TREĆI SVJETSKI RAT: RAT ZA MOĆ I RESURSE POČEO JE DAVNO PRIJE

Povezani članci

• Samo 111 godina?!
• Slavo Kukić o skupu SDA u Zetri: Fuj!
• VELIČANSTVENI ISTORIJSKI TRENUTAK
• SVEČANA LOŽA U RUSIJI: Od zla oca…
• Legendarni hrvatski general Ivo Jelić tvrdi: Milošević i Tuđman su dogovorili podjelu Bosne
• Nacionalizam, najefikasniji mehanizam za samouništenje

I ovaj novembarski mjesec trebao je biti običan, ali nije. Isto, kao što to nije mogao biti ni mjesec septembar. Posebnost jedanaestog dana septembra, leži u činjenici da je to dan koji će uveliko promijeniti svijet. Taj dan-jedanaesti,  čini se mogao bi biti ekvivalent onog u narodu nesretnog 13-og, crnog, k tome još petka, te je manje provjerena glasina. Borba za moć i resurse počela je davno prije. Na tom putu borba za istinu je tek kolateralna šteta.

Piše: Hamdo Čamo

“Ovo je Treći svjetski rat”, govore znalci, neuki i manje prosvjećeni, govore kraljevi i oni koji to nisu, svakako, to govore i oni koji ga prizivaju. Među njima uveliko ima i onih koji su eksperti iz oblasti sigurnosti, razvoja demokratske, pravne i slobode misli, istraživača svih struka i instituta koji jedva očekuju opravdanost svojih tvrdnji u imenovanoj borbi protiv terorizma. Tu je i veliki broj slobodnih strijelaca, ne nužno i pripadnika desnog centra, ljevice i krajnje desnice.

O počecima globalnog rata, kao i navodima početaka Trećeg svjetskog rata, za jedne početak nove ere kreće nakon 11.9.2001. Ali, iza svakog ručka ostaju mrvice i ostaci. Naravno da i “u slučaju o kojem je riječ” uveliko ima ostataka Prvog i Drugog svjetskog rata. Za razliku od ljudi, poruke, misli i uvjerenja putuju kroz vrijeme. Svaki rat predstavlja modifikaciju predhodnih ratova i od kada čovjek zna za sebe – i ratovi modernog doba tek mijenjaju ciljeve, okolinu, strukturu i oblike, dok žrtve uvijek ostaju iste.

“Ovo je treći svjetski rat protiv čovječanstva (…) To je rat unutar islama i, nažalost, Islamska država je u zadnje dvije godine ubila više od stotinu tisuća muslimana”, rekao je jordanski kralj Abdullah na konferenciji za novinare u Prištini nakon susreta s kosovskom predsjednicom Atifete Jahjagom.” (Agencije, mediji, dne 17.11.2015.).

Uzroci i povodi, čini se nikome više i nisu toliko važni. Došlo je do pomjeranja granica rata – kako po horizontali, tako i vetikali – i svijet je tiho prihvatio ulazak u eru asimetričnih ratova u kojima je terorizam kao jedan od glavnih oblika djelovanja.

Jedna strana svijeta je uvjerena kako se kršćanska borba za resurse može voditi pod krinkom sukoba civilizacija (Samuel Phillips Huntington, “Clash of civilizations”), isto kao i pod krinkom rata protiv terorizma (George W. Bush, “War on (global) terrorism”). Druga strana je uvjerena da se islamska borba protiv kršćanske borbe za resurse može voditi pod krinkom borbe u ime Allaha, isto kao i pod borbom u ime islama. Kao što “borba pristalica kršćanstva” podrazumijeva i uključuje sve kršćane bez izuzetka i njihove volje (ali u njihovo ime),  tako i “borba pristalica islama” čini to isto. Borba pristalica kršćanstva naziva se borbom krašćanskih fundamentalista, borba pristalica islama naziva se borbom islamskih fundamentalista. Borba prvih treba da je opravdana, borba drugih nije. Kako jedni hoće da otmu resurse drugima, što je već stara vijest, ipak zvuči daleko bolje ako to jedna strana čini drugoj “opravdano”, prljajući obraz onih od kojih se i doslovno otima čista imovina, nazivajući ih prljavim teroristima. Kako se nazivaju oni koji “takvim teroristima” uništavaju podlogu i uslove društva, države, historijskih relikata, terorišući silom, otvarajući tajne zatvore, iživljavajući se bludno nad zatvorenicima, uništavajući imovinu, gradove, države, javno vršeći kolektivne nužde na tlu svetih mjesta naroda na kojem se dugi niz godina nalaze u punoj ratnoj opremi, silujući, pljačkajući, uzimajući pri tom sve raspoložive resurse: zalihe zlata, nafte, kao i sve historijske, nacionalne, tradicionalne i druge umjetnine – svoju misiju, uz navedene sistematski provođene mjere, nazivajući sve rečeno borbom protiv terorizma, oslobođenjem i demokratizacijom zemlje?

Postoji i treća strana medalje

Mediji su moćan alat i njime se Zapad koristi bezgranično manipulativno – tako, da mnogi ne razlikuju lijevu od desne strane; mnogi ne razlikuju ukus od neukusa, loše od dobrog, a  zlo od zločina. To što će se neko za stotinu-dvije godina izviniti pred UN za počinjene zločine, današnjim žrtvama to neće mnogo pomoći. Neće pomoći Iraku, Libiji, Avganistanu, Siriji i svim mjestima kojima se razornom politikom rata ukazuje pažnja, nazivajući ih pri tom kojekakvim imenima svedenim pod jedan nazivnik (zla), islamskih fundamentalista, terorista. Veoma je dobro poznato kako sistem može brzo pretvoriti nevinog u lik zlog.

Zar je važno više da li to kaže uvaženi profesor koji drži katedru na nekom od svjetskih univerziteta ili to kaže nesretni beskućnik družini negdje ispod hladnog mosta ili u usukanoj okolini šiblja prigradskog parka. Iako čovjek ne mora biti obilježen vjerom da bi razlučio dobro od zla, što također ne predstavlja dominantan uslov u svjetlu građanskih odnosa, on to zbog uticaja medija i bojazni od reagovanja okoline doista često čini. Pojedinci naoružani znanjem, spoznajama i iskustvom postaju rijetki svjetlosni dragulji koji obasjavaju poglede na uske puteve u svijetu mraka.

“Uveliko se uz pompu medija tvrdilo kako Irak i Libija posjeduju kemijsko oružje, da su zemlje zla i terora, prije nego je sa predznakom demokratizacije izvršen napad na iste, u ime koje je došlo do njihovog potpunog uništenja i oduzimanja bogatih resursa. Broj žrtava zemalja ‘zla i terora’ su milionske, a navodna demokratizacija zemlje pretvorila se u svoju suprotnost. Glavni krivci su još uvijek na slobodi. Borba protiv zla i terora se nastavlja”.

Naravno, u javnosti je moguće čuti i bezbroj drugačijih mišljenja od kojih se jedno posebn izdvaja, jer odudara od stereotipa svakodnevnice.

Promovirani pravnik, poznati njemački publicist i medijski menadžer, CDU zastupnik u Bundestagu (pripadnik desnog krila CDU), poznavalac prilika u Avganistanu, Iraku, zemljama islamskog svijeta, boravio je u skoro svim zemljama tokom ratova na njihovom tlu, napisao je i izdao više knjiga na temu rata u zemljama Bliskog i Dalekog Istoka: Jirgen Todenhefer (Jürgen Todenhöfer). Poznat je i po tome da je jedan među prvima koji je pred velikim auditorijem često ponavljao poznatu rečenicu koja je postala ubrzo poznata u svijetu medija i društvenih mreža: “Muslimani nisu teroristi, mi smo teroristi!“

Jirgen Todenhefer je, za razliku od mnogih drugih koji podgrijavaju i podržavaju prljave ratove svojim vatrenim izjavama punim mržnje, neumorno upozoravao na opasnosti jednougaonog gledanja na vođenje ratne politike u svijetu. U toku pisanja ovog teksta, uz vijesti borbe protiv terorizma, male ekrane zaokupljaju izjave američkog marinca, veterana i novinara koji ukazuje na svoje viđenje borbe protiiv terorizma. https://www.youtube.com/watch?v=fIk69Q_Sv-w&app=desktop

“U svijetu postoji više formulacija i odgovora na pitanje šta je terorizam. Jedni će odgovoriti da je terorizam izraz političkog nasilja, drugi opet da je terorizam izraz političke nemoći. Naravno, obje strane će biti u pravu, na žalost, rješenje konflikta bez adekvatnih mehanizama na današnjam nivou društvenog razvoja nije moguće. Prihvatanje takvog činenjičnog stanja neće doprinijeti razrješenju problema, ali može uveliko ukazati na moguće puteve njegovog rješavanja.”

Teroristički napad u Parizu, kao i onaj u NY nije poslužio kao opomena Zapadu da promijeni politiku i pozabavi se uzrocima koji su doveli do permanentnih kriza i koje iznova region Srednjeg i Bliskog istoka guraju u radikalizam, upućuju znalci. Serija terorističkog djelovanje u Parizu (14.11.2015), projekcija je propusta, slabosti politike odgovornih zemalja svijeta, uključujući UN, u nizu nekontrolisanih događaja, prvo onih u Africi, na Dalekom, a potom i na Bliskom Istoku – konkretno – u Siriji.

Javnost se pita, je li život civila u Bosni i Hercegovini, Palestini, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, manje vrijedan od života civila u Parizu? Kakva je razlika između ubijanja civila u Parizu i ubijanja iz zraka u gradovima širom Dalekog i Bliskog istoka? Ima li razlike između onih koji se nazivaju civilnim žrtvama i onima koji se pogrdno nazivaju kolateralnom štetom? Nije li u pitanju sukob sila necivilizacije protiv civilizacije”, u kojem postoji još jedna strana u sukobu, jedina koja profitira dok  druge “ratuju”? Ili je riječ o takvoj vrsti sukoba u kojoj su svi gubitnici, čak i oni koji misle da će profitirati na svađi drugih, te na kraju i sami postati dijelom kolateralne štete i žrtve vlastite urote? Javnost je već davno detektovala izravni interes „pojedinih zemalja“ s elementima neometanog izvoza međunarodnog terora.

Nije li svijet na prekretnici javne optužbe posve krive politike Sjedinjenih Američkih Država i koalicije – koje su, sve se glasnije može čuti, i dovele do problema – koji teško da su rješivi ratom. Problem leži u strukturi svijesti naivnih građana koji su decenijam uvjeravani da su jedino SAD dobre, cijeli svijet oko njih – je zao! Kada se uspostavi odnos ‘dobar-zao’, uspostavljena je struktura rata u kojoj se zna da je demokratija na strani dobrih, a sa njom – kao prst i nokat – ide također i pravo. Vojna mašinerija u službi prava – nasuprot većine postulata i na Zapadu uveliko citiranog Marksovog Kapitala sa svim razlikama održivosti socijalizma i kapitalizma – pokreće mehanizme, jedine moguće(!), koji uopće utiču na održivost kapitalizma. Dakako, riječ je o vojnoj industriji, globalno rečeno, o industriji ratovanja.

Ako stvarno živimo u globalnom ratu – ako živimo u vrijeme Trećeg svjetskog rata – kako to da širom svijeta vlada takav mir i opuštenost s mirisom apatije prema događajima, tolikom teroru i oružanim sukobima koji okružuju nacije i narode svijeta i u kojima se neporsredno nalaze? Kako države svijeta, na čelu sa UN podnose taktiku država-pristalica Novog poretka u kojima je velikim slovima napisana nit vodilja  kontrolisanog kaosa, gušenje javne misli i riječi,  otpora demokratiji i vlasti naroda u njihovo ime. Na ovom mjestu važno je napomenuti da je još u staroj Grčkoj na snazi bio zakon i tradicija koja je najdirektnije štitila demokratiju: „Ko prijeti demokratiji svako ima pravo istoga ubiti. Imunitet države takvima je osiguran“. Naravno, taj oblik zakona vrijedio je i za one koji su u ime demokratije i pokušali da počine zlo!

Toliko priče o svjeskom ratu upućuje na pitanje – šta je onda svjetski rat?

„Široka definicija ovog tipa konflikta kaže da se radi o sukobu između velikog broja najmoćnijih i najmnogoljudnijih zemalja na svijetu, koji se odigrava po teritorijama više zemalja i na više kontinenata, sa bitkama na više različitih ratišta“. 

Santiago de Čile, 11.septembar 1973

Svoj crni 11.9., ali 1973. doživljava Čile. Trideset godina prije Amerike. Do danas svijet nije izrazio duboko žaljenje, kao ono prema 11.9. (2012) u NY i nije dao odgovore na pitanje: Zašto je Salvador Aljende morao da umre u “Sali nezavisnosti”, u palati La Mineda u Santijagu? Možda zato jer je svoju državu branio kalašnjikovim koji mu je poklonio niko drugi do Fidel Kastro? Na taj dan 11. septembra 1973. general Pinoče je uz svesrdnu pomoć SAD-a, (na čelu sa CIA-om i uglednim diplomatom visokog ranga u bijelim rukavicama, Henri Kisindžerom), izvršio krvavi puč u Čileu. U krvavom puču život je izgubio demokratski izabran predsjednik Čilea, a instaliran general Pinoče koji će za razliku od svojih žrtava umrijeti prirodnom smrću, “kao legalno nevin čovjek, uprkos pokušajima da mu se sudi i presudi za zlodjela počinjena od 1973. do 1980.”

 Čile je zavijen u crno da bi se zaustavila “crvena opasnost”, zapravo nacionalizacija rudnika uglja i rudnika najkvalitetnijeg bakra na svijetu, ali na isti datum, samo 2001., Americi se dogodila tragedija sličnih razmjera pod sasvim drugim okolnostima, iza kojih će predsjednik G.W. Bush u zemlji demokratije uvesti poznati zakon USA Patriot act of 2001., https://en.wikipedia.org/wiki/Patriot_Act or/oder https://de.wikipedia.org/wiki/USA_PATRIOT_Act , kao i vanredno stanje i krenuti u borbu za nove resurse, pod krinkom borbe protiv terorizma. Svijet dospijeva na sasvim novi level, uranjajući u novi svijet kriznog menadžmenta i konfrontacije širih razmjera u kojem malo uvjerljivo zvuči već mnogo puta ponavljani “poziv (vodećeg) piromana u ulozi vatrogasca, na gašenje požara kojeg je sam podmetnuo”.

Priča o borbi civilizacija je još manje vjerodostojna, kako prije, tako i kasnije. Novi Svijet nikada neće biti zahvalan kulturama i civilizacijama arapskog svijeta, koji je za razliku od današnjih – koje jedva da traju dvije stotine godina – civilizacija za sebe, nosilac brojnih zasluga iz domena današnje medicine, matematike, astrologije, astronomije, navodno zaboravljenih otkrića iz svijeta tehničkih nauka, ali i nauka poput filozofije, religije, geografije, historije, arheologije, ali i mnogih drugih nauka.

Čile je do danas dao – od tri nobelovca (Gabrijel Garsija Markes je iz Kolumbije) iz zemalja Latinske Amerike – dva nobelovca iz književnosti. Među njima se ističe lik Pabla Nerude. Poslije Aljendea Čile postaje odskočna daska prema drugim zemljama Latinske Amerike, kao i bazni kunić mnogih istraživanja koja su završavala u vrletima besmisla. Čile može biti tema demokratskog svijeta, na primjer, kako je Pinočeova diktatura uz pomoć Amerike postala režim, ali je nepravedno zaboravljena zemlja od medija i svjetske javnosti “iz samo sebi poznatih razloga”. Dvoličnost, licemjerje i dupli moralni aršini mogli bi biti tek neki od najpoznatijih. Odakle tolika empatija javnosti prema jednom očitom besmislu, na jednoj i antipatija na drugoj strani, nije poznato. Još manje poznatim zvuči nestvarni odnos empatije prema nekada nesagledivo manjim događajima, intenzitetom jakim i ograničenim – naspram često daleko većih događaja, jačih intenziteta, prostorno i vremenski neograničenim. Očito da mediji ni ovdje nisu ostali nevini.

U sedamanaest godina diktature Augusta Pinočea, ljudi su sistematski gonjeni, hapšeni, mučeni i ubijani. Valehova komisija (Komisija Istine), priznala je 27.550 političkih zatvorenika, dok drugi izvori govore da ih je bilo daleko više. 13% uhapšenih bile su žene od kojih je 94% bilo mučeno. Masovna mučenjaprovođena su u svim dijelovima Čilea, koncentracionim logorima, zatvorima, kasarnama, pa čak i na brodovima. U Izvještaju Komisije za istinu objavljeni su skoro svi detalji vezani za period diktature Pinočea. U borbi protiv čileanske opozicije dolazilo je često do zločina počinjenih i izvan Čilea u koje je očito bila odgovorna tadašnja čileanska vlast i njena obavještajna služba. Nakon preuzimanja vlasti, vojna hunta na čelu sa generalom Pinočeom „ukinula je demokratiju na veliko, ukinula je ljudska i politička prava i slobode građana, lijevo orijentisane stranke i pokrete, raspustila je Kongres i započela sa masovnim hapšenjem građana“.

Mnogi u svijetu pominju Novi Svijet, Novi Poredak i Novo Vrijeme mjereno onim prije i poslije 11.9.2001. kao i otvorenim pozivom na rat civilizacija: krašćanstva protiv islama. To nikako nije moglo biti mjerilo za novi i bolji svijet i novo računanje vremena od 11.9.1973., i borbu protiv stvarnog terorizma (državnog terora) koji je samo inicijalna kapisla budućih vrsta i oblika terorizma (međunarodnog) i sukoba izazavanih bahatim i nesmotrenim odnosom, te politikom duplih vrijednosti i aršina.

Borba za moć i resurse počela je davno prije. Na tom putu borba za istinu je tek kolateralna šteta. Poruke i vijesti koje ne krase prve stranice svjetskih medija i koje malo ko pokušava da demantuje, zastrašujuće su za javnost, isto koliko i nedavne poruke okorjelih terorista.

Zastrašujuća poruka danskih desničara: Zapadna vojska (NATO) će da počne bombardovati i civilne ciljeve u Siriji.

Soren Espersen, visoki funkcioner desničarske Danske narodne partije, druge po veličini u danskom parlamentu, ocijenio je da će poslije napada terorista u Parizu zapadna vojna koalicija “morati da počne da bombarduje i civilne ciljeve” u Siriji, ukjučujući žene i djecu.

“Mi ne bombardujemo tamo gdje su civili, ali morat ćemo da počnemo s tim. ISIS se zaklanja iza žena i djece u selima i gradovima jer znaju da mi, kao džentlmeni, nećemo tu bombardovati”, rekao je Espersen za dansku TV2, inače zadužen u stranci za međunarodne odnose.

Na direktno pitanje novinara da li je dobro razumio njegove riječi da treba bombardovati i tamo gdje ima i žena i djece, političar je odgovorio potvrdno.

Dodao je da će zapadna vojna alijansa biti “primorana na to, ako su to mjesta gdje se nalaze ratnici ISIS-a, a osim toga te žene su u velikoj mjeri dio tog sistema”.

Poruke i demanti, da nije sve tako kako izgleda – uprkos naklonosti kulturama koje sebe vole nazivati demokratskim, odakle potiču mase kultnih pokreta, inicijativa i događaja  – teško da mogu povratiti već dobro načeto, ako ne i izgubljeno povjerenje.

Događaji 11. septembra koji su obilježili svijet

1773. – Ubijen je Šćepan Mali, lažni ruski car Petar III koji se nametnuo Crnogorcima kao vladar. Tokom vladavine od 1767. izmirio je plemena, uveo sud, započeo popis stanovništva i imovine i počeo da gradi puteve. Prema predanju ubio ga je sluga, mletačko-turski agent po nalogu skadarskog paše.
1774. – Proglašena je republika Ekvador kao dio konfederacije Kolumbije.
1775. – Nakon jedanaest mjeseci opsade, britanske, francuske i turske trupe zauzele su Sevastopolj, najznačajniju rusku bazu u Crnom moru. Time je okončana najveća operacija u Krimskom ratu.
1776. – Kralj Sardinije Vittorio Emmanuele napao je Papsku državu u Rimu, a 1871. preselio je svoju prijestonicu u Rim i uselio se u palatu Kvirinal. Papa se povukao u Vatikan i od tada je njegov suverenitet ograničen samo na vatikanske palate.
1777. – Rođen je ruski revolucionar Grigorij Jevsejevič Zinovjev, jedan od boljševičkih prvaka i organizatora Oktobarske revolucije 1917. Predvodio je uticajni Petrogradski sovjet, Komitet za odbranu republike u građanskom ratu, a od 1919. do 1926. bio je predsjednik Izvršnog komiteta Kominterne. Strijeljan je 1936. u vrijeme “velike čistke”, koju je Josif Visarionovič Džugašvili (Staljin) organizovao poslije ubistva Sergeja Mironoviča Kirova krajem 1934.
1778. Burski rat. Rođena ideja nenasilnog građanskog otpora od strane mladog britanskog advokata Mahatme Gandija tokom njegovog boravka u Južnoj Africi (Transvaal) pod britanskom upravom. Crno je stanovništvo je odmah nakon burskog rata isključeno iz političkog procesa kada je i započela zakonodavna sistematizacija i proširenje do tada uglavnom neformalne politike rasne segregacije. Ideju nenasilnog građanskog otpora Gandi usavršava povratkom u Indiju.
1779. – U Moskvi je preminuo Nikita Sergejevič Hruščov (1894.- 1971.) sovjetski političar, predsjednik SSSR-a, koji je 1956. godine optužio Staljina za masovna ubojstva i deportacije.
1780. – Pod vođstvom vođe vojne hunte, Augusta Pinocheta (1915.- 2006.) u Čileu je izvršen udar u kojem je svrgnuta socijalistička vlada, a predsjednik države Salvador Allende Gossens je ubijen.
1781. – Predsjednik SSSR Mihail Sergejevič Gorbačov najavio odlazak sovjetskih vojnika sa Kube.
1782. – Hiljade demonstranata protestovalo je u Parizu zbog obnavljanja francuskih nuklearnih proba u južnom Pacifiku.
1783. – Škoti su na referendumu većinom glasova odobrili plan britanske laburističke vlade za uspostavljanje parlamenta Škotske, prvi put poslije nepunih 300 godina.
1784. – Ruski i američki kosmonauti Jurij Malenčenko i Edward Lu uspješno su okončali šestočasovni izlazak u otvoreni kosmos na Međunarodnoj kosmičkoj stanici (MKS), nakon što su spojili dva bloka stanice sa uređajem koji fiksira magnetsko polje zemlje.
1785. – U napadu otetim avionima na Svjetski trgovinski centar u Njujorku i zgradu Pentagona u Vašingtonu, poginule su 2.752 osobe. Zgrada Pentagona je znatno oštećena, a dva tornja visine 410 metara u njujorškoj poslovnoj četvrti Menhetn su potpuno srušena. Optuživši Osamu Bin Ladena, lidera islamskih ekstremista koji se krio u Avganistanu, za organizovanje napada, SAD su 7. oktobra počele bombardovanje Avganistana.

Tekst je nastao povodom nevinih žrtava terora i terorizma u svijetu, kao i povodom 52. obljetnice terorističkog čina u kojem je na današnji dan 1963. godine u Dalasu mučki ubijen 35. predsjednik SAD, Džon F. Kenedi.