Udba nam je dala Tuđmana maršala

Povezani članci

• Ante J. Biuk: Pismo prijatelju u jedno ratno, nedjeljno jutro
• Franjo Habulin: Sutjeska, baš kao i Neretva bile su pobjede Narodno-oslobodilačke vojske na čelu s Josipom Brozom Titom
• ODBIJENA DISCIPLINSKA TUŽBA PROTIV TEGELTIJE: Ima li smisla poštovati zakone ove države?
• Žuta marica ili kraj civilizacije
• Dežulović: Operacija Always Ultra Fresh
• Sahranjujemo Republiku Hrvatsku i svi smo u pogrebnoj koloni

S  jedne strane Franjo Tuđman, Gojko Šušak, branitelji i nezavisna Hrvatska, a s druge Slobodan Milošević, Jugoslavenska narodna armija, četnici, KOS i mitska UDBA. Svjetlo i mrak. Snage dobra i snage zla. Kao u Gospodaru prstena. Tako je to otprilike posloženo u glavi prosječnog hrvatskog domoljuba. Još kad sve to opjeva Marko Perković Thompson – sve ti je jasno i nema mjesta za preispitivanje svijetle novije hrvatske povijesti. A onda ti u kadar uđe Josip Perković, točnije njegova ispovijest u Večernjem listu, gdje se govori »u redovima i između njih«, pa ti više ništa nije jasno, ali nećeš, dakako, time razbijati glavu. Udbaši će u tvojoj domoljubnoj glavi ostati simbol zla, a Franjo Tuđman oličenje vjekovne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću.

  Ipak, pogledajmo malo što »u redovima i između njih« ima za reći Perković, bivši udbaš pritisnut uza zid. Za početak, zgodno je ukazati na detalj koji potvrđuje staru priču da je Franji Tuđmanu Udba pomogla da dođe do putovnice.

  – Pozvao sam svog prijatelja preko kojega sam bio počeo komunicirati s Tuđmanom i rekao mu da pozove Tuđmana na kavu i da mu poruči da podnese zahtjev za putovnicu i da će je dobiti. Nazvao sam upravni odjel policije i rekao da će doći g. Tuđman te im naložio da ne rade nikakve informativne razgovore, nego da mu daju dokument bez ikakve zadrške i mudrijanja, ispričao je Perković. S Tuđmanom je, tvrdi, počeo komunicirati još 1986. godine, a već iduće godine, rekao je, Franju je zaštitio od savezne Udbe. Kasnije je Perković, dakle Udba, pomogla i pri organizaciji 1. općeg sabora HDZ-a: »Već smo u najavama sabora imali informacije da će određen broj ljudi u Zagreb doći s “neurednim dokumentima”. Oformio sam ekipu operativaca u zračnoj luci Pleso, uvezali smo ih s ekipom koja je radila u dokumentaciji i za svaku osobu koja je prolazila kroz takvu našu evidenciju na aerodromu morali su pitati mene. Telefonski.«

  Perković je govorio i o svojoj, odnosno Udbinoj ulozi u naoružavanju Hrvatske, dajući do znanja da bi štošta prilikom njegovog suđenja moglo izići na vidjelo: »Ako počne postupak u Hrvatskoj, bilo bi mi to izuzetno drago, da hrvatska javnost konačno sazna sve. Mnogi su o meni pričali, a ja još nisam progovorio. Mislim da je sada došlo vrijeme da progovorim i to o svemu, i o svom radu do 1990. i poslije 1990. Jedino je otvoreno pitanje gdje će se to dogoditi, pred njemačkim ili hrvatskim sudom, ili istražnim povjerenstvom hrvatskog Sabora.« Malo je zaškakljao i ustavotvorca Vladu Šeksa: »On me je napao vrlo grubo i nepotrebno. Bez ikakva povoda. (…) Ovog trenutka neću Šeksu odgovarati, ali da ću mu odgovoriti jednog dana, to sigurno hoću. Red je da to učinim, jer on se meni nije ispričao. Neistinito me napao pa sam prikupio neke dokumente. No, sad neću rasipati snagu na to, preda mnom su veći problemi.«

  Kad sve zbrojiš i oduzmeš, dakle, stvari nisu niti približno onakve kako to zamišlja prosječan hrvatski domoljub. Naprotiv, ispostavlja se, evo, da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak, HDZ i hrvatska Udba nastupali pod istom zastavom. Ako je tomu tako, zar ne bi valjalo propitati i druga otvorena pitanja svijetle novije hrvatske povijesti. Ispitati, recimo, još jednom zbog čega je ubijen Josip Reichl Kir. Rezultati tog propitivanja bacili bi hrvatskom domoljubu sasvim novo svjetlo na početak rata. Bilo bi, dakako, zgodno kad bi Perković bio primoran do kraja otvoriti karte, pa da nam kaže ponešto i o tome tko je i kako plaćao oružje prošvercano u Hrvatsku. Bilo bi lijepo da na svjetlo dana iziđu i ti dokumenti koje je, tvrdi, prikupio o ustavotvorcu Šeksu. Bilo bi lijepo i ljekovito da napokon doznamo prave okolnosti u kojima je nastajala samostalna Hrvatska, da vidimo tko se i kako bogatio dok su ljudi prolijevali krv, odnosno kako je i zašto do krvoprolića došlo. Odgovore na očigledno otvorena pitanja nastavit ćemo naslućivati između redaka ispovijesti mračnih tipova kakvi su Perković i slični mu perkovići. Revizija povijesti, nažalost, neće se dogoditi, jer naše laži su zacementirane, upisane su u školske udžbenike i saborske deklaracije. Novija hrvatska povijest ostat će crno-bijela, jer nikad se, zapravo, nismo imali volje s njom suočiti. Da jesmo, ovo društvo bi zasigurno bilo zdravije i poštenije. Ovako, ostaje nam da sve okrenemo na šalu pa da skupa zapjevamo: To je nama naša Udba dala, da imamo Tuđmana maršala.

 Novi list