Tomislav Jakić: LUSTRACIJA, DENACIFIKACIJA I . . .

Povezani članci

• Tadićev hod po žici između Unije i Srbije iz 19. stoljeća
• Kako su postjugoslovenski kapitalisti uništili samoupravljanje
• Pantovčak u Grškovićevoj
• Turistički booooom u Hrvata
• Noam Chomsky potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku
• SJEĆAŠ LI SE DOLLY BELL?

Foto: Špela Žabkar/Delo

Ako bismo već prišli nečemu što se pomodno zove lustracijom (a što ne bi smjela biti nikakva dekomunizacija, jer za nju naprosto nema razloga, pogotovo ako uzmemo u obzir da se jugoslavenska federacija bitno razlikovala od svih zemalja Istočnog bloka), onda bi to morao biti proces pozivanja na odgovornost i isključivanja iz javnoga života onih koji su Hrvatsku učinili takvom kakva ona danas jest: zemljom na rubu gospodarskog sloma, zemljom koja se odrekla mnogih svojih komparativnih prednosti, ali i stečenih pozicija u svijetu, zemljom u kojoj dostojanstveno ne mogu živjeti (uglavnom) ni oni koji su za rad plaćeni, a u kojoj mnogi rade bez ikakve plaće, dok je nezaposlenih sve više, zemljom – napokon – koja još nije uspjela sa sebe stresti talog mržnje i netrpeljivosti što čini njezino društvo potencijalno konfliktnim, ali istodobno u znatnoj mjeri otežava i njezine odnose sa susjedima. U jednoj rečenici: lustraciji moraju biti podvrgnuti oni zbog kojih se svaki pošteni građanin Republike Hrvatske osjeća bijedno, postiđeno, jadno, uplašeno i prevareno. I može se to zvati lustracija, mada bi prikladnije bilo – denacifikacija.

Piše: Tomislav Jakić    

Uoči izbora za Evropski parlament, ali očima uprtima u neki još neznani, ali toliko priželjkivani datum parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, sve se češće i sve glasnije, pa i agresivnije na javnoj sceni Hrvatske čuje zahtjev za provođenjem lustracije, za nadoknađivanjem onoga što smo propustili, a “što je Evropa već odavno uradila”. Lustracija, isključivanje iz javnog života i zabrana bavljenja dosadašnjom profesijom nije nepoznat pojam u Evropi. Samo, onda kada je prvi puta primijenjena zvala se – denacifikacija i bila je usmjerena na čišćenje javne scene u Njemačkoj, nakon kraja Drugoga svjetskog rata, od pogubnih posljedica ideologije nacizma i onih koji su se istakli u njezinome  brutalnome i nemilosrdnom provođenju. Program su osmislili Saveznici, a proveden je mada nejednako dosljedno, s osloncem koliko na pravo, toliko i na silu i u svim okupiranim zemljama Evrope. U samoj Njemačkoj počelo je konzekventno, da bi se međutim sve rasplinulo u vrijeme početka Hladnoga rata. Tada su odjednom dojučerašnji ljuti protivnici, i po definiciji neprijatelji svakoga oblika demokracije, postali poželjni saveznici demokratskim zemljama Zapada u njihovom srazu s autoritarnim Istokom pod vodstvom Sovjetskog Saveza. Potom desetljećima nitko nije spominjao denacifikaciju, dok su stari nacisti tiho primani u državnu službu, na sveučilišta i škole, čak su i zatvorske kazne izrečene za ratne zločine (za kakve se valjda samo još u Hrvatskoj danas govori “kada bi se dokazalo da je istina ono što se priča”), drastično smanjivane. Glavni državni odvjetnik Savezne Republike Njemačke nije se čak usudio saznanje o tome gdje se sakriva Adolf Eichmann, odgovoran za sustav transporta milijuna evropskih Židova u nacističke logore smrti, podijeliti ni sa kime u Njemačkoj, nego ga je prenio izraelskoj tajnoj službi. No, generacija starih nacista otišla je prirodnim putem sa scene, a mlade su generacije počele svojim roditeljima postavljati ono poznato, a često neugodno pitanje: “Što ste radili u vrijeme rata?” I počele su istraživati rat i njegove protagoniste. Tako da danas u Njemačkoj samo minorne radikalno desne skupine negiraju holokaust.

         S padom berlinskog zida, dezintegracijom Sovjetskog Saveza i rušenjem sustava poznatog pod imenom “socijalistički” u istočnoj Evropi, najednom se na sceni pojavljuje novi pojam: lustracija. Nagomilane frustracije u zemljama istočne Evrope u vrijeme kada su bile pod dominacijom Sovjetskog Saveza tražile su oduška, ili jednostavnije rečeno – željele su osvetu. Zapravo je ono čemu su težile političke snage što su zagovarale (a u nekoliko zemalja i provele) tzv. lustraciju bila – nazovimo stvari pravim imenom – dekomunizacija. No, kako je taj pojam neugodno podsjećao na vrijeme “lova na vještice” u Americi, kada su poslije ispitivanja Odbora za istraživanje antiameričkih djelatnosti uništene za dugi niz godina karijere mnogima do tada poznatim ljudima, samo zato što su – na primjer – prije početka Drugog svjetskog rata bili jednom ili dva puta na sastanku, tada legalne, Komunističke partije SAD, ili su u vrijeme rata bili aktivni u slanju pomoći Sovjetskom Savezu, najvažnijem partneru zapadnih Saveznika u borbi protiv naci-fašizma. Dakle, dekomunizacija nije dolazila u obzir, mada je samo i jedino o tome bila riječ (koliko god da komunizma nikada i nigdje nije bilo!), pa se posegnulo za latinskim jezikom i izvučen je – kao poslovični zec iz šešira – pojam lustracije.

         Prvi hrvatski Predsjednik bio je, unatoč svemu, ipak dovoljno pametan da, mada se istaknute članove Saveza komunista nemilosrdno “čistilo” (ukoliko, naravno, nisu na vrijeme “progledali” i prešli u HDZ), nikada nije legalizirao lustraciju u Hrvatskoj. Napokon, po svim kriterijima, on bi se našao prvi na njezinome udaru (hvalospjevi Narodno-oslobodilačkoj borbi u kojoj je i sam sudjelovao, članstvo u Savezu komunista, funkcija u Personalnoj upravi Generalštaba i karijera u JNA od koje se oprostio u činu general-majora, pa potom hvalospjevi Titu i koncepciji općenarodne obrane, i da dalje ne nabrajamo). Dozvolio je, međutim, nesputano širenje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti čemu je i sam pridonio svojom već antologijskom izjavom (prije početka Domovinskog rata!) kako je sretan što mu žena nije ni Židovka, ni Srpkinja i svojim pisanjem o Jasenovcu, koje ga je do smrti učinilo nepoželjnim gostom u Izraelu.

         Račanovi socijaldemokrati (bivši tzv. komunisti), kada su u šarolikoj koaliciji došli na vlast nakon Tuđmanove smrti nisu imali ni volje, ni snage, ni hrabrosti da se suoče sa činjenicom da propovjednike mržnje – one iz politike i one iz medija (o kojima je do tada napisan već povelik broj stranica u stranoj literaturi) naprosto isključe s pozicija na kojima bi mogli nastaviti svoj dotadanji prljavi posao. Baš kao što nisu imali ni snage, ni volje, a hrabrosti najmanje da počnu prozivati i pozivati na odgovornost kako ratne profitere (a cijela je Hrvatska već znala tko su oni!), tako i one odgovorne za krah hrvatskoga gospodarstva. Taj je gentlemanski gard preuzela i Milanovićeva vlada, a da HDZ koji je upravljao Hrvatskom najveći broj godina njezine samostalnosti nije imao ni najmanje volje za tako nešto, to je potpuno jasno i ne traži nikakvo dodatno objašnjavanje.

         Ipak, upravo je HDZ, uz manje još desnije orijentirane satelite (a samo prividno konkurente) danas vrlo glasan kada traži, pa i više od toga – kada najavljuje lustraciju kojom će se “napokon maknuti svi jugonostalgičari i nositelji komunističkog mentaliteta”. I to nas dovodi do pitanja na koja svi ti glasni propovjednici lustracije “znaju” odgovore, mada upravo na ta pitanja nitko do sada još nije pokušao suvislo odgovoriti. Navest ćemo samo nekoliko.

         Pod “komunističkim mentalitetom” razvijena je mreža visokog školstva u Hrvatskoj koju čak ni posljednjih 20 godina (uključujući kontroverznu Bolognu) nije uspjelo potpuno uništiti. Treba li lustrirati one koji su bili zaslužni za otvaranje sveučilišta u Rijeci, Splitu ili Osijeku? Treba li lustrirati one pod čijom su “kapom” izgrađene stotine osnovnih škola u Hrvatskoj i koji u svoju zaslugu mogu upisati da je u vrijeme “komunističkog mraka” drastično smanjena nepismenost u Hrvatskoj (koja, usput budi rečeno sada ponovo raste)? Treba li lustrirati one koji su iz Siemensove radionice u Zagrebu stvorili industrijskog giganta “Rade Končar”, ili one koji su iz male privatne tvornice lijekova “Kaštel” stvorili farmaceutskog diva “Plivu”? Treba li lustrirati sve one koji su zaslužni što su u ta “mračna vremena” napredovali kultura, književnost, glazba (generacije mladih upoznale su i zavoljele klasičnu glazbu zahvaljujući “Glazbenoj omladini”)? Treba li lustrirati one koji su bili nositelji razvoja hrvatskoga turizma, brodogradnje, metalske industrije (brodovi iz naših brodogradilišta pod mnogim su zastavama parali valove oceana, a Željezara Sisak zapošljavala je 20.000 ljudi, dok smo danas sretni što se našao strani investitor koji je otvorio jedan pogon i zaposlio – 250 ljudi!), one zahvaljujući kojima su imena hrvatskih tvrtki, ali i Hrvatske postala poznata širom svijeta? Treba li lustrirati one koji su pomogli da Hrvatska godinu 1990., godinu demokratskih promjena, dočeka kao srednje razvijena zemlja sa standardom građana koji nije, doduše, dosizao standard onih na Zapadu, ali je bio znatno iznad standarda onih na Istoku, ili pak one zahvaljujući kojima su Hrvati i građani Hrvatske (mada s jugoslavenskim pasošem) slobodno i bez ikakvih ograničenja mogli putovati praktično cijelim svijetom? Ukratko: treba li lustrirati one koji su Hrvatsku doveli do prijelomne točke uvođenja višestranačja i političkog pluralizma kao relativno prosperitetnu zemlju u kojoj je čovjek koji je radio znao da će od svojega rada moći živjeti, zemlju sa slobodama o kakvima su sovjetski sateliti, oni koji danas gorljivo ili zagovaraju, ili provode lustraciju, mogli samo sanjati? Treba li?

         Ili možda treba pod lustraciju podvesti sve one koji godine 1990. nisu imali praktično ništa, a godinu 1995. dočekali su kao iznimno bogati ljudi, one koji su bez novaca i uz sumnjive bankarske garancije kupovali desetke, pa i više od stotinu tvrtki (redom do tada profitabilnih u gospodarstvu koje nije bilo klasično plansko, nego je uključivalo jake elemente tržišta), da bi ih redom upropastili, a njihove radnike izbacili na ulicu? Treba li lustrirati one – evo jednog konkretnog primjera – koji su gradili mostove, mijenjajući originalne projekte, i podarili nam rijedak fenomen – da u razmaku od nekoliko stotina metara imamo dva mosta, jer je onaj novi svako malo zbog bure zatvoren (projektant tvrdi da su to “politički motivirane bure”), pa je na mjestu staroga morao biti sagrađen drugi koji funkcionira kao i onaj srušen u vrijeme Domovinskog rata? Treba li lustrirati političare (bez obzira na to iz koje su stranke) “zaslužne” za to što smo praktično cijeli financijski sektor predali u ruke stranome kapitalu, što smo “Plivu” prodali stranome proizvođaču generičkih lijekova, a upravljačka prava u naftnoj kompaniji “Ina” prepustili stranome partneru koji je dosljedno uništava? Treba li lustrirati one koji su propustili zaštititi ključne industrije od privatizacije (kao što napr. čini Francuska), a nisu prstom makli kada je stavljan ključ u bravu, odnosno kada su tjerani u stečaj pogoni koji su Hrvatskoj donosili ne mali prihod, koji su zapošljavali i prehranjivali velik broj ljudi, a građanima Hrvatske omogućavali (bez parole “Kupujmo hrvatsko”) da kupuju i svoje, a ne samo iz uvoza? Treba li lustrirati bivšeg ministra koji je poručivao kako djecu još u školi treba učiti da mrze Srbe, ili novinare (a bolje bi bilo reći “novinare”) koji su stekli neprolazne “zasluge” šireći mržnju i netoleranciju prema svim drugima i drugačijima, uništavajući tako sustavno svaku mogućnost ponovnog ne samo suživota, nego skladnog zajedničkog života građana raznih nacionalnosti i vjera u zajedničkoj državi Hrvatskoj? Treba li lustrirati bivšeg ministra za investicije koji u vrijeme svojega mandata nije doveo u Hrvatsku ni jednu stranu investiciju, ali zato sada zbog jednake nesposobnosti vrlo grlato napada trenutnu Vladu? Treba li lustrirati one koji su kroz obrazovni sustav dosljedno trovali mlade lažima o prošlosti? Treba li lustrirati razne “stožeraše” koji dobivaju šansu da na javnoj (!) televiziji objašnjavaju kako su jedno manjinska prava zajamčena međudržavnim ugovorom, a drugo ona stečena hrvatskim Ustavnim zakonom (izražavajući time svoj prijezir prema najvišem pravnom aktu samostalne Hrvatske)? Ili pak one u pravosuđu koji različitim aršinom odmjeravaju kazne za ratne zločine, ovisno o tome je li počinitelj zločina bio Srbin, ili Hrvat (legitimirajući time Hrvatsku kao zemlju koja bi se teško mogla pohvaliti vladavinom prava – zelenom svjetlu EU usprkos)? Treba li?

         Ukratko: ako bismo već prišli nečemu što se pomodno zove lustracijom (a što ne bi smjela biti nikakva dekomunizacija, jer za nju naprosto nema razloga, pogotovo ako uzmemo u obzir da se jugoslavenska federacija bitno razlikovala od svih zemalja Istočnog bloka), onda bi to morao biti proces pozivanja na odgovornost i isključivanja iz javnoga života onih koji su Hrvatsku učinili takvom kakva ona danas jest: zemljom na rubu gospodarskog sloma, zemljom koja se odrekla mnogih svojih komparativnih prednosti, ali i stečenih pozicija u svijetu, zemljom u kojoj dostojanstveno ne mogu živjeti (uglavnom) ni oni koji su za rad plaćeni, a u kojoj mnogi rade bez ikakve plaće, dok je nezaposlenih sve više, zemljom – napokon – koja još nije uspjela sa sebe stresti talog mržnje i netrpeljivosti što čini njezino društvo potencijalno konfliktnim, ali istodobno u znatnoj mjeri otežava i njezine odnose sa susjedima. U jednoj rečenici: lustraciji moraju biti podvrgnuti oni zbog kojih se svaki pošteni građanin Republike Hrvatske osjeća bijedno, postiđeno, jadno, uplašeno i prevareno. I može se to zvati lustracija, mada bi prikladnije bilo – denacifikacija.