U KOJE SMO TO STANJE ZAPALI: JAMAIS VU VS DEJA VU

Povezani članci

• Svi u istom mraku
• PRVI DANI
• Sarajevo nije ni blizu islamizirano, koliko je Banja Luka pravoslavizirana
• Istinom tražimo spas!
• Beda etnonacionalizma
• Zašto je Grbić do sada šutio o Polančecu?

Kolektivni epileptički atak ili san?

Piše: Amra Delić

Da ne propitujem jamais vu vs deja vu, aktualna predizborna scena (čitaj: ponovno satjerivanje krda u torove) doimala bi se poprilično klaustrofobično… Osvrnut cu se najprije na vrstu ljudskog iskustva zvanu jamais vu („nikad viđeno”). Radi podsjećanja, to je iskustvo potpuna suprotnost od deja vu („vec viđeno”). O čemu se zapravo radi? Stvari (osoba, ljudi, prostor, situacija) koje su nam već od ranije savršeno poznate, odjednom nam se učine potpuno nepoznatim, neobičnim, novim. A to znači: gubi se i prekida veza između dugotrajnog pamćenja i percepcije sadašnjosti. Kad je osoba u ovom (jamais vu) stanju, sve što dozivljava, svako iskustvo kroz koje prolazi, čini se potpuno novim i kao da nema apsolutno nikakve veze s prošlosću. Na primjer, razgovarate sa osobom koju dobro poznajete i odjednom vam se ta osoba učini potpuno nepoznatom. Izgubite osjecaj da poznajete tu osobu, tako da ne znate ni kako da se ponašate prema njoj. Ili vam se, npr., prostor u kojem ste do tada provodili jako puno vremena, odjednom čini potpuno novim… Sve vam se, zapravo, čini novim. Detalje koje ste imali priliku vidjeti ili čuti vec hiljadu puta, odjednom doživljavate kao nepoznate, nove, i sve vas više privlače.

Osobe sa epilepsijom nerijetko navode jamais vu iskustvo kada opisuju svoj epileptički napad: „Moja perspektiva, nacin na koji ja gledam na stvari nestaje, briše se, tako da mi je sve apsolutno novo. Izgubim osjecaj za relacije i ne znam da li iko i išta oko mene ima veze sa mnom. Ponekad je ovaj osjecaj tako jak da predstavlja vrlo tesko breme, a nekad se cini paranormalnim, čak i čudesnim, osvježavajućim. Jamais vumože donijeti i osjecaj „oslobađanja” jer informacije koje dobijam putem čula (osjeta) vise nemaju onu logičku vezu sa pohranjenom memorijom (pamćenjem). Ponekad osjecam kao da ulazim u tuđi mozak, tuđi um.” Razumljivo, jer je temporalni režanj mozga, osim za druge važne stvari, ujedno i skladište naseg dugotrajnog pamćenja.

„Neki od mojih napada su kao snovi. Vrijeme ne postoji, ili barem ne u uobičajenom ritmu. Poslije se ne mogu sjetiti onoga sto se cinilo tako jasnim u odredjenom trenutku. Poznavanje i nepoznavanje nečega ili nekoga se potpuno preokrenu. Tokom napada često imam deja vu iskustva. Tada osjecam kao da ponovno proživljavam trenutak koji mi je vec od ranije potpuno poznat. Glasovi u mojoj glavi ponekad mi govore da vec znam ono sto se sada događa i ono sto ce se dogoditi…“ Dosadašnja istraživanja „anomalija pamćenja“ pretpostavljaju da je fenomen vec viđenog posljedica preklapanja neuroloskih sistema za kratkotrajno i za dugotrajno pamćenje, dok neki znanstvenici u ovom fenomenu nalaze sličnosti sa načinom na koji razumijevamo pamćenje prepoznavanjem po osnovu (u)poznatosti – to je, na primjer, ona situacija kada na ulici sretnemo osobu koja nam je poznata, ali se ne možemo sjetiti odakle je znamo. 

Ne čine li vam se poznatim ovi fenomeni? Naravno. Dešavaju se i kod zdravih i kod umornih, iscrpljenih ljudi, jednako kao i kod oboljelih i/ili otrovanih osoba.

U aktualnom trenutku naše ambijentne realnosti, osjecam kako mi mozak fluktuira između dva različita tipa pamćenja prepoznavanjem: prisjećanja i upoznatosti. Pokusavam dokučiti i shvatiti da li je ono sto trenutno doživljavamo, ranije vec doživljeno? Ne čini li mi se „melodija“ koju posljednih dana slušam vec poznatom? Malo sam umorna, pa mi je i pogled zamagljen, te nisam sigurna jesu li glumci koje sada vidim na sceni isti ili se postava konačno promijenila? Kazu da, kad smo u stanju tačno odrediti slučaj kada se aktualna situacija već dogodila u prošlosti, tada prepoznajemo prisjećanjem.

Jaaoo, umalo da zaboravim (dobro je, ipak se sjetih!)… Ja sam žena – borkinja – majka – domaćica. „Žene imaju pametnija posla“. Bliži se vrijeme ručka. Mjesto mi je u kuhinji… (a mora da ima neka knjiga u kojoj i to piše… hmm, sjetit cu se ja već). Sada moram požuriti. Izvinite. Jer, i peglanje veša čeka na mene. Tamam. Super prilika za promišljanje. Molim vas, hajdete i vi, koji niste blagoslovljeni ovom ulogom ŽENE, obecajte da ćete bar na trenutak propitati trenutno stanje u kojem se nalazite: jamais vu vs deja vu?

Ako stignem, slijedi nastavak: Je l’ ja ovo sanjam il’ je stvarno bilo?

Ako ne stignem, nemojte se ljutiti. Imam ja „pametnija posla.”