UDRUŽENI PRAVOSUDNI PODUHVAT: Mostarski zločinac uskoro na slobodi

Izdvajamo

• U klimi potpunog političkog ozvjerenja javnosti, Čovićevi mediji su već godinama jedna od najneprofesionalnijih karika bosanskohercegovačke medijske scene. Huškanja i neprofesionalni pristup su im konstanta koja je imala dvije užasavajuće egzaltacije: prvu povodom Udruženog zločinačkog poduhvata (pisani su i opremani tekstovi koji su kasnije brisani, ali srećom sve je dokumentirano), a drugu povodom izbora, kandidature i pobjede Željka Komšića. Ustvari, govorimo o jednom, a ne o dva procesa, jer prvi nikada nije ni prestao, nego se, prirodno poput Radobolje u Neretvu, ulio u ovaj drugi.

Povezani članci

• Državne institucije i firme u BiH imaju 240.000 zaposlenih
• Budi promjena koju hoćeš
• TIME IS UP! Vrijeme ističe…
• Bilježnica Robija K.: Čovik i stablo
• NAPADI NA NOVINARE U BIH: Prebijanja, prijetnje smrću i silovanjem, uvrede, napadi na porodice…
• Granična policija nezakonito kažnjava građane Bosne i Hercegovine sa dvojnim državljanstvom 

Nakon višesedmične histerije povodom izbora Željka Komšića, skori izlazak Marka Radića na slobodu, kao jedan od najužasnijih događaja u modernoj povijesti Mostara, prolazi nezapaženo

Piše: Ozren Kebo-Analiziraj.ba

U Mostaru je početkom dvijehiljaditih izlazio časopis Status. Bez straha od pretjerivanja, možemo reći da je to bio jedan od najznačajnijih hercegovačkih kulturno-socioloških poduhvata svih vremena. Uredništvo je imalo veselu naviku da svaki broj promovira i u Sarajevu, a promocije su često praćene naknadnom degustacijom vina, što je svemu davalo neodoljiv mediteranski šmek.

U toj neodoljivosti potkrala se međutim i sistemska greška koja je u tom trenutku ostala neprimijećena, a koja tek danas – kad se vidi u kom pravcu idu razvoj i politički život grada – dobija puni smisao. Prilikom jedne od tih sarajevskih promocija, glavnom uredniku Ivanu Vukoji postavljeno je ovakvo pitanje: „Da li će Status konačno da nešto napiše i o zločinima u Mostaru i zločinu nad Mostarom? Bilo bi zanimljivo da se časopis ovakvog kvaliteta dohvati te teške teme.“

Odgovor je bio pretenciozan, bezobrazan i dominantno sraman: „Mi se ne bavimo lokalnim, samo globalnim temama.“ Time je glodur pljunuo na sve briljantno što je u časopisu radio, ali autopljuvanju tu nije bio kraj. U sljedećem broju Statusa objavljen je i tekst o tome zašto ne treba plaćati pretplatu Federalnoj televiziji. Globalno da ne može biti globalnije.

Posljednjih dana Mostar doživljava još jednu u nizu svojih etičkih drama. Tek što se stišala (ako se stišala i ako će se ikad stišati) neviđena i ciljano podgrijavana buka povodom kandidature i izbora Željka Komšića, do najvećeg hercegovačkog grada dolazi vijest od koje je mnogim Mostarkama i Mostarcima doslovno pozlilo. Jedan od najgorih zločinaca tog podneblja, Marko Radić, zahvaljujući vještim pravosudnim i političkim manevrima, uskoro izlazi na slobodu i moguće se vraća u svoj grad. Pravosuđe je što se tiče Radićevih zločina dotaklo samo vrh ledenog brijega. Svjedočenja preživjelih građanki i građana Mostara otkrivaju zastrašujuću istinu koja tek treba da bude obrađena. Bio je strah i trepet 1993. godine, nemilosrdni gospodar tuđih života. Mnoge stvari koje je radio i za koje je odgovoran nisu ušle u sudsku proceduru.

Ali to je sudbina savremenog društva, ono što ne završe ili što izignoriraju ili polovično urade sudovi, dovrše i na prave temelje postave novinarstvo i umjetnost. Sarajevo je tu dobar primjer. Opsada glavnog grada BiH imala je tu naknadnu sreću u nesreći da je izvanredno dokumentirana; desetine knjiga je napisano i filmova snimljeno o tom užasu. Također, o zločinima Armije BiH nad Srbima i Hrvatima, sarajevsko novinarstvo je ostavilo neizbrisiv trag – ne da nema ubistva ili mučenja, nego više ni šamara koji sarajevski mediji nisu žurnalistički procesuirali, kad je već izostala pravna obrada. Istim tim medijima može se svašta zamjeriti, ali ovaj dio, o zločinima, zaista su odradili kako treba.

Opsada Mostara, u vremenskom pogledu kraća, ali po količini bestijalnosti možda i nepodnošljivija od sarajevske, bilježi umjetnički i žurnalistički deficit bez premca. Tek posljednjih godina svjedočimo pojavi dva odlična romana, Boja zemlje Elvedina Nezirovića i Treće lice jednine Nedžada Maksumića. Koliko možemo saznati s društvenih mreža, ta užasavajuća niska zločina, sačinjena od logora, ubistava, mučenja, silovanja i do sada nezabilježenog razaranja sopstvenog grada, predmet je još nekoliko sjajnih rukopisa koji bi pomenuti deficit mogli ublažiti. To, međutim, ni izbliza ne zadovoljava potrebe rasvjetljavanja povijesne tragedije kakva je utisnuta u ratnu golgotu Mostara.

Mostarsko novinarstvo, odnosno onaj njegov dio pod efektivnom kontrolom Dragana Čovića, još je gore i u tom ga smislu slobodno možemo nazvati antinovinarstvom. Dok s jedne strane sladostrasno opisuju zločine Armije RBiH, s druge su im Slobodan Praljak i njegova zločinačka družba – heroji koji su stradali za slobodu naroda. Bilo kakav komentar je suvišan.

U klimi potpunog političkog ozvjerenja javnosti, Čovićevi mediji su već godinama jedna od najneprofesionalnijih karika bosanskohercegovačke medijske scene. Huškanja i neprofesionalni pristup su im konstanta koja je imala dvije užasavajuće egzaltacije: prvu povodom Udruženog zločinačkog poduhvata (pisani su i opremani tekstovi koji su kasnije brisani, ali srećom sve je dokumentirano), a drugu povodom izbora, kandidature i pobjede Željka Komšića. Ustvari, govorimo o jednom, a ne o dva procesa, jer prvi nikada nije ni prestao, nego se, prirodno poput Radobolje u Neretvu, ulio u ovaj drugi.

E sad, kad je izveden ovaj pravno-politički manevar i kad jedan besprizorni zločinac od koga drhti pola grada treba da bude pušten na slobodu – muk. Heroj se vraća kući. Neće biti protesta, višemjesečnih urlanja po Facebooku, patetičnih izljeva o nepravdi, sistematskog i svjesnog trovanja bošnjačko-hrvatskih odnosa. Mostar već decenijama doživljava teške političke i etičke udarce. Ovo je još samo jedan u nizu. Pri tome je čvrsto stegnut nacionalističko-finansijskim kandžama mafije koja drži kao taoca kompletnu državu, čak i dobar dio političke Hrvatske, a kamoli neće zauvijek ranjeni grad.

Sve kad se sabere – jedna mala, nevažna, lokalna priča.