U Ždrel(c)u dosade (3)

Povezani članci

• Boris Dežulović: Dvojna hunta
• Plenkovićev fildžan viška
• „WELCOME TO SARAJEVO“ – GDJE JE BIO SRPSKI SNAJPER, SADA JE COCA COLA
• Mladi su pokretači pozitivnih promjena, a ne slijepi sljedbenici!
• Što je prijetnja BiH?
• GENERALSKE ZVIJEZDE ZA NJENU LJUBAV

Konjic (odlomci)

Po dolasku kući, odmah odlazim u hitnu. Morska “terapija” nije upalila. Boli. Neljubazni, prilično arogantni doktor mi propisuje antibiotike i neku “vodicu” za dezinfekciju. Narednih nekoliko dana ništa od kupanja, ali, što je još mnogo gore, ni od maligana.

   Srećom, svakog popodneva vrijeme se muti, pa nije baš za kupanje. Naša vikendica na Boračkom jezeru građena je samo za idealne ljetne uslove:  prilično skučena, pretrpani dnevni boravak, nema televizije… Za lošeg vremena čovjek ne zna šta bi sa sobom činio. Ne možeš cijeli dan čitati i pisati! I one dvije kafane na drugoj strani tako su građene, samo za ljeto: lijepa terasa i pogled, ali unutra – tipične birtije.

   Sad-zasad nam je zato bolje u Konjicu. Pogotovo što mi tetka, koja još od rata ljude liječi bioenergijom i ljekovitim travama, ljuskom crvenog luka, listovima kupusa i raznim melemima “izvlači” vatru iz čireva i istiskanjem otvara gnojne kapice, Spašava me žena. Da sam se pouzdao u onog “nadrkanog” dotura, trebala bi mi još puna kesa antibiotika!

   Konjic mi izgleda ljepše no ikad. Istina, to bi mogla biti samo fasada. Kako reče jedan poznanik, grad ne čine (samo) kuće, nego i ljudi. Na žalost, ima dosta stvari koje se uklapaju u lošu opštu sliku sadašnje Bosne i Hercegovine.

   Tako, jednog dana sestra na ulici hoće da kupi sladoled. Međutim, prodavačica joj mrka pogleda odbrusi: “Kakav sladoled? Pa ramazan je!”

   To do ovog rata, koliko znam, nije bila konjička tradicija.

Jednog popodneva, dok se odmaramo u krevetu, slušam djecu pod prozorom. Igraju se. Sve ih poznajem. U dobi su od sedam do dvanaest godina. Svaka druga im je: “Ubij!” Zadavi!” “Udri ga!” “Ma, gurni je!”

   Možda to prije dvadeset i kusur godina ne bih ni primijetio, ali sad mi ova dječija, možda čak i nevina, grubost strahovito para uši. S ratnom bagažom na plećima a imajući u vidu olovnu stvarnost u kojoj odrastaju, bojim se za ovu dječicu. Šta ih još čeka? Posljednji rat ih je, srećom, mimoišao, ali …

   Ne znam zašto, ali najednom se sjetih davne bakine rečenice: “Život ti, moj Goco, troši čovjeka k’o safun. Malo-pomalo. Sve dok ga ne slomije.”

***

Dolazak Svetlane Broz na Boračko jezero u Herzegovina lodges dogovarali smo u rano proljeće ove godine. U uspostavljanju prvog kontakta pomogla mi je gospođa Štefica Galić urednica i osnivač web-stranice Tačno.net, na kojoj se oboje redovno pojavljujemo: ja sa kolumnama, a ona u intervjuima.

   U prepisci koja je slijedila pokazalo se da je Svetlana Broz veoma neposredna osoba. Odmah sam vidio da smo, što se tiče sadašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, na veoma sličnim, ako ne i istim “talasnim dužinama”. Nepotizam i kleptokratija, pogubna sprega klera i nacionalizma, bezobzirna zloupotreba religije i “svojih naroda” u cilju očuvanja vlasti i moći – neke su od neuralgičnih tačaka na koje i ona i ja, svaki na svoj način, redovno ukazujemo.

   Pred njeno gostovanje na Boračkom jezeru, u Herzegovina lodges, odlučih da je ne propitujem suviše o slavnome djedu. Koliko znam, ova je žena, mada na tragu nekih njegovih zasada, odavno izašla iz njegove sjene. Ona je ljekar,  borac za ljudska prava i demokratiju. Dobar čovjek. Zar je to malo?

   Te večeri, na  Ognjištu lodges, naš razgovor teče lako. Spontano, ležerno, sa neophodnom dozom humora.

   Imamo dosta publike iz Konjica i okolnih sela, što nas sve veoma raduje.

Nakon projekcije filma “Neđo od Ljubuškog”, o hrabrom Ljubušaku koji je, početkom devedesetih, poput Šindlera u ratnim vremenima spašavao svoje sugrađane, Bošnjake, reakcije publike nakon filma pokazuju koliko su ljudi ogorčeni na šovinizam iskazan u Ljubuškom. Tamo su zagriženi nacionalisti skoro spriječili prikazivanje filma. Kasnije je neka luđakinja čak i prebila sirotu Šteficu Galić, hrabru suprugu pokojnog Galića.

   Znam da u publici ima i onih, večeras šutljivih, kojima se ni film, ni cijela ova priča nimalo ne dopadaju. I to me, ovako “nakrivo nasađenog”, baš veseli.

***

Na večeri u Glavatičevu, u restoranu””Bistra voda” kod Juke. Na meniju samo prozorski sir, kavada, domaća panja i, kao glavno jelo,  potočna pastrmka. Ona “tačkasta”. A za one koji stvarno pojma nemaju, može i kotlet.

    Srećom, i Tibor i Rašet – Darija je još prošlog četvrtka otišla za Konjic – se odlučuju za specijalitet kuće.

   Ližemo prste, i sa male terase zurimo u Neretvu. Bistra k’o hercegovačka loza. Elmir, koji je ovdje doveo njegove Holanđane – eno ih, “kokodaču” na gornjoj terasi- lovi ribu. Svi se veselimo kad, u rani sumrak, izvuče jednu iz vode.

***

Pred povratak u Brod, dam da mi auto operu u praonici kod groblja. Odem na groblje, među bližnje: otac, baka, djed, ujak, tetkina mala Sandra … Ovaj put sam krenuo nekako na brzinu, pa ne kupih ni cvijeće, ni svijeće. Valjda mi neće zamjeriti.

   Pošto se pranje odužilo, vraćam se u kafanu od sinoć, naručim kapućino, i šutke blejim u plažu preko puta Tećijske džamije. Puno. Mladost. Snaga. Jedrina. Na jednoj velikoj stijeni što zbog niskog vodostaja dobrano viri iz vode, “napasam oči” prekrasnim, crnim i sjajnim tijelom jedne crnkice. Nema joj, valda, ni sedamnaest. Malo  oklijeva, pa naglavce, lijepo, skoči u studenu vodu. Pliva. Kikoće se. Veselo pršće drugaricu. Grozdani kikot.

    Prava nimfica!