Tuđmanov smijeh iz groba

Povezani članci

• Pravda za Emila
• Revolucija u Belorisiji može se dogoditi
• Ne, nije trebao ići
• U Kozarcu ispraćaj 284 šehida: Majka Hava oprostit će se od šest, a majka Emina od pet sinova
• Ugodan dan za bombardovanje
• Internacionala primitivaca

Čim je predsjednik Žalbenog vijeća Haškog suda Theodor Meron čitajući sažetak presude došao do zaključka da granatiranje gradova u “Oluji” nije bilo nelegalno, moglo se pretpostaviti da će do kraja njegova izlaganja generali Ante Gotovina i Mladen Markačbiti u potpunosti oslobođeni krivnje za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem trajnog protjerivanja krajiških Srba.

Sijanje straha neselektivnim granatiranjem imalo je važnu ulogu u konstrukciji prvostupanjske presude koju je u travnju 2011. donijelo Raspravno vijeće suca Alphonsa Orieja. Ta je presuda uzimala brijunski sastanak, koji je prethodio “Oluji”, kao dokaz zajedničke namjere protjerivanja Srba. Granatiranje civilnih područja bilo je način na koji je to protjerivanje provedeno, dok je usvajanje zakona koji su priječili povratak Srba pokazivalo da je ono trebalo biti trajno. Kako je nelegalno granatiranje koje su naredili Gotovina i Markač predstavljalo sam čin izvršenja zločinačkog plana, njegovo je odbacivanje Žalbenom vijeću otvorilo put za daljnje zaključke o tome kako nema dokaza da je postojao ikakav udruženi zločinački pothvat u kojem bi oni bili sudionici.

Tako se delikatno građena presuda suca Orieja srušila kao kula od karata, čiji je raspad bez konteksta ostavio i sve one zločine nedvojbeno počinjene za trajanja “Oluje” i u tjednima nakon nje, kada su ubijene stotine civila i spaljene tisuće domova.

Granatiranje je palo na “pravilu 200 metara”, kao radijusu preciznosti topničkog oružja na osnovu kojeg je analizirano je li HV ciljao samo legitimne vojne mete. Iako se svih pet članova Žalbenog vijeća složilo da ono nije bilo dobro izvedeno i obrazloženo, između sudaca je došlo do sukoba oko važnosti tog pravila i konzekvenci njegova odbacivanja.

Većina, koju su činili suci Meron, Patrick Robinson i Mehmet Güney, smatrala je da nakon rušenja “pravila 200 metara” više ništa ne potvrđuje da je granatiranje bilo neselektivno. U manjini su ostali suci Carmel Agius i Fausto Pocar, koji su im oštro zamjerili što ukinuto pravilo nisu nadomjestili valjanim i potom izvršili novu analizu legalnosti granatiranja.

Kontroverzna presuda

No kada je većina otvorila još i mogućnost postojanja raznih pokretnih meta, baš se svako mjesto pada granate moglo opravdati. Proglasivši te dvije stvari fatalnim greškama, većina je potom umanjila neovisan značaj svih ostalih dokaza, poput Gotovininih naredbi, izvještaja HV-ovog topništva i iskaza niza svjedoka o tome da je granatiranje bilo neselektivno.

Žestoki prigovori dvojice sudaca, koji su presudi priložili svoja suprotna mišljenja, nastavili su se po cijeloj liniji zaključivanja većine, koju je Agius nazvao duboko pogrešnom, konfuznom i spekulativnom, dok je Pocar svoje mišljenje zaključio teškom ocjenom da presuda “proturječi svakom poimanju pravde”.

Ostali detalji tog sukoba sudaca, koji je pravomoćnu presudu učinio kontroverznom, tim više što je troje raspravnih sudaca prvostupanjsku donijelo jednoglasno, sada su manje važni jer su rezultatom tri naprema dva Gotovina i Markač oslobođeni svake krivnje za nelegalno provođenje vojne operacije. Međutim, važno je što takva presuda znači da Haag nije uspio politički i zapovjedno osuditi zločine velikih razmjera koji su pratili “Oluju” i što neće biti drugog procesa kojim bi mogle biti osuđene politike progona kojima je priječen povratak izbjeglih Srba, a za koje je Tribunal nedvojbeno utvrdio da su ih kreirali Franjo Tuđman i neki drugi članovi državnog vodstva, umrli i živi.

Prema podacima UN-a, do listopada 1995. u bivšem Sektoru jug bilo je spaljeno ili teško oštećeno 16.758 kuća i drugih objekata, a HHO je prikupio podatke o 677 ubijenih. Uprava za zatočene i nestale ekshumirala je do lani 679 tijela, dok se 563 osobe vode kao nestale, a DORH obrađuje 47 ubojstava i još 27 ratnih zločina sa 167 žrtava, što je ukupno 214 stradalih.

Ti zločini iznimno su doprinijeli progonu Srba jer njihov masovni odlazak ne bi bio tako tragičan da su po prestanku vojnih djelovanja bili stvoreni uvjeti za povratak, no palež tisuća domova i stotine ubojstava, čak i tjednima nakon “Oluje”, nisu bili poruke dobrodošlice. Razmjeri zločina bili su toliki da ih je nemoguće promatrati kao stotine i tisuće izoliranih incidenata za koje nitko nije imao ovlasti da ih spriječi. No hrvatske su ih vlasti prešućivale, negirale i umanjivale, oni dugo nisu bili priznavani u javnosti, a svatko tko je na njih upozoravao bio je proglašavan nacionalnim izdajnikom. To što su njihovi razmjeri postupno prihvaćeni može se smatrati određenim napretkom u posljednjih 17 godina. Za mnoge je stoga djelovalo iznenađujuće kada je prekomjerno granatiranje postalo ključna točka haškog procesa protiv generala, dok su pokolji i palež sela pali u drugi plan.

Tretman tih zločina u Haagu bio je upravo zanimljiv. Njih ni prvostupanjska presuda nije tretirala kao cilj UZP-a. Po njoj je cilj bio trajno protjerivanje većine krajiških Srba, ali kasnija ubojstva i razaranja nisu bila dio tog cilja već “predvidljiva posljedica” njegova provođenja. Naime, Oriejeva presuda sadržavala je mnoštvo dokaza o tome da su se Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, koji su također bili označeni kao članovi UZP-a, protivili tim zločinima, a Tuđman osobito uništavanju kuća jer je u njih namjeravao doseliti Hrvate.

Nebriga za civile

Međutim, generalima je u Oriejevoj presudi za te zločine ipak bila utvrđena odgovornost. Presuda je tvrdila da su oni bili svjesni da se ti zločini, iako nisu bili cilj UZP-a, neće moći izbjeći jednom kada se on provede, jer hrvatske vlasti nakon protjerivanja većine stanovništva neće biti kadre spriječiti osvetničko divljanje protiv imovine i života. Oriejevo je vijeće osudilo generale prema njihovom doprinosu UZP-u, a osim granatiranjem, ono je utvrdilo da su mu doprinijeli i nedovoljnim naporom da se počinioci zločina kazne, čime su propustili spriječiti daljnja počinjenja. Pritom je Markačeva uloga bila izravnija od Gotovinine, vezano uz zločine Specijalne policije u Gračacu, Donjem Lapcu, Gruborima i Ramljanima.

Raspravno vijeće presudilo je generalima po odgovornosti za UZP, odbivši se baviti alternativnim vidovima odgovornosti. Međutim, čim je Žalbeno vijeće odbacilo zaključak o postojanju UZP-a, zločini i razaranja nakon “Oluje” prestali su biti dio slagalice jer se više nisu mogli sagledavati kao “predvidljive posljedice” njegova provođenja. Žalbeno je vijeće stoga pristupilo razmatranju alternativnih vidova odgovornosti, ali je zaključilo da bez prizme UZP-a činjenice utvrđene u prvoj presudi mogu i drugačije izgledati. No ono ih je odbilo iznova pretresati, smatrajući da bi time povrijedilo pravo optuženih na pošteno suđenje, pri čemu se sudačka većina ponovno teško razišla s Agiusom i Pocarom.

Kako je Oriejevo vijeće presudom uspjelo logično organizirati ambicije optužnice da odgovornošću za UZP široko zahvati događaje koji su prethodili “Oluji”, samu “Oluju”, događaje nakon nje i Tuđmanove diskriminacijske propise, tako su rušenjem teze o UZP-u sve te dimenzije odjednom izgubile povezanost. Stoga se, ako je “Oluja” bila provedena vojnički ispravno, a hrvatske vlasti nisu namjerno poticale zločine koji su uslijedili, postavlja pitanje kako se nakon haških presuda ti događaji mogu odvojeno interpretirati. Srpski civili mogli su napustiti ratnu zonu bez obzira na legalnost granatiranja, zbog straha od nastupajućih hrvatskih snaga i nepovjerenja u garancije hrvatskih vlasti, a da su s njihovim odlaskom računale obje strane. Brijunski sastanak upravo odiše atmosferom takvog očekivanja i tamo nije bilo ni riječi o tome kako da se umanji utjecaj operacije na civile. Nikoga za to nije bilo briga.

Zločini su počeli s prvim danima “Oluje” i nastavili se nakon odlaska većine stanovništva čak tjednima nakon nje, poput zločina u Gruborima 25. kolovoza, u Gošićima 27. kolovoza ili u Varivodama 28. rujna, koji se pripisuju pripadnicima Specijalne policije i HV-a. Činjenica je da hrvatske vlasti nisu ni do danas nikoga pravomoćno osudile za te zločine, a da su njihovim prešućivanjem tada podržavale atmosferu nekažnjivosti. Činjenica je i da je Tuđman umjesto kampanje protiv tih zločina, dok su se oni još događali započeo kampanju za prijevremene parlamentarne izbore.

Iskorištavanje zločina

Još gore, njegov je režim te zločine iskoristio kako bi spriječio povratak krajiških Srba, što je jednako progonu. Već 11. kolovoza vrh HDZ-a predložio je oduzimanje imovine onima koji se u roku od 30 dana ne vrate u Hrvatsku, gdje im u tom trenutku pale kuće i ubijaju njihove sunarodnjake. Kada je Vlada 31. kolovoza donijela Uredbu o privremenom oduzimanju određene imovine, Tuđmanov ministar obnove Jure Radić proglasio ju je “historijskim dokumentom koji odlučuje o demografskoj budućnosti oslobođenih područja”. Propisi tog tipa ukinuti su tek nakon snažnog međunarodnog pritiska, no u međuvremenu su Radićeve komisije dodjelom kuća počele provoditi Tuđmanov program kroatizacije, po kojem udio Srba na tim područjima nije smio prelaziti deset posto.

Generali Gotovina i Markač u kreiranju tih politika progona nisu sudjelovali i one s njima nisu mogle biti povezane osim putem optužnice za UZP, koja bi diskriminacijske propise povezala s pripremom i provođenjem “Oluje”. No nakon što je takav obuhvat UZP-a propao na sudu, utvrđene činjenice o Tuđmanovoj politici etničkog čišćenja nisu prestale postojati niti ih je itko na Tribunalu doveo u pitanje. One pokazuje da je i bez progona prekomjernim granatiranjem postojala državna politika trajnog progona Srba sprječavanjem njihova povratka. Zbog svega toga je sudac Pocar u svojem suprotnom mišljenju vrlo uvjerljivo argumentirao da su Gotovina i Markač mogli biti oslobođeni ako je granatiranje već bilo legalno, no da je u presudi trebala ostati kvalifikacija o UZP-u, u kojem oni nisu sudjelovali.

Haški tribunal taj dio priče nije ni pokušao samostalno obraditi jer su glavni akteri odavno mrtvi. No to ne znači da je nakon oslobađajuće presude generalima dovoljno, kao što je to učinio sadašnji državni vrh, završiti tu priču pozivom da se pojedinačni počinitelji zločina konačno otkriju i kazne, podrazumijevajući da se više nikome neće suditi zbog propusta po zapovjednoj odgovornosti.

Predsjednik Ivo Josipović kazao je da je presuda pokazala da zločini koji su se dogodili nisu bili dio državne politike, no Žalbeno vijeće nije ni ulazilo u dijelove Oriejeve presude kojima je utvrđeno kako je državna politika tretirala i iskoristila te zločine. Premijer Zoran Milanović svakako je učinio korak više kada je u reakciji na presudu kazao da je za greške u ratu odgovorna hrvatska država, koja će ispuniti svoj dug pravde prema onima o koje se ogriješila.

Sljedeći korak bio bi jasno identificirati i osuditi Tuđmanove politike progona, ako je već previše za očekivati da se pred sudom nađu njihovi sukreatori.

 tekst preuzet iz tjednika Novosti