U Vukovaru vlada jezični aparthejd

Ona podseća da je hrvatsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja nedavno za list Danas dalo izjavu da su hrvatski i srpski različiti jezici zbog kulturno-civilizacijske nadgradnje.

– Očito u hrvatskom Ministarstvu ne znaju da se riječi iz tog segmenta razlikuju i kad se usporedi Austrija i Njemačka pa svejedno to nisu različiti jezici. Naprimjer, u Austriji se kaže Matura, a u Njemačkoj Abitur, nadalje Klubobmann naspram Fraktionsvorsitzender, Nationalrat naspram Bundestag, Parteienverkehr naspram Sprechzeiten, Turnusarzt naspram Arzt im Praktikum. Mogli bismo tako nastaviti nabrajati još dugo.

Vaša knjiga „Jezik i nacionalizam“, objavljena 2010, u kojoj hrvatski purizam dovodite u vezu s nacističkom i rasističkom ideologijom, i čvrsto se držite stava da je jezik Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca jedan jezik, policentričan, izazvala je niz negativnih reakcija, čak i pretnji. Svoje tvrdnje ste iscrpno i dokazivali, ali se one ipak osporavaju. Kojim argumentima?

– Prilikom pisanja knjige odabrala sam jednu vrlo zahtjevnu metodu, da mene kao pisca gotovo i nema u knjizi, skoro pa sam nevidljiva. Umjesto toga citirala sam namjerno radove preko petsto eksperata iz čitavog svijeta da se ne bi moglo reći da se radi o mojim tvrdnjama, mojim izmišljotinama. Pritom sam svjesno bila rasist, jer sam izbjegavala citirati radove srpskih lingvista. Evo naprimjer Ranko Bugarski, upućena sam u njegovo djelo i prethodno sam objavila opširan i pohvalan prikaz njegove knjige. Ali u mojoj knjizi on ne postoji. Vidjela sam kad je govorio u medijima o mojoj knjizi da razumije i odobrava moj postupak znajući za koju sredinu je knjiga pisana.

A kad pitate koje argumente koriste u Hrvatskoj oni koji su knjigu dočekali na nož, već sam unaprijed u knjizi na strani 417 napisala koju metodu će oni koristiti. Naime, budući da argumenata nemaju, jedino što im preostaje je lažno predočavati da u knjizi piše nešto čega u knjizi nema. Dezinformirali su javnost o sadržaju knjige i onda se kritički obarali na svoje izmišljotine. Na taj način su huškali neupućene i poticali ekstremiste na linč.

Kako su postupali umereniji lingvisti?

– Onim lingvistima u Hrvatskoj koji se žele profilirati kao umjereni, ali koji poput drugih tvrde da se radi o različitim jezicima, dobro je došla moja knjiga da bi predočavali sebe u javnosti kao zlatnu sredinu. Iz njihovih redova dolazile su optužbe da sam autorasist jer kritiziram kroatiste citirajući inozemne sociolingviste. A sad nedavno su iz tog tabora Anita Peti-Stantić i Milorad Pupovac zamjerili da se u knjizi, navodno, zanemaruje sociolingvistika. Kažu da sociolingvistika gleda stavove laika i političara, kako oni vrednuju stvari, pa se, prema tome, sociolingvistički radi o različitim jezicima. Međutim, neispravno je tako prikazivati sociolingvistiku. Ona promatra laičke i političke stavove o jeziku, ali ih ne preuzima kao svoje, kao znanstvene. Naprimjer, sociolingvistička istraživanja utvrdila su da u mnogim narodima širom svijeta postoji uvjerenje da njihov jezik potječe od zlatne ptice. Ali to nije postao stav sociolingvistike, to nije postao znanstveni pogled na jezik. Peti-Stantić i Pupovac kad govore o sociolingvistici koriste i prešućivanje. Naime, iako je teorija policentričnosti poznata sociolingvistička teorija, ponašaju se kao da nikada nisu čuli za policentričnost, uopće je ne spominju, a govore navodno u ime sociolingvistike. Njihovo prešućivanje toliko bode oči jer u sociolingvistici se policentričnost već pola stoljeća primjenjuje na opis mnoštva jezika u svijetu, a usto čini i središnju temu knjige „Jezik i nacionalizam“. Potpuno isti neispravan pristup sociolingvistici vidljiv je i kod nekih kolega na Filološkom fakultetu u Beogradu, naprimjer kod Jelene Filipović kad je nedavno govorila za vaš list.

Srpski lingvisti nisu poput hrvatskih čistili jezik od tuđica – u kom delu srpske jezičke politike vidite nacionalizam?

– Naprimjer, kad se ponekad poseže za sljedećim tvrdnjama: da je srpski standardnojezični oblik vrijednosno iznad drugih standardnih oblika istog jezika, da smo ista nacija jer govorimo istim jezikom, da su drugi ukrali Srbima jezik, da je latinica navodno nametana iz Hrvatske pa zato ćirilicu sada nameću svojim sunarodnjacima.

U Srbiji je latinica postala dominantna, iako je ćirilica službeno pismo. Pojedina udruženja koja se zalažu za očuvanje našeg nacionalnog pisma tvrde da će ono iščeznuti ako se ne preduzmu nekakve mere. Koliko ima smisla sprečavati njen nestanak, ako uopšte nestaje, i kako objašnjavate dvoazbučnu praksu u Srbiji?

– Dvopismenost je naslijeđena praksa. Ali ne treba zaboraviti da bi svakako bilo jednostavnije kad bi se u cijelom svijetu koristilo isto pismo. A bez latinice se danas ionako internacionalno ne može pa je zato razumljivo zašto je ona i u Srbiji najproširenija.

Kako komentarišete latiničko-ćiriličku situaciju u Vukovaru?

– Sve to skupa je apsurdno. Jedni inzistiraju na ćirilici iako svi svakodnevno koriste latinicu, a drugi tematiziraju ćirilicu samo zato da bi izražavali mržnju prema Srbima. Obje strane razgovaraju bez prevodilaca, a tvrde da se radi o dvojezičnosti. Istovremeno je sve to i tužno, jer u ime navodne dvojezičnosti dijele djecu u vrtićima i školama po nacionalnoj osnovi. To je jezični aparthejd.