili nekakvog sado-mazohizma ruskog naroda. Ruska verzija kapitalizma se stvorila na “prihvatizaciji”, kako to Rusi običavaju reći, odnosno, bezobzirnoj pljački koja je prouzrokovala ogromnu ekonomsku nepravdu i društvenu nejednakost, i koja je jedna od potencijalno najopoasnijih prijetnji za današnju vlast u Rusiji, jer se ova zemlja u nekim aspektima, poput ogromnog jaza između obespravljenih i siromašnih, nasuprot onih perverzno bogatih, nalazi u sličnoj situaciji pre-revolucionarnog vremena. I tu je i odgovor na pitanje, čega se Rusija danas boji vidjeti u 1917. godini. Jednostavnije rečeno, znaš kakva je situacija kad običan čovjek govori “Staljina bih ja na vas!”