U doba kratke pameti ni Slobodan nije slobodan

Izdvajamo

• Tzv. ljudi nahvao hrvatske politike i kulture - odreda praktični katolici? - imat će grdne muke naći deterdžent za oprati se pred tzv. sv. Petrom zbog grijeha lude glave, masovnih atentata na „nehrvatsko“ i u kulturi i umjetnosti. Čiju simboličnu, hrđavu krunu čine miniranje svjetske apstrakcije Vojina Bakića na papučkom Blažuju i već 1990. godine izgon slobodnomislećeg Slobodana Šnajdera i sa svih kazališnih dasaka u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj već i iz nacionalne književnosti.

Povezani članci

• Dežulović: Kako je ljubavnik i hrvatožder oslobodio Beograd
• Boris Dežulović: Tajna pisma iz Srbije
• Utamničeni Borac i Doktor Zlo
• Marinko Čulić: Badava ti, papa
• Svećenik iz Rijeke zlostavljao 13 dječaka: Molim da mi oproste, a Bog zaliječi rane
• Kvazisekularna država

Foto: Marko Gracin – Novi list

Nagrada „Višnja Machiedo“ Hrvatskog P.E.N. centra Slobodanu Šnajderu za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“, najbolje djelo te vrsti u 2019. godini na hrvatskom jeziku objavljeno u RH ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i još griješe prema tom velikom književniku i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti. Bit će istina da Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

Marijan Vogrinec

Svako doba i novije i starije nacionalne prošlosti – ne samo kulturne – ima svoje doba kratke pameti. Ono kada se družba tzv. ljudi nahvao (dum Marin), nahvao baš zato što su i kratke pameti, nekim spletom nesretnih okolnosti domogne državnog kormila pa kriterijima kratke pameti nakani antologizirati za buduće naraštaje svoju „opću istinu“ o vrijednostima ili bezvrijednostima koje determiniraju prošlost i budućnost naroda. A svaki etnikum postoji i opstoji ponajprije u jeziku i kulturi, a potom se redaju ini uvjeti. Kada si pak tzv. ljudi nahvao uzurpiraju ovlast poredati nacionalne vrijednosti – u državnopravno preokretnoj Hrvatskoj već je radnih 1990-ih to grubo demonstrirala praksa „nacionalno osviještenog“ političkog tzv. mainstreama – pa to urbi et orbi provući kroz medije, školske programe, društvene institucije, neke intelektualne kružoke i kojekakve mehanizme za „nenametljivu“ indoktrinaciju masa ideološkim jednoumljem, etc., onda se kulturna zbílja bez imalo grizodušja i srama, tek što pucneš prstima, je li, odrekne jednog Slobodana Šnajdera. „Nije naš, što će nam Šnajder!?“

Ako ćemo pravo i sudeći po tretmanu u kulturnom prostoru i medijima – eto, već treće desetljeće pod kontrolom tzv. ljudi nahvao – „nisu naši“ ni Miroslav Krleža, August Cesarec, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić ili Ivan Dončević, ali jesu Milan Šufflay, Mile Budak, bl. Marija Propetoga Isusa Petković, Boris Maruna ili Ivan Tolj; „nisu naši“ ni Vojin Bakić i Dušan Džamonja ili Edo Murtić, ali jesu Kuzma Kovačić i Josip Botteri Dini… „Nije naš“ ni Grigor Vitez, ni Ježurka Ježić „ne-našeg“ Branka Ćopića, ni (i) hrvatsko pismo ćirilica „nije naše“…

Kamoli da bi mogao biti „naš“ – uz neprepoznatljivo uspomeničenog Franju Tuđmana državnog kipara Kuzme Kovačića, na raskrižju Ulice Grada Vukovara i Hrvatske  bratske zajednice u Zagrebu – monumentalni Spomenik narodu-heroju Slavonije ili Spomenik pobjedi (u NOB-u, op. a.) naroda Slavonije znatno priznatijeg umjetnika Vojina Bakića, na obronku Papuka ponad Kamenskog nedaleko od Požege, neprolazno umjetničko djelo od nehrđajućeg čelika. Dok na Kovačićevog Tuđmana objektivniji, ozbiljni povjesničari umjetnosti niti ne troše riječi i nije ga poželjela vidjeti čak ni većina Zagrepčana – iako je „naš“!? – Bakićevi su „plameni jezici“ jedno od najvrjednijih, ako ne i najvrjednije djelo hrvatskoga kiparstva 20. stoljeća i za otkrivanja 1968. godine najveća postmodernistička skulptura na svijetu. Inženjercima Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Miljenka Crnjca trebalo je više dana i sve veće količine eksploziva da ju 21. veljače 1992. razore i nanesu neoprostivu sramotu tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj u osvit međunarodnog priznanja i nepopravljivu štetu hrvatskoj baštini kulture i umjetnosti.

Zločin na papučkom brdu Blažuju

Istaknuti povjesničar umjetnosti, znanstvenik i publicist Zlatko Uzelac, rođeni Požežanin, zaslužan za valorizaciju nacionalne povijesne baštine i prostorno planiranje, objavio je u kulturnom časopisu Gordoganu članak „Kamenska vječni šum vjetra“ – 31. siječnja 2016. ga je odmah prenio tjednik Globus – u kojem svjedoči što je doživio početkom ožujka 1992. na lokaciji razorenog Bakićeva spomenika na brdu Blažuju budući da su predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Radovan Ivančević i Tonko Maroević iz Instituta za povijest umjetnosti isposlovali njemu i tadašnjoj ravnateljici požeškog muzeja Dubravki Sokač-Štimac propusnicu za taj posjet. Jedna od najvažnijih hrvatskih skulptura 20. stoljeća, zapisao je Uzelac, „bila je prevaljena i slomljena poput kakvog razderanog čeličnog cepelina, svemirskog broda poslije apokalipse“. Je li, barbarski uništena „najveća apstraktna skulptura na svijetu“ kojoj su „domoljubni“ kokošari kasnije razvlačili dijelove – ploče skupocjenog švedskog čelika i mramor – te deponirane u požeškom „Spinotu, kod Blaška“ još u jesen te 1992. krčmili kao otpadni materijal.

Naravno da se svatko s dva zrna soli u glavi nikad nije čudio otkuda to da prijeratni sasvim dekintiran polupismeni goljo, nesposoban platiti rundu pića u seoskoj birtiji, izlazi iz rata kao prebogati narodni heroj te bahato pliva u novcu kao da je jedini nasljednik pokojnog američkog milijunaša, nakićen činovima i odličjima raskošnije od maršala Crvene armije koji je dobio Kursku bitku i osobno 1945. istaknuo srp i čekić na berlinskom Reichstagu. I daj mu sad, „nedomoljubni“ kukavelju, obvezan na doživotni harač za „darovanu“ ti hrvatsku državu i svoju slobodu, pisni štogod antiprotivno o domoljublju, krvavim gaćama na Veleb’tu, dignitetu, dostojanstvu“, etc. Što bi Njegoševi potomci kazali: čojstvu i junaštvu. Jer bolje da te nema.

Svjetska umjetnost kao sekundarna sirovina? Dobro, nije svih cca 3000 tzv. partizanskih/komunističkih/srpskih spomenika dinamitiranih u doba tzv. ljudi nahvao svjetska umjetnost ranga Bakićeve apstrakcije, čak ni umjetnost, ali jest znak vremena koje se ne dâ izbrisati i beziznimno nije – sekundarna sirovina. Kontejneri prepunjeni u to doba ćirilicom – hrvatski filozof Milan Kangrga i fizički je maltretiran zbog glasnog svjedočenja o tomu – naprasno izbačenom iz knjižnica/čitaonica, knjigama nehrvatskih izdavača mogu biti sve i svašta, ali nikako – sekundarna sirovina. Takvim su ih prokazali tzv. ljudi nahvao i „nacionalno/državotvorno osviještene“ ancile. Pogrom kulture i umjetnosti proveden je po galerijama, muzejima, školama, fakultetima, znanstvenim ustanovama, medijima … Čeličnom su metlom tzv. ljudi nahvao očišćeni iz „državotvornog“ prostora (sic transit) svi „ne-naši“ (Srbi, tzv. Jugoslaveni, partizani, antinacifašisti, komunisti, etc.) i njihova djela ma koliko vrijedna bila eda bi se instaliralo „naše“ ma koliko bili beznačajni i beznačajnih djela. Bakićev monument na papučkom brdu Blažuju besramno je razoren 21. veljače 1992. za trajanja primirja slijedom Sarajevskog sporazuma od 3. siječnja te godine u zoni odgovornosti 123. požeške brigade pod zapovjedništvom Miljenka Crnjca iz sela Pavlovaca nedaleko od Požege, kasnije generala i autora knjige sjećanja „Tada je trebalo imati petlju“. Crnjac je uistinu imao petlju.

Povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac to će posvjedočiti u Gordoganu i Globusu („Kamenska vječni šum vjetra“): „Teško je naći riječi za ono što sam tada osjećao. (…) Radosno su nas pozdravili (pet-šest vojnika HV-a na položaju uz razoreni Bakićev spomenik, op. a.) i gotovo razdragano objasnili kako je najzad par dana prije jedan od njih, nakon više neuspješnih pokušaja ostalih, pronašao slabo mjesto konstrukcije, pa je u tom herojstvu iz devetog pokušaja eksplozivom spomenik najzad bio raznesen. Na moj upit tko je taj, približio se jedan tip gotovo stidljivo, smješkajući se kroz brk kao ponosno. Pitao sam zašto su ga srušili. Rekao je: ‘Ma to treba srušiti’. Njegovo ime je bilo Miljenko Crnjac. Tobože čuvajući stražu imali su zgodan predmet za zabavu. S grčem u želucu divio sam se i tada vještini inženjera Brodskog instituta, gledajući rešetke čeličnih kostura konstrukcije koji su ležali prelomljeni, stršeći na sve strane kroz rupe i prolome u eksplozijama razderanoj koži ovojnice, sastavljene od spojenih trokuta sjajnog švedskog čelika, koja se još znatnim dijelom držala na slomljenim krilima. Na njima su se zrcalile sjene cijelog smoždenog kraja.“

Nema oprosta za divljaštvo

Gradski i županijski mediji su lagali tih dana, kada diverzija na svjetsku umjetnost i sirovo divljaštvo više nisu mogli ostati tajnom, kako je „vjetar srušio spomenik“ i kako se njegovo rušenje „slavilo u Požegi do duboko u noć“. Čega se pametan srami, budala se time diči. Taj zločin, za koji ni Crnjac niti itko drugi nikad nije odgovarao – kao ni za inih cca 3000 tzv. partizanskih spomenika i eutanaziju ine „nehrvatske“ kulture i umjetnosti – nije ni spomenut 2017. godine na predstavljanju Crnjčeve knjige „Tada je trebalo imati petlju“ u dvorani Glazbene škole u Požegi. Kćerka teško bolesnog umirovljenog general pukovnika pročitala je i njegovu poruku: „Ljudski život prolazi i nestaje, ali vaša i naša djela ostaju vječna“. Na koja je djela ili „djela“ mislio? Atentat na neprolaznu umjetnost i samu bit nacionalne kulture ostaje atentatom, nedjelom, barbarstvom i divljaštvom za koje nema ni opravdanja niti (kršćanskog?) oprosta.

Spomenik narodu-heroju Slavonije našao se na minerskoj meti tzv. ljudi nahvao samo zato što mu je autor – rođeni Bjelovarčanin iz imućne građanske obitelji, ma koliko velik umjetnik u hrvatskom kulturnom korpusu – srpske etničke pripadnosti i „komunistički/partizanski“ kipar čija su čak četiri brata ustaše uhitili već s proljeća 1941. godine i zvjerski zatukli u konc-logoru Jadovnom na Velebitu. Nedugo potom su uhitili i Vojina Bakića kojega je od ustaškog stratišta spasila pisana intervencija njegovog akademskog profesora i mentora čuvenog Frane Kršinića, koji je time i sam stavio svoj život na kocku. Maloumnici što su zločinački od 1990-ih etnički i ideološki/proustaški „čistili“ hrvatsku kulturu i umjetnost – to manje-više neskriveno i na razne načine čine i dan-danas – dovoljno su ograničeni da ne pojme kako hrvatska kultura, umjetnost, znanost, gospodarstvo, sport, društvo u cjelini bez srpskog udjela/doprinosa nisu cjelovit korpus, nego tek okljaštreni torzo. Po cjelini kulturnog korpusa i jeziku neki narod jest ili nije. I hrvatski.

Najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao je Srbin Petar Preradović, najveći svjetski znanstvenik/izumitelj svih vremena je hrvatski Srbin iz ličkog sela Smiljana Nikola Tesla, glazbu za hrvatsku himnu na stihove Antuna Mihanovića skladao je u Glini hrvatski Srbin Josif (Josip) Runjanin, etc. Da se ne nabraja ine ne-hrvatske velikane hrvatske povijesti i sadašnjosti koji hrvatskom etnikumu drže glavu iznad vode i koji su bitna sastavnica ukupnih vrijednosti po kojima Hrvatska i Hrvati jesu i mogu opstati kao neka činjenica u međunarodnoj zajednici. Bedastoća je nad bedastoćama prebrojavati etnička i ideološka krvna zrnca u korpusu koji ne može opstati na podjelama, antagonizmima ili čistkama po falšim kriterijima kratke pameti. Nitko pri zdravom razumu ne sapliće noge samomu sebi, svojoj cjelini prošlosti bez koje ne može biti ni izgledne budućnosti. I dobre i loše sekvence su dio prošlosti i na neki način uvjetuju kvalitetu budućnosti. Ali, ne možemo se praviti da ih nije bilo i ne uzimati ih kao stanovito mjerilo.

Kao što je uistinu trebalo biti sirovina, pa smisliti miniranje umjetnosti koja je nacionalno bogatstvo i vlasništvo, baština po kojoj narod jest ili nije, dopustiti takav zločin ravan ISIL-ovom razaranju Palmire ili talibanskom uništenju topovskim salvama najvećih na svijetu uspravnih statua Bude u afganistanskom Bamiyanu i treba „imati petlju“ za izvesti tu maloumnu diverziju. Zašto riječ više o Vojinu Bakiću u povodu Nagrade „Višnja Machiedo“ esejistici Slobodana Šnajdera? Bakićev „slučaj“ na indikativan je, osobit način paradigma „slučaja Šnajder“ u suvremenoj hrvatskoj književnosti i kulturi nakon prevratničke 1990. godine i pohoda „nacionalno osviještenih“ tzv. ljudi nahvao, svijesti nahvao na kritičko mišljenje i slobodu riječi kulturnog i umjetničkog ekvivalenta. Ta je i takva stvaralačka zbilja uvijek i svim vlastima čak zazornija od deklarirane ideološke oporbe. Umjetnik je opasniji od političara. Zato i Šnajder dijeli tu sudbinu negativca, nepoželjnika i neugodnika službenom tretmanu kulture i umjetnosti. Ma kako bila snažna njegova književna osobnost i dalekosežna umjetnička riječ/poruka. A to je loše za nacionalnu kulturu i umjetnost više no za autora samog.

Jake stvaralačke osobnosti u tom negativnom, marginalizirajućem tretmanu – čak do egzistencijalne ugroze – upravo nalaze inspiraciju i dovoljno inata za otpor baš onim u čemu su najuvjerljiviji: stvaralaštvom. U doba kratke pameti obično prva nastrada – istina. Jer svako, je li, doba kratke pameti ima svoj carski dvor sa svojim Antonijem Salierijem ispred Wolfganga Amadeusa Mozarta. I dođe neko sutra koje se ismijava iz tog dijela prošlosti, postavlja stvari na njihova mjesta i ispravlja nepravdu: Mozart globalno ostaje za vječnost, a Salieri tek statistička činjenica o neukoj procjeni vrijednosti. Neki kažu da je logično i da baš mora biti to da svako doba kratke pameti ima i svoje atentatore na umjetnost i kulturu, zatiratelje i ljudi i njihovih djela eda bi zbog njih umjetnost i kultura, ljudi koje se silom želi učiniti nepostojećima i djela njihova duha imali veću vrijednost. Bili sjajniji biser u nisci i nacionalnog i globalnog bogatstva koje čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Gazde kulturne regresije

„Više od 50 godina objavljujem, ali nije baš bilo nekih nagrada“, kazao je Šnajder nakon što je primio čast laureata Hrvatskog P.E.N. centra za knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. „Uvijek je nekako bilo tako da sam ja i bio možda pravi čovjek, ali na krivom mjestu, ili je mjesto bilo pravo, a ja sam bio krivi. Sreću je podijeliti lako, ona je kao neki vrč koji se pjenuša – nesreća se skuplja u sebi i s tim je teže.“ Istaknuti književnik i prevoditelj Mladen Machiedo je izrazio zadovoljstvo što je nagrađeno ponajbolje književno-esejističko djelo koje ukazuje i na to „kako se u Hrvatskoj misli“. A baš to kako Šnajder misli, gazdama regresivne kulturne politike nikako ne ide pod kapu, pa je njegovo spisateljstvo – osobito dramski opus – poznatije i nagrađivanije u inozemstvu, od Irske, Njemačke, Austrije, Poljske, Srbije i Izraela do SAD-a, etc. no u vlastitoj domovini. Na čiju štetu? Šnajderovu baš i ne. Tzv. ljudi nahvao hrvatske politike i kulture – odreda praktični katolici? – imat će grdne muke naći deterdžent za oprati se pred tzv. sv. Petrom zbog grijeha lude glave, masovnih atentata na „nehrvatsko“ i u kulturi i umjetnosti. Čiju simboličnu, hrđavu krunu čine miniranje svjetske apstrakcije Vojina Bakića na papučkom Blažuju i već 1990. godine izgon slobodnomislećeg Slobodana Šnajdera i sa svih kazališnih dasaka u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj već i iz nacionalne književnosti.

Kontaminirane nacionalističkom isključivošću i vjerskim prenemaganjem, „arijevskim“ sentimentima, izmišljenim mitovima s lažnim veličinama i vrijednostima te otvorenim krivotvorenjem (naj)novije povijesti. To je kao ideološka izopačenost – što u stanovitim okolnostima i vremenu čovjeka čini nečovjekom – izravno, ali i na simboličkoj razini temeljni poriv/razlog Šnajderovih umjetničkih introspekcija. Je li ta nepoćudnost službenim kulturnim politikama beziznimno tzv. desnih režima RH i razlog zašto je i Nagrada „Višnja Machiedo“ Slobodanu Šnajderu Hrvatskog P.E.N. centra uglavnom prešućena u važnijim hrvatskim medijima? Ma koliko ga se – je li, i zbog „besmrtne“ tzv. međuspisateljske ljubomore i zavisti – željelo zatajiti intelektualnoj javnosti, Šnajder mlađi nije bilo tko u suvremenoj hrvatskoj književnosti niti je njegova stvaralačka parabola samo jedna mala recka na književnopovijesnom rovašu.

Diplomirani filozof i anglist Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.), bivši ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), suosnivač i urednik važna teatrološkog časopisa Prologa, urednik edicije izdavačke kuće Cekade, kolumnist („Početnica za melankolike“ u Glasu Slavonije od siječnja do lipnja 1993. te „Opasne veze“ u riječkom Novom listu od 1994. do 2013.) od 1966. godine objavljuje novele, romane, kazališne komade, eseje… i zauzima sve važniju ulogu u književnosti i kulturnom životu. Taj autor snažnog dramskog komada „Hrvatskog Fausta“ o zagrebačkom HNK-u u doba ustaškog pogroma u tzv. NDH-u, koji hrvatska kultura bunkerira više desetljeća, a opetovano ga izvodi pola zapadnog svijeta i istočno susjedstvo u vrhunskim podjelama i režijama, nakon 10-godišnjeg je potpunog izopćenja zbog grijeha slobodnog mišljenja i kritičke riječi malo uskrsnuo 2000-ih godina dolaskom na vlast tzv. lijeve, SDP-ove koalicije Ivice Račana, s Antunom Vujićem (SDP) na mjestu ministra kulture.

Šnajder objavljuje izbore političkih kolumnâ u knjigama „Kardinalna greška“ (od 1994. do 1999.) i „Umrijeti pod zvijezdom“ (od 1999. do sredine 2004.), od 2001. do 2004. je ravnatelj ZKM-a, česti suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija te mu 2012. izlazi prvi roman „Morendo“. Zagrebački HNK se tek 2003. usudio praizvesti Šnajderovu „Nevjestu od vjetra“ u režiji Ivice Boban (prethodno je praizveo „Kamov, smrtopis“ 1978. i „Držićev san“ 1980. godine). Inače, kao dramski autor, Šnajder je debitirao „Minigolfom“ 1968. godine u današnjem Dramskom kazalištu Gavella u režiji Dina Radojevića. „Kamov, smrtopis“ je 2003. izveo i ZKM u režiji Branka Brezovca,  a „Dumanske tišine“ publika je pozdravljala od Zagreba, Rijeke i Varaždina do Novog Sada (Srbija) i Bitole (Sjeverna Makedonija)… „Hrvatski Faust“ pak, praizveden 1982. Na Splitskom ljetu u režiji Dina Radojevića, koji je dramski tekst označio 1987. godine Šnajderov izlazak u svijet, do dana današnjeg je drama non grata u tzv. Slobodnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Zašto, ako u Ustavu RH (Izvorišne osnove) izrijekom piše da se RH utemeljuje na državnim odlukama ZAVNOH-a i antinacifašizmu „nasuprot tzv. NDH“ i ustaškim marionetama ratnog zločinca Ante Pavelića? To sugerira i Slobodan Šnajder u „Hrvatskom Faustu“ i prije no što je itko tada mogao i pomisliti da je moguć RH. No, dobro, „Hrvatskog Fausta“ igraju po svijetu, a samo su Roberto Ciulli i Theater a. d. Ruhr izveli taj Šnajderov komad više od sto puta po Njemačkoj, Europi i SAD-u. Hrvatska još zazire od njega, valjda čeka Godota. „Bauhaus“ u ZKM-u u režiji Paola Magellija bila je na početku 1990. godine Šnajderov labuđi pjev na hrvatskim daskama koje život znače prije no što će nacionalistički higijeničari doći s čeličnom metlom. Valjda im ni Šnajderov obiteljski detalj nije išao pod kapu: otac folksdojčer u odori Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu, a „partizanski zločinci“ mu nisu već 1945./46. skinuli ni vlas s glave, nego mu dopustili obnašati važne građanske poslove i objavljivati pjesme. A toliki su, je li, „nedužni Hrvati“ s bleiburškog tzv. križnog puta zaglavili u Hudoj jami!?

Tek se Petar Veček u varaždinskom HNK-u osmjelio, a da ne nastrada, ujesen 1999. postaviti Šnajderov komad „Kod Bijelog labuda“, autora čija su se djela izvodila širom civiliziranog svijeta kojemu se živo fućkalo za unutarhrvatske ideološke prijepore kojima se izopćivalo – čak iz fizičkog života – neistomišljenike, brisalo i miniralo njihova djela. Nedjelima na djela!? Kao u Führerovo i doba Maove tzv. kulturne revolucije. Šnajder je nekako morao nakon deset godina izgnanstva postati dobar i Hrvatima kad je već bio tako dobar Ircima, Nijemcima, Austrijancima, Poljacima, Norvežanima, Nizozemcima, Šveđanima, Srbima, Amerikancima, pa Francuzima, žiteljima BiH (zna se, osim Hercegovine), etc, gdje su čak i na izvornomu, hrvatskom jeziku oduševljavali publiku „Hrvatski Faust“, „Zmijin svlak“, „Utjeha sjevernih mora“, „Nevjesta od vjetra“, Ines & Denis“, „Peto evanđelje“, „Kosti u kamenu“, „Enciklopedija izgubljenog vremena“, „Moja draga Tilla!“, Kako je Dunda spasila domovinu“…

Horizontalno okomit nepoćudnik 

Napokon, književnik takva opusa i međunarodne umjetničke reputacije ni u Bijednoj Našoj nije mogao biti vječno u bunkeru niti si je vlast smjela dopustiti nedemokratski tretman zemlje koja ne zna cijeniti svoje stvaratelje i vrijednosti koje znatno nadilaze nacionalne granice. Nakon već „zaboravljene“ Nagrade „Branko Gavella“ (1982.) za „Hrvatskog Fausta“, 2006., 2008. i 2009. godine Nagradom „Marin Držić“ Slobodanu je Šnajderu odano priznanje za drame „Kosti u kamenu“, „Kako je Dunda spasila domovinu“ i „Enciklopedija izgubljenog vremena“ (tom je djelu odalo priznanje i Kraljevsko pozorište Zetski dom s Cetinja), a roman „Doba mjedi“ je 2016. godine nagrađen nagradama „Meša Selimović“, „Radomir Konstantinović“, „Kočićevo pero“, „Mirko Kovač“ te Nagradom za roman Tportala.hr. Godine 2011. je Šnajderu dodijeljen i počasni doktorat Univerziteta za audiovizualne umjetnosti ESRA u Skopju i, eto, sada Nagrada „Višnja Machiedo“ za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. To ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i griješe prema književniku Slobodanu Šnajderu i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti.

Kolumnistica slovenske Mladine i bivša urednica politički eutanaziranog satiričnog tjednika Feral Tribunea Heni Erceg lani je otprilike u ovo doba napravila intervju sa Slobodanom Šnajderom – s njim je 1993. u Klubu književnika u Zagrebu razgovarala i za prvi broj Ferala – te mu postavila isto potanje: „Pa gdje ste Vi, gospodine Šnajder?“ A ovaj je odgovorio što je otprilike kazao i nakon što je primio Nagradu „Višnja Machiedo“: „Pa tu sam negdje, horizontalno sam okomit. To bi jedno s drugim imalo dati križ, ali ja ne kanim ni uskrsnuti, pa ni spašavati svijet. Htio bih jedan svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga. Pa ni sebe, naravno. (…) Ponavljate pitanje iz ‘davnih dana’, ponavljam odgovor: Kao i tada, ja samo koristim prednosti nevidljivog čovjeka. Za takvog stalno, iz predbježnih razloga, uvijek valja pitati: A gdje je sad pa taj? Jer nevidljiv, može škoditi. Nevidljivo se teže kontrolira.“

Bit će istina da Slobodan Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.