TREBA LI NARICATI ZA ŽRTVAMA BLEIBURGA?

Povezani članci

• Osnivačka skupština Antifašističke lige RH
• PRESJEK BESMISLA (ili, čiji je veći?)
• Lucić: Pitaj Boga, ako ti je neugodno pitat Bozanića
• Tko vas zapravo laže?
• Divlji revidiraju, pitomi rezigniraju
• Uskraćivanje svijesti vlastitoj djeci

Treba li naricati nad žrtvama Bleiburga? Naravno da ne treba, ustaše su najveća sramota ovog naroda i dobro su prošli, sam general Patton izričito je tražio da svaki vojnik sa tetoviranim SS na ramenu bude streljan na licu mjesta, svaki kolaboracionist osuđen, svaka sluga ljudi koji su plinom gušili djecu objesi kao primjer povijesti da se više nikada ne ponovi? Zašto? Zbog svih nevinih ljudi ugušenih plinom za vrijeme njihove kvislinške države, zbog sve djece koja su završila u komorama i na koncu zbog Danya Wilera koji je ostavio svoj ranč u Alabami da ih pobijedi.

Piše: Ivo Anić

Samo na Balkanu se slave veličanstvene izdaje i veličanstveni porazi!

Antifašizam nije u izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, to je floskula, izjavio je u emisiji HRT-a Otvoreno kandidat za ministra kulture Zlatko Hasanbegović, povjesničar i predsjednik Nadzornog odbora Počasnoga blajburškog voda, suradnik različitih inicijativa za utvrđivanje žrtava poratnog komunističkog terora, posebice među muslimanima u BiH te član Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.

Teško da bi se sa uvaženim ministrom kulture složio Dany Wilder koji je ničim izazvan napustio svoj dom u mirnoj i pitomoj Alabami i pridružio se svojim vršnjacima kao dobrovoljac u obližnji sabirni centar vojske USA. Dany se tako sa nepunih osamnaest godina unovačio i nekoliko tjedana kao farmer obučavao za neposrednu i blisku borbu prsa o prsa koja ga je čekala jer mjesec je ožujak 1944. i američki general Dwight D. Eisenhower okuplja koaliciju kakvu svijet još nije vidio i oružanu silu kakva se još nije pojavila u povijesti zemaljske kugle.

Za operaciju Overlord general Eisenhower morao je pripremiti 1 milijun vojnika i još 2 milijuna ljudi za ratnu proizvodnju. Dwight je bio svjestan da američka vojska nema tolike resurse pa je pozvao svoj narod, mladost svoje zemlje da se priključe svojoj generaciji u Europi i objasnio im zašto, putem medija, novina i kina pokazao je toj generaciji, koju će mnogi nazvati generacijom najboljom koju je svijet ikada dao, što je fašizam, kako se mladost slična njihovoj bori protiv tog zla i koliko je važno da sudjeluju u ratu koji ruku na srce, barem što se tiče Europe Danya Wildera iz Huntsvilla u Alabami i nije trebao ticati.

Najlogičnije mjesto iskrcavanj bilo je Pas-de-Calais jer je to bilo najbliže strateško područje Velikoj Britaniji koja je trebala osigurati potporu u ljudstvu i zračne luke iz kojih su trebali poletjeti teški bombarderi na okupirano područje Francuske na kojima ih je očekivao dobro opremljen i ukopan neprijatelj, mudro raspoređen i pod budnim okom Pustinjske lisice, generala Ervina Rommela. Rommel je putem svoje kontra obavještajne službe imao informacije o iskrcavanju te se zacrtano mjesto moralo promijeniti na manje utvrđenu poziciju koja će se pokazati kobnom za tisuće američkih marinaca, na usamljene plaže Normandije na kojima general Eisenhower nije očekivao jači otpor.

Plaže Normandije nazvali su kodiranim imenima: Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword.

Na plažu, kodiranog imena Omaha iskrcao se Dany Wilder sa svojom,na desantnom odsječku „Dog Green“ četom A, 116. pukovnije. Događanja u tom sektoru svojom brutalnošću svrstavaju se uz bok najzloglasnijih krvoprolića u povijesti, što je jedan od razloga prenaglašene prisutnosti „Omahe“ u popularnoj kulturi i pamćenju američkog naroda. To jutro 6. lipnja 1944. i počinjala je posljednja faza borbe Ujedinjenih naroda protiv III. Reicha, natjeranog u stratešku defenzivu već posljednjih godinu dana. Na istoku, ratište se protezalo od Finskog zaljeva, pa do Crnog mora kod Odesse, a Crvena armija bila je na vrhuncu priprema za stratešku ofenzivu „Bagration“, usmjerenu na uništenje grupe armija „Centar“ u bjeloruskoj izbočini. Na Balkanu, točnije na području tzv. NDH, upravo je propala još jedna operacija – Desant na Drvar (Unternehmen „Rösselsprung“) – protiv Tita i Vrhovnog štaba NOVJ. U Italiji je krajem svibnja probijena njemačka obrana linije „Gustav“, a 5. lipnja američke trupe ušle su u Rim koji su Nijemci napustili dan ranije.

Nijemci nisu zanemarili obrambene mjere u Normandiji, čak štoviše, u mjesecima pred invaziju pozamašan je dio obale departmana Calvados, s posebnim naglaskom na budući sektor „Omaha“, pretvoren u tvornicu užasa u kojoj se moglo naći svega u dijapazonu od protutenkovskog ježa, do automatskog plamenobacača, dobro ukopanih bunkera sa mitraljeskim gnijezdima i tenkova kojima su cijevi virile iz betonskih zaštitnih zidova. Rommel je, iako koncentriran na moguće iskrcavanje u Pas-de-Calaisu svoje trupe lako mogao prebaciti na bilo koje mjesto ako linija popusti. No ni sam general Rommel nije znao kolika se oružana sila namjerava iskrcati i obrušiti na ukopane vojnike Wermachta koji su spremno očekivali napad.

Obala je bila posuta stotinama, tisućama protu-invazijskih zapreka raznih vrsta i veličina, te podijeljena u nekoliko, brižljivo pripremljenih, vatrom tučenih zona. Nijemci su sva svoja oruđa postavili na takav način da stvaraju zone unakrsne vatre u kojima je dio oružja napadače uvijek gađao bočno, u čemu im je zakrivljenost plaže značajno pomagala. Gnijezda otpora na „Omahi“ sadržavala su 60 lakših artiljerijskih oružja i 18 protutenkovskih topova. U taj pakao iskočio je devetnaestogodišnji Dany sa svojom satnijom zagazivši u, kako je opisao kasnije u bilježnicu, u more crveno od krvi. Njegovi suborci, njegova generacija ležala je beživotno zapletena u bodljikavu žicu i protutenkovske ježeve na plaži, Dany je iako lakše ranjen uspio stići do uzvisine koja ga je koliko- toliko štitila od neprijateljske vatre.

Ono što će uslijediti jedna je od najstrašnijih priča njegova života, milju po milju borit će se prsa o prsa sa vojnicima u sivim odorama koji će ukopani pokositi na tisuće farmera iz Alabame, Texasa i ostalih država USA, tisuće mladih ljudi njegove dobi, dobrovoljaca. Njegova „Dog Green“ četa A, 116. pukovnije bila je svedena na četvrtinu sastava u prvom naletu, da bi od same postrojbe na kraju dana, slomivši Njemački otpor od čete A ostali samo njih trojica preživjelih. Preživjeli Rangeri zauzeli su defenzivni položaj i uskoro su bili podvrgnuti lokalnim kontranapadima.

Na jedvite jade održali su se do kraja dana, no od 225 ljudi koji su ujutro krenuli u napad, uvečer ih je borbeno sposobnih bilo još samo 90. Idućeg su jutra dobili vod pojačanja i tovar municije, što je donekle popravilo situaciju, no neizvjesnost će potrajati sve do podneva trećeg dana. Američki gubici bili su na Dan – D procijenjeni su na 3,000 mrtvih, ranjenih i nestalih, no ta se brojka pokazala kudikamo većom. Istraživanjem US National D-Day Memorial Foundation na „Omahi“ je utvrđeno 3,686 gubitaka, od kojih su dvije satnije i četa A zbrisane sa lica zemlje.

Dany je sa trojicom svojih suboraca iz početne formacije preživio i krenuo na put koji će opisivati u svojoj bilježnici, put pakla kako ga je nazvao, put po okupiranoj Europi gdje se nagledao svih zvjerstava koje su činili Nijemci u svojoj četverogodišnjoj kampanji nošeni nacional-socijalističkim idejama svog Fuhrera Adolfa Hitlera.

Dany će ući u koncentracione logore i svojim očima vidjeti sve užase koje je ljudska vrsta napravila u ime jedne ideologije, ideologije koju povijest naziva fašizmom, ideologije protiv koje je ustao cijeli svijet u koaliciju do tada nezamislivu po svojoj veličini, koaliciju koja se više u povijesti nikada neće ponoviti jer nije bilo potrebe, tih mjeseci svijet je jasno rekao svojim zajedničkim činom borbe što misli o fašizmu i koliko je važan antifašizam u daljoj povijesti, koliko je važno učiti djecu o tim danima da se nikada ne ponove, da nikada takvo zlo ponovo ne digne glavu i užasne svijet.

Dany Wilder poginuo je na zadnjem mostu kojeg su branile trupe Wermachta pred samim Berlinom. Njegova krvava bilježnica ostala je kao spomen na te dane i čuva se u muzeju heroja u državi Alabami kao nacionalno blago ali i kao opomena, opomena da jednom, bilo kada u povijesti vrijedi ostaviti svoju farmu u Huntsvillu, svoje krave i svoj miran način života da bi svojim vršnjacima osigurao isti i po cijenu vlastitog života. Dany Wilder jedan je od stotina tisuća hrabrih ljudi svoje generacije, njegova generacija dala je tisuće sličnih heroja, po cijeloj Europi pa i u Hrvatskoj. Antifašisti su ginuli za pravedan cilj, za moralan čin i antifašizam je nešto najbolje i najvrijednije što je ovaj svijet dao.

Treba li naricati nad žrtvama Bleiburga? Naravno da ne treba, ustaše su najveća sramota ovog naroda i dobro su prošli, sam general Patton izričito je tražio da svaki vojnik sa tetoviranim SS na ramenu bude streljan na licu mjesta, svaki kolaboracionist osuđen, svaka sluga ljudi koji su plinom gušili djecu objesi kao primjer povijesti da se više nikada ne ponovi?

Antifašizam nije u izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava, to je floskula, izjavio je u emisiji HRT-a Otvoreno kandidat za ministra kulture Zlatko Hasanbegović, povjesničar i predsjednik Nadzornog odbora Počasnoga blajburškog voda, suradnik različitih inicijativa za utvrđivanje žrtava poratnog komunističkog terora, posebice među muslimanima u BiH te član Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.

Na ovu rečenicu uvaženog pretendenta za ministra kulture Dany Wilder bi se ustavši iz groba samo okrenuo i ministru opalio jedan zvučni šamar.

Tek toliko da pazi što laje.