Tko to mrzi narodni ustanak?

Autor/ica 👤tačno.net 20.2.2014. u 09:47

Povezani članci

Postoji jednostavno pravilo kako odrediti važnost nekog političkog pokreta. Što su njegovi neprijatelji složniji u njegovoj osudi, moralizatorskom zgražanju, uvredama, niskim podmetanjima, falsificiranjima i klevetama – to je on značajniji i po njih opasniji.

Vuk Koranski – Radnička borba

Štoviše, stvar je to ozbiljnija što su u pozadini ovog jednoglasja snažniji tonovi koji pozivaju na pravdu, mir i nenasilje; a oni, kako je već običaj, dolaze od onih koji stvaraju nepravdu, ratove i sve oblike nasilja. Ako i ne bismo poznavali klasni i socijalni značaj ustanka u BIH karikaturalne reakcije poznatih aktera bile bi sasvim dovoljne da nas uvjere kako je on najvažniji događaj na ovim prostorima u proteklih dvadesetak godina. Lanac je ponovno pukao na svojoj najslabijoj karici, prikovani div se oslobodio, a panika je zavladala na svim razinama u Federaciji i Republici Srpskoj. Čak niti inače očigledan politički kretenizam elita u Zagrebu i Beogradu nije ih mogao zaustaviti da odmah uvide što sve ovo može značiti za njihove fotelje i profite. Milanovićev trk do Mostara, kako bi tamo s nacionalistima lio suze nad zgarištima utvrda narodnih neprijatelja, predstavlja vjerojatno najodlučniji čin u njegovoj karijeri. Nije trebalo dugo čekati da oko glave netom uspravljenog diva počne zujati roj muha i raznolike sitne gamadi identičnih prehrambenih navika. Jedan dio njihove sorte ima stanište u Hrvatskoj, a čini je liberalna malograđanska kaljuža (u čijem plićaku si jedni drugima tepaju kako su neki “lijevo”, a neki “desno”); mediokriteti i filistri čiju žutu zastavu pronosi vojska komentatora i analitičara u čije su redove uključene i takve suverene intelektualne veličine kao što su svakojaki Raspudić – Kuljiš – Butkovići .

Što li je to te ljude toliko uzrujalo da se pjene, grče i pljuckaju; u javni prostor prosipaju svoj intelektualni gnoj te se s visoka moralizirajući pozivaju na rezultate svojih naprednih analiza u pobijanju “lijevih zabluda” o BIH ustanku? Kakvi su to argumenti i analize koji oni ponosno nose u svojim rukama da njima rasprše mrak neznanja? Zanimljiva pitanja vrijedna pažnje, naravno ako ćemo uopće biti u stanju da pratimo duboke misaone tokove na kojima plutaju njihove argumentacije.

S lavinom klevetničkih i protu-ustaničkih piskaranja postoje dva problema u samom početku: stil i predvidljivost. Premda su takvi tekstovi puni litanija o potrebi pažljivijeg i objektivnijeg promatranja događaja, kao i kritike površnosti drugih pristupa, autori uglavnom nemaju dovoljno snage da pokušaju glumiti bilo kakvu razinu objektivnosti, pa onda iz nje u jednom racionalnom toku argumentacije izložiti svoje zaključke. Umjesto toga radi se o otvorenim agitacijskim pamfletima, koje počinju i završavaju prepuni svetog kontrarevolucionarnog naboja, mašući noktima kako bi bez razmišljanja zgrabili za bilo što u dometu. Zaključak je već utvrđen, sada se još samo treba pomučiti da se pošto – poto pronađu i dokazi. Kada moraš dokazati da stvari nisu onakve kakve jesu, već da su onakve kakve nisu, onda se zaista ne može biti izbirljiv. U toj borbi za dokaze koja se provodila bez daha sitnoburžoaska avangarda je uspjela pronaći čak dva – od kojih niti jedan naravno ne predstavlja bilo kakav dokaz osim onaj njihove ograničenosti i intelektualne bijede, no o tome nešto kasnije. Da je netko prije godinu dana rekao kako će u BIH izbiti ustanak i kako se za domaću zadaću mora utvrditi s kojim idejnim arsenalom će nahrupiti rojevi reakcije on bi se mogao predvidjeti precizno do najgore dosade od strane svakoga tko je prosječne inteligencije. Kriminalni kapitalistički poredak se godinama održavao na temelju nacionalnih podjela, radnička klasa se razbijala na temelju nacionalnih podjela, EU je otvoreno upravljala zemljom kao političkom i ekonomskom kolonijom na temelju nacionalnih podjela. Kako će pokušati razbiti socijalni pokret? Ma ne valjda na temelju nacionalnih podjela? Zaista neočekivani obrat. Još bolje, zašto odmah na početku ne proglasiti pokret nacionalnim i onda ga pokušati hermetički zatvoriti prema druga dva naroda, zatim baukom nacionalnog, koji potječe od naljepnice koju smo mu sami zalijepili na čelo, pokušati onemogućiti da se širi i na kraju reći da je upravo to što se nije proširio dokaz njegove nacionalne isključivosti. Na kraju, zašto ne uzeti na svemu tome i nešto političkih poena za politiku nacionalnih podjela koja se može unovčiti na novim izborima?

Svaki tekst usmjeren protiv narodnog ustanka koji drži do sebe mora imati istu kompoziciju: 1) Ustanak je započeo kao socijalni,međutim… 2) Osuda nasilja i tugovanje nad uništenim, 3) Zašto je ustanak zapravo bošnjački, a Hrvati i Srbi moraju ostati po strani, 4) Daljnji dokazi da je ustanak isključivo bošnjački, 5) kontemplacija, strah od eskalacije i etničkih sukoba, želja za smirivanjem, uloga EU, osnivanje hrvatskog entiteta i razno – ovisno o raspoloženju, mašti i željama autora. U ovoj kompoziciji se potvrđuje kako su za filistra granice poznatoga granice njegovog svijeta. Sve što je novo mora se pokušati sabiti u okvire staroga, tj. bez milosti baciti u njegovu Prokrustovu postelju. Pokret koji je nastao iz revolta prema cijelom sistemu nacionalnih podjela i ekonomske bijede tako se shvaća opet u njegovom okviru – opet je tu priča o izborima, o krvnim zrncima, o buržoaskim vladama, o kantonima, o EU, o slobodnom tržištu – vrtlog plesa aveti koje se hrane krvlju naroda je ponovno započeo i nije mu ni na kraj pameti da prestane… Umjesto da se shvatiti kako je riječ o tome da se sve ovo digne u zrak, spali, smrvi i onda prigodno isprazni mjehur.

Nema im druge nego započeti priznanjem da je ustanak nastao zbog socijalnih razloga. Široka zavjera masovnih razmjera u kojoj su demonstranti obučeni i tajno instruirani da glume socijalno nezadovoljstvo ipak je malo previše da se proguta. Uz to, mora se pokazati da postoji suosjećanje s onima koji su gladni i trpe od krize (koja je tu eto pala kao neka elementarna nepogoda, koja s kapitalističkim sustavom nema nikakve veze i koja se naprosto mora otrpjeti, a onda – deus ex machina rasplet i svima će biti bolje). S jedne strane, takvo priznanje služi da pokaže dobre namjere autora, a s druge ona je tu da priznanjem simbolički razriješi probleme kako se ne bi pomišljalo da se nešto zaista učini u stvarnosti. Može se biti nezadovoljan, naricati nad bijedom naroda, pa čak i mirno prosvjedovati, no ne smije se ništa poduzimati protiv sustava. Međutim, ako se već ne može govoriti protiv prvotnog socijalnog impulsa pokreta uvijek se može na rezervne pozicije – pokret je zatim preuzet od strane određenih grupa, prosvjednici su izmanipulirani i rade u interesu koji je suprotan onome u koji vjeruju itd. Koje su to konkretne grupe i političke opcije – koje iz svojih skrovišta neobjašnjivim metodama tako čarobno upravljaju masama kao da su hipnotizirane – ovisi o političkim interesima onoga tko postavlja ovakve nerealne teorije i za koga nikakvi dokazi nisu potrebni i naravno nikada nam neće biti pruženi.

Zgražanje nad nasiljem je standardna točka liberalnog repertoara. Naravno, liberali zaboravljaju oružano nasilje međuetničkih sukoba koje su stvorile političke i profitersko – kapitalističke elite, nasilje uništavanje radnih mjesta i zatvaranje tvornica, nasilje održavanja stanovništva u gladi, ponižavanja čovjeka na sve moguće načine, policijsko nasilje nad omladinom, radnicima u štrajku, seljacima u prosvjedima itd. itd. Nenasilje o kojemu kao idealu govori liberalna kaljuža je ono između poslušnog roba i gospodara koji ga bičuje, pljuje i gazi. Ne samo pravo, već i dužnost potlačenih je da upotrijebe nasilje koje je nužno za zaštitu njihovih prava i ostvarenje njihovih ciljeva. Zgrade vlada i političkih stranaka predstavljale su izrabljivački i zločinački sistem i dobro je da su gorile. Policija je htjela razbiti demonstracije i prosvjednici su se morali obraniti. Do sada je neutvrđeno koliki je točan dio famozne arhivske građe uopće izgorio, no naravno da eventualna kolateralna šteta ne može mijenjati ništa u suštini stvari, niti je uopće od ozbiljnog značaja u ovome trenutku. Jasno, neprijateljima ustanka je najmanje stalo do arhivske građe, za koju ranije nisu niti čuli. Potrebno je sve riješiti unutar institucija? Naravno kada se institucije izgrađene tako da se njima ostvaruju interesi vladajuće klase, a podjarmljuje narod. Nezadovoljstvo se ne smije oslobađati kroz nasilje, već pokazivati na izborima? Jasno, kada na izborima pobjeđuju oni koji mogu plaćati kampanje novcem dobivenim od kapitalističkih saveznika, pa se tako ne mijenja ništa. Vladajuća klasa i njihovi malograđanski saveznici se boje “nasilja” i “nereda” zato što ono predstavlja kršenje njihovih pravila igre koja su tako namještena da uvijek pobjeđuju.

Optužbe kako je ustanak isključivo bošnjački nastale su refleksno gotovo u istom trenu kada se pojavio. One koji su zborski počeli uzvikivati ovu parolu nije niti najmanje brinulo što mu time nisu ostavili dovoljno vremena da vide kako će se uopće razvijati. To nije bilo niti najmanje bitno budući da se radilo o pokušaju diskreditacije i ekspresnog gušenja pokreta lijepljenjem nacionalnih naljepnica kojima se plaše mala i velika djeca. Pokret je istupao otvoreno anti-nacionalistički? Nema problema, nazvat ćemo taj anti-nacionalizam prikrivenim bošnjačkim unitarističkim nacionalizmom – odgovara reakcija uz smiješak. Tako što god da se napravi – nije dobro. Valjalo bi jedino da se svi Bošnjaci odmah povuku iz ustanka, odnosno da on nije niti započeo. Da je ustanak kojim slučajem krenuo iz srpskih ili hrvatskih područja išla bi opet ista dosadna priča sa suprotnim nacionalnim predznacima. Jedina je opcija da savršeno sinkronizirano, s jednakim nacionalnim udjelima, ustanak izbije u isto vrijeme u svim dijelovima zemlje s jednakom snagom, da se dopusti dežurnim filistrima da pomno pobroje sva krvna zrnca i onda ako ne uspiju pronaći bilo kakvu estetsku primjedbu daju dopuštenje da se on odvija i dalje. Prije toga bi jasno trebalo tražiti još i dopuštenje visokog predstavnika.

Dolazimo do jedinog konkretnog “dokaza” o ustanku kao bošnjačko – unitarističkoj zavjeri, a on se temelji na iščitavanju famoznog manifesta Nova Bosna i Hercegovina koji – viču u glas neprijatelji ustanka, a oči im se šire, ruke podrhtavaju i sline cure niz bradu – predstavlja zahtjeve prosvjednika. Toliko je strasti, truda, nade i energije utrošeno u analizu jednog teksta za koji se ubrzo, avaj, ispostavilo da je očiti falsifikat. Prvo je navedeno da tekst potpisuju grupe Udar i Revolt. Dakle, u najboljem slučaju moglo se raditi o tekstu dviju grupa uključenih u pokret, a ne i volji svih prosvjednika. Opet, kada znamo zaključak i pod svaku cijenu tražimo dokaze, onda može dobro poslužiti i ono što predstavlja primjenu elementarne logičke pogreške nedopuštenog proširenja. Međutim, ubrzo navodni potpisnici negiraju da su tekst napisali i da on izražava njihove stavove, a također se ispravno tvrdi kako jedine legitimne zahtjeve pokreta mogu iskazivati plenumi. Riječ je bila o prevari za koju se, s obzirom na to kome je išla u prilog, može ozbiljno zapitati na koji je način uopće bila plasirana u javnost i s kojim ciljem. Kaljužu to ne smeta i ona se i dalje ponaša kao da je falsifikat manifesta temeljni dokument pokreta, što je jasno – za njih je on predobar a da ne bi bio istinit.

Drugi “dokaz” je pak dobiven “teorijskom analizom”. Zašto je ustanak nastupio samo na bošnjačkim područjima? To zapravo nije točno budući da su se prosvjedi održali i u Republici Srpskoj i većinski hrvatskim mjestima. No dobro – gunđa kaljuža – oni su bili slabi i malobrojni , a okosnicu čitavog pokreta očigledno predstavljaju bošnjački krajevi. Tada se u trijumfu zaključuje kako ljudi ništa bolje ne žive – štoviše možda žive čak i lošije – u srpskim i hrvatskim krajevima. Čega bi to mogao biti dokaz osim da je ustanak isključivo bošnjački? Nekoliko stvari. Socijalna pobuna ne ovisi primarno o tome gdje se koliko loše živi. Da je veza toliko jednostavna Afrika bi bila u stalnom revolucionarnom vrenju. Međutim ništa od toga. Primarni faktori koji odlučuju gdje će socijalni pokret biti najsnažniji vezani su uz koncentraciju radničke klase, industrijaliziranost i opseg proizvodnje, pitanje koje su točno regije naglog osiromašivanja radničke klase, propadanja poduzeća i njezinog prelaska u nezaposlene, a još uz to i tradicija i kontinuitet radničkog otpora i alternativnih političkih pokreta. Upravo su u krajevima odakle je ustanak krenuo i gdje se najviše ukorijenio ovi faktori i bili najviše ispunjeni. Uz to jedan od razloga što se ustanak nije proširio u podjednakom opsegu na čitavu BIH leži u velikoj mjeri u momentalnom aktiviranju nacionalističke i šovinističke mašinerije, čiji je medijski i politički orkestar udario u sviranje poznatih taktova, nastojeći izazvati osjećaje straha, nepovjerenja i mržnje. Pokret nikada nije niti dobio šansu da se ravnomjerno proširi – u istome trenutku kada je započeo štab reakcije je donio jasne direktive: izolirati, zaustaviti, uništiti. U tome naravno nije uspio, no izvjesna šteta je svakako učinjena.

Za zabavu se može prokomentirati i navodna briga kaljuže za Hrvate u BIH čija bi se prava i interesi, kako smatraju, mogli naći ugroženi narodnim ustankom. Za svoje potrebe kaljuža konstruira sliku Hrvata u BIH kao svojevrsnog biološkog fenomena, naročitog bića čiji interesi nemaju veze s njegovim materijalnim potrebama, za koje zapravo nije niti sigurno da li uopće postoje. Tako, čini se, nije bitno ima li Hrvat u BIH posao, kolika mu je plaća, kakva su mu prava u poduzeću i kakva mu je uopće budućnost. Ako želi biti pravi Hrvat na sve ove tričarije mora odmahnuti rukom, poručuju mu sitni buržuji iz svojih kancelarija u Zagrebu, a sve ih pogledom blagoslivlja Milanović spreman da kada god počnu gorjeti HDZ-ove zgrade potrči u pomoć, pa makar u budućnosti i sa skijanja u Austriji. Prema njima jedini interes Hrvata treba biti da ga izrabljuje drugi Hrvat i nitko drugi nego Hrvat. Zbog toga je paljenje zgrade HDZ-a bio nadasve zločesti čin, budući da HDZ kradući, uništavajući, izrabljujući i uništavajući egzistenciju svakog Hrvata zapravo štiti interese Hrvata. Kakvi su to točno interesi bolje je ne govoriti jer oni se ne mogu vidjeti, čuti, dotaknuti niti pomirisati. Čemu da Hrvat u BIH jede kruh kada mu s neba pada mana ispečena od tih nacionalnih interesa, a osim s neba po potrebi može očekivati i njezine pakete poslane iz Zagreba. Ukratko, sav se problem sastoji u tome da bi zloduh ustanka mogao opsjesti i Hrvate, oni bi tada mogli ustati protiv svojih ugnjetača, a budući da ih ugnjetači ugnjetavaju zapravo samo zato da ih štite, ostali bi tada sami i goli protiv ostalih krvoločnih naroda koji jedva čekaju da ih razderu svojim očnjacima i zaslade se mesom njihove nevine dječice.

Upravo je paljenje HDZ-a u Mostaru iskorišteno za teoriju kako se radilo o bošnjačkoj provokaciji protiv Hrvata jer, eto, baš u vrijeme paljenja brižni Hrvati iz matice–zemlje su poslali svoje doušnike da skriveni na okolnim balkonima – valjda prema oblicima lubanja – prebrojavaju i određuju nacionalnu pripadnost prosvjednika, podupirući svoje ozbiljne nalaze dodatnim opažanjima tko se vraćao kući u koji dio Mostara. Zgrada SDA je zapaljena valjda tek toliko da se dodatno maskiraju pravi protu-hrvatski ciljevi čitave priče. Nema klasnog i socijalnog, samo nacionalnog – to stoji na zastavi malograđanskih mediokriteta koji škrguću zubima na narodni ustanak. Zatim u istom trenu pozivaju na smirivanje strasti i ukazuju na opasnosti od nacionalnih sukoba, bez obzira na to što ih sami potiču. Oni žele pitomi, umjereni nacionalizam, koji neće stvarati nove potrese i razbijati glave, već samo održavati postojeće odnose. Prvi međutim po prirodi stvari neminovno prelazi u drugi – građanski nacionalizam stvara fašizam. U svojoj krajnosti alternativa se svodi na pitanje – fašizam ili revolucija? Filistar to ne može shvatiti i upravo će zbog toga zauvijek i ostati filistar.

Bljutavi okus ove nacionalno zaslađene farse može se donekle isprati samo jednostavnom istinom: najveći neprijatelji Hrvata u BIH su pripadnici kapitalističke klase i političke elite koja tvrdi da zastupa njihove interese, zajedno s njihovim navodnim zabrinutim zaštitnicima u Zagrebu. Put prema boljem životu nastupit će to prije što svoje šake, štapove i kamenje dignu na njihove utvrde i njihove glave. Jedini prijatelji Hrvata su obični radnici, umirovljenici, studenti i nezaposleni Bošnjaci i Srbi, također podjarmljeni i uništavani od kapitalističkih i političkih elita koje, unoseći podijele među radnim narodom, nad njime vladaju u međusobnoj simbiozi. Čitav taj sustav izrabljivanja mora biti bez milosti uništen u revolucionarnom plamenu. Prvi korak je napravljen, a koliko je onaj značajan između ostaloga pokazuje i ogorčeni bijes klevetnika koji se podignuo protiv ustanka. Ne treba se uzrujavati jer zujanje gamadi nikako ne može zaustaviti hod divova, ono je samo znak da se ide u dobrom smjeru.

Vuk Koranski – Radnička borba