TKO NAS BRE RASTAVI

Izdvajamo

• Mater vam jebem, opsovao je u sebi Malik držeći čašu sa šampanjcem točno iza glave osobnog prijatelja Vojislava Šešelja čiji radikali i Dveri imaju čvrstu i postojanu suradnju. Sjetio se Malik majke koja ga je posjela u zadnji autobus koji su Nizozemci napunili djecom tog kobnog jutra ispred školske dvorane u Srebrenici, sjetio se njena očaja i suza, sjetio se kako je kroz prozor zamagljenog autobusa Zenica Transa vidio vojnike koji nad otvorenim jamama pucaju u ljude i vriske djece u autobusu od koje se rafali nisu čuli. Sjetio se velikog vozača s brkovima koji je okretao ogromni volan autobusa i plakao kao malo dijete. Sjetio se brata kojeg su tukli u njegovu razredu škole, a našli su ga u podrumu iskopanih očiju, sjetio se oca koji je susjedu i kumu, najboljem prijatelju, posudio sve što je imao da izliječe dijete. Malik je saznao da mu je oca taj isti kum prokazao i izveo ga iz četveroreda zarobljenika i osobno mu pucao u glavu.

Povezani članci

• Srđan Šušnica: Zločinci žive “tople ljudske priče”
• BOSANSKI BORCI U SIRIJI: Odlazak u smrt košta 250 eura, dženaze se obavljaju na mjestu pogibije
• Grupa istaknutih intelektualaca objavila je program za novu socijaldemokratsku politiku u šest točaka
• 01. 03.
• Basara: Ko hoće privatnost, neka ide u ilegalu
• Životna drama Jovanke Broz

Tko nas bre zavadi, komentirao je šef kuhinje Dušan prije dva mjeseca nadgledajući kako teku pripreme za novi slijed koji je bio serviran i čekalo se da Željka Markić završi svoj govor i da sudionici konferencije konačno potpišu tu usranu deklaraciju. Nervoza je u svakoj kuhinji ista, dok je u dvorani ležerna i opuštena atmosfera, iza vrata iz kojih izlaze konobari sa pladnjevima punim hrane, odvija se prava mala kaotična simfonija. Naizgled, sve je bez nekog reda i sistema, no u tih bučnih i shizofrenih pedesetak kvadrata sve je uštimano kao najbolji orkestar. A dirigenti su njih dvojica, Dušan, Srbin iz Knina, u Cape Townu već dvadeset godina šef kuhinje i Ante, inžinjer strojarstva iz Splita, šef konobara i organizator svih događanja u banketnoj Sali najvećeg hotela u Južnoafričkoj Republici.

Njih dvojica dirigiraju najvećim i najsigurnijim orkestrom, orkestrom koji počinje s radom već od jutra kada kupuju namirnice, od podneva kada se brižno serviraju stolovi i poliraju čaše, do u sekundu tempiranih sljedova sa biranim jelima koja izlaze matematičkom preciznošću i milimetarskim izgledom svakog serviranog jela. Ljudi koji rade već godinama u toj kuhinji pomno su birani, vrhunski su u svom poslu i profesionalnost je ono na čemu Dušan i Ante inzistiraju, bilo koja manifestacija njima je ista, no ova danas je po svemu drugačija, stajali su na vratima kongresne sale i slušali izlaganje Željke Markić koje se oteglo i time im poremetilo dogovoreni ritam. Sabljarka se polako hladila i Dušan je razmišljao kako bi bilo dobro da uključe plamenike, male okrugle kutije ispunjene plinom koje znaju upaliti pod posudama da se delikatna hrana ne ohladi, a to bi bila katastrofa.

„Prirodni je zakon iznad svake politike i svake države“, rekla je Željka Markić i nasmijala se svojim prepoznatljivim, toplim osmjehom prisutnima. Dvoranom se prolomio aplauz, a sam Nemanja Zarić, predsjednik Savjeta za porodicu i socijalna pitanja, koji je kao legitimni predstavnik udruge „Dveri“, potpisnik zajedničke deklaracije o globalnom anti – LGBT manifestu, predstavljao Srbiju na tom skupu, ustao je i izljubio dragu prijateljicu i poslovnog suradnika. Tko nas bre zavadi, pomislio je konobar Malik, izbjeglica iz Srebrenice, dok je točio šampanjac razdraganom Nemanji koji je zagrlio Željku Markić i obratio se prisutnima za stolom.

Međunarodna organizacija za obitelj, svoje je istaknute članove stavila u prvi plan i za isti stol.

Željka Markić i Nemanja Zarić, zajedničkim snagama potpisat će deklaraciju kojom se obvezuju kako će snažno djelovati na obeshrabrivanju pornografije, preljuba i razvoda te se zajednički opirati bilo kojoj inicijativi za redefiniciju braka, tj, davati potporu bratskim organizacijama iz Hrvatske i Srbije koje se zalažu za isključivanje istosplonih ili grupnih, seksualno otvorenih ili provremenih zajednica iz društva.

Nemanja Zarić i njegova udruga „Dveri“ slavu su stekli na više puta spriječenom održavanju Parade ponosa u Beogradu, a od svojih začetaka snažno su zagovarali rehabilitaciju „mučenika“ Dimitrija Ljotića i Milana Nedića. Rehabilitaciju Draže Mihailovića dočekali su sa šampanjcem okončavši svoju dugogodišnju borbu oko tog pitanja i time postali ultimativna snaga Srbije, radikalno desna, pročetnička organizacija koja će u svibnju 2009. izdati „Antifašistički manifest Dveri“, a njihov predsjednik Boško Obradović iste se godine kandidirao za predsjednika Srbije. Snaga Naroda, službeni radio njihova pokreta i portal Dveri, pandan su Markićinom portalu Narod.hr, koji na sličan način potpiruju najniže strasti, fašističke ustaške ili četničke „heroje“ pokušavaju prikazati kao „najodlikovanije vojnike“ i „nacionalne junake“, a na sličan način provode i referendume o braku u Hrvatskoj i Srbiji, te se snažno zalažu da se ukinu sredstva glasilima nacionalnih manjina koje okarakteriziraju kao neprijatelje.

Tko nas bre zavadi, šapnuo je sam sebi u bradu Malik dok ih je gledao kao se grle i ljube. Natočio je šampanjac Željki Markić koju je zaljubljeno gledao Nemanja i došlo mu je da im saspe taj nesretni pjenušac u glavu. Hladno i profesionalno obišao je svoj stol i posvetio se drugom kojeg je „držao“, a na kojem su bili predstavnici Alternativne Njemačke i Nacionalne fronte Francuske. Maliku su četnici ubili oca, brata, a sestru nikada nije pronašao. Dušan je razmišljao koliko je pametno da ga uopće danas pusti da radi, čak je i Anti sugerirao da mu da slobodan dan, no Malik je sam odbio kazavši Anti da hoće osobno „držati“ te šupke da mu nikada više na pamet ne padne da se vrati u onu našu vukojebinu.

Moramo jačati našu suradnju i naš cilj, kako bi naše pokrete što brže transformirali od svjetonazorski crkvenih u političke snage, jake parlamentarne stranke. Politička moć je iduća stepenica i moramo je dobiti po svaku cijenu, ustvrdio je Nemanja i još jednom zagrlio razdraganu Željku Markić. Malik je upravo donio file sabljarke sa žara u lokalnom kompostu od svježeg povrća, garniranim pjenom od luka. Naša suradnja mora se nastaviti, danas smo ostali pokret, zaštićen međunarodnim deklaracijama, od katolika do pravoslavaca, od Južnoafričke republike, preko Hrvatske, Srbije do Rusije, nazdravio je Nemanja vidno ganutoj Željki Markić.

Mater vam jebem, opsovao je u sebi Malik držeći čašu sa šampanjcem točno iza glave osobnog prijatelja Vojislava Šešelja čiji radikali i Dveri imaju čvrstu i postojanu suradnju. Sjetio se Malik majke koja ga je posjela u zadnji autobus koji su Nizozemci napunili djecom tog kobnog jutra ispred školske dvorane u Srebrenici, sjetio se njena očaja i suza, sjetio se kako je kroz prozor zamagljenog autobusa Zenica Transa vidio vojnike koji nad otvorenim jamama pucaju u ljude i vriske djece u autobusu od koje se rafali nisu čuli. Sjetio se velikog vozača s brkovima koji je okretao ogromni volan autobusa i plakao kao malo dijete. Sjetio se brata kojeg su tukli u njegovu razredu škole, a našli su ga u podrumu iskopanih očiju, sjetio se oca koji je susjedu i kumu, najboljem prijatelju, posudio sve što je imao da izliječe dijete. Malik je saznao da mu je oca taj isti kum prokazao i izveo ga iz četveroreda zarobljenika i osobno mu pucao u glavu.

Stajao je nad tim ljudima koji nisu imali pojma tko je konobar, niti su se obazirali na njega. Tko se inače obazire na konobare, još u Južnoafričkoj republici? Stajao je i razmišljao da ipak izvadi pištolj i da ih pobije sve, no tada ga je Ante diskretno odveo na stranu pozvavši Dušana da mu pomogne. Stajali su sva trojica držeći se jedan drugog, na zaprepaštenje osoblja koje je sjeckalo, kuhalo, flambiralo hranu. Jebo im ja mater, prosiktao je Malik, a Dušan je izvadio bocu rakije. Šljiva, zadovoljno je cupnuo jezikom. Naša, upitao je Ante, na što je Dušan samo kimnuo glavom. Rakija je bila opora i pekla je grlo, pekla je usta, pekla je dušu. Tri čovjeka stajala su gledajući se u kuhinji najboljeg, elitnog hotela u Cape Townu i nazdravila jedan drugom. Tko nas bre sastavi, kucnuo je Malik i sva trojica prasnula su u smijeh.

Ogromni crnac George, „Slatki šef“ kako su ga zvali od milja, upozorio ih je da za minut ide desert.