ENG
U ŠVEDSKOJ, NEMIRI
Autor/ica 👤Dino Prohić
Povezani članci
U sukobima mišljenja između evropske ljevice i desnice, političke partije snagom argumenata ruše argumente svojih protivnika. Čini se da ne uzimanje za ozbiljno najekstremnijih političkih stranaka, dovodi i do različitih standarda političkog dijaloga.
Piše: Dino Prohić
Nakon što su svi glasovi na parlamentarnim izborima u Švedskoj prebrojani, jasno je da je krajnje desničarska partija Švedska demokartaska stranka (SD) dobila oko 13 posto glasova i samim tim 47 poslanika u državnom parlamentu. Reakcije na to bile su brze.
Mandatar za predsjednika vlade i šef Socijaldemokrata, Stefan Löfven već u pobjedničkom govoru je naglasio da je spreman da pregovara sa svim strankama, kako desnim tako i lijevim, oko formiranja vlade, izuzev sa SD. Slično misle i stranke desno od centra.
Zgražavanje nad glasovima datim ovoj stranci najbolje ilustruje jedan od najvećih tabloida Švedske, Expressen, koji je u ponedjeljak objavio novinu sa potpuno crnom naslovnicom, kao reakciju na to što je 781 120 glasača dalo povjerenje SD.
Bosanci i Hercegovci koji žive u Švedskoj već duže vrijeme iznose svoje reakcije na jačanje krajnje desnice. Uglavnom se to svodi na komentare po društvenim medijima.
Kakva je posljedica ovoga?
Politički, kontraproduktivna. Ocrnjivanje bilo koje političke opcije dovodi do jačanja iste. U cijeloj Evropi postoji “desni talas”, i vidljivo je da rasističke i u konačnici fašističke partije sve više jačaju. Javno gnušanje etabliranih političkih subjekata dovodi do toga da svi oni koji su iz ovih ili onih razloga nezadovoljni politikom koju ti subjekti vode, traže alternativu u ekstremističkim partijama.
Mediji u kojima su novinari već tradicionalno lijevo orijentisani prave istu grešku. Negativnim fokusom na ekstreme partije, ili ignorisanjem istih, od njih se pravi fama u društvu, te sve više glasača na te opcije gleda kao na neku vrstu odgovora establišmentu. I, jasno, daju im glasove.
U sukobima mišljenja između evropske ljevice i desnice, političke partije snagom argumenata ruše argumente svojih protivnika. Čini se da ne uzimanje za ozbiljno najekstremnijih političkih stranaka, dovodi i do različitih standarda političkog dijaloga.
Stranke krajnje desnice često se sastoje od ljudi sa malo ili nimalo političkog znanja. Za iskusne političare, ne bi trebalo predstavljati problem da ukažu na sve rupe u retorici populista. Nažalost, to do sada nije bio slučaj. Jednostavno, rašireno je mišljenje da populisti ne spadaju u ozbiljne partije sa kojima vrijedi ulaziti u polemiku, a onda dođe do češanja po glavi kada ti isti populisti dođu u situaciju da upravljaju vladom. Takav slučaj je bio u Danskoj, gdje lokalna populistička stranka nije imala dovoljno glasova da uđe u vladu (a niko ih nije ni želio kao partnere u vlasti), ali su svojom ključnom pozicijom između blokova itekako odlučivali šta vlada može a šta ne može progurati kroz parlament. Ovakva politika je u osam godina konzervativne vlasti napravila ogromne probleme danskom društvu, za koje će trebati puno vremena da se isprave.
Mediji sa svoje strane takođe moraju napraviti mnogo više. Obaveza medija je da informišu građane, tako da bi ovi mogli donijeti ispravne odluke na izborima. Politički novinari moraju početi da se ozbiljnije bave marginalnim strankama, baš zato da ne bi dolazili u situaciju da se nakon izbora “farbaju u crno”.
Što se Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj tiče: Najbolje bi bilo kada bi počeli glasati na izborima. Poznato je da jako mali broj bh građana sa pravom glasa u Švedskoj izlazi na izbore. Toliko niska izlaznost ne daje im za pravo da se nakon izbora žale na bilo šta. Nekih 30.000-ak hiljada glasova nije zanemarivo ni za jednu državu. Mnogo bolje je koristiti glas na izborima, nego se kasnije žaliti dragom Facebooku.
Autor/ica 👤Dino Prohić
