ENG
TKO JE MARIA PASQUINELLI KOJA JE PRIJE 75 GODINA U PULI IZVRŠILA ATENTAT NA BRITANSKOG BRIGADNOG GENERALA ROBERTA WILIAMA MICHAELA DE WINTONA?
Autor/ica 👤Armando Černjul
Povezani članci
Foto: Wikipedia
NAJPRIJE JE U TRSTU 1947. OSUĐENA NA SMRT, ISTE GODINE KAZNA JE PREINAČENA U DOŽIVOTNU ROBIJU, A POTOM JE U ITALIJI POMILOVANA.
Dok se na Mirovnoj konferenciji u Parizu od 19. srpnja do 16. listopada 1946. vodila bitka za zelenim stolom hoće li Jugoslaviji, točnije Hrvatskoj i Sloveniji, vratiti Istru s otocima Cresom i Lošinjem te dalmatinski dio Zadar, Lastovo i Palagruža (dr. Ante Pavelić poglavnik NDH i izdajnik hrvatskog naroda predao je Dalmaciju fašističkoj Italiji op. A.Č.). U to vrijeme Pula je bila u tzv. Zoni A, koja je bila pod Anglo-Američkom upravom. Tako da, osim talijanskih i hrvatskih antifašista, bio je prisutan talijanski dio vlasti, što znači fašisti. Povremeno su u Pulu i okolicu dolazili talijanski fašisti – špijuni, a najistaknutija je bila tvrdokorna fašistkinja Maria Pasquinelli, koja je jedno vrijeme bila nastavnica talijanske Osnovne škole u Splitu. I tada je bila špijunka, no kad su došle partizanske jedinice uhićena je i osuđena na smrt, ali spasili su je njemački vojnici.
Obožavala Benita Mussolinija
Prije nego je postala fašistička zločinka zapisati ću njen kratki životopis. Rođena je 16. ožujka 1913. u Firenci gdje je završila školu za učiteljicu osnovne škole, a nakon toga završila je studije na Filozofskom fakultetu u Bergamu. Imala je samo 20 godina kad je 1933. postala članica Nacionalne fašističke stranke (Partito Nazionale fascista) i obožavala njezina osnivača Benita Mussolinija Ducea, bivšeg socijalista i urednika socijalističkog glasila Avanti, koji je je zbog druge ideologije izbačen iz stranke. Znala je napamet Mussolinijev životopis, a čitala je list fašističkog pokreta Italije Popolo d’Italia, čiji je vlasnik i urednik bio Mussolini. Autor ovog napisa imao je priliku da to novinsko smeće 80-ih godina u Trstu ne samo da pogleda – pukim slučajem od jednog tršćanskog Talijana koji je s obitelji poslije rata iz Pule pobjegao u Italiju – nego dobio na poklon nekoliko primjeraka. Izjavio je da se list tiska u Milanu i šalje pretplatnicima širom Italije i u inozemstvo. Rekoh mu da ima njemačko prezime na što je odgovorio da mu je djed bio Austrijanac, a da se on osjeća Talijanom. Kad sam mu spomenuo da je sigurno član neofašističke političke stranke MSI-DN, nasmiješio se i dodao da je to smiješna stranka i da je za njega glavna povijesna ličnost Benito Mussolini Duce. No, naglasio je da oni iz MSI-DN samo laju na prosvjedima i nazvao ih da su poput kamilice -Mi smo, busao se u prsa, pravi Musslinijevi vojnici koji izdaju Popolo d’Italia i ne samo da veličamo Ducea, nego ćemo jednoga dana doći na vlast i Istra, Rijeka i Dalmacija će opet biti talijanske, glasno je govorio 40-godišnjak kako list ne smiju prodavati u kioscima, cafe-barovima na talijanskim auto-prometnicama i super marketima. U jednom od tih listova bio je objavljen opširan članak protiv zločinca Tita i saveznika, koji su 1947. talijanske zemlje poklonili Jugoslaviji. Razmišljao sam što ako mi na talijansko-jugoslavenskom graničnom prijelazu carinici i milicionari pregledaju torbu i nađu primjerke fašističkog lista. Odgovorit ću im da će mi kao novinaru poslužiti za pisanje povijesnih članaka. Tako je i bilo; vrlo ljubazni carinici, koji su pozvali jednog milicionara, upitali su mi je li posjedujem novinarsku iskaznicu. Pokazao sam im novinarsku iskaznicu zagrebačkog Večernjeg lista i milicionar je odbrusio: “Napadnite tu fašističku žgadiju!”
Uči fašistički misticizam
Marija Pasquinelli je 1933. polaznica Škole fašističkog misticizma “Sandro Italico” koju je osnovao Nicolo Giani 1930. u Milanu. Postala je još veći fašistički fanatik i 1940. godine angažirana je kao volonterka u Crvenom križu i sa fašističkim postrojbama krenula u Libiju. Radila je u jednoj bolnici u gradu El Abieru, ali ne zadugo jer je otkrivena da je u Libiju ušla s lažnim dokumentima i krajem 1941. vraćena je u Italiju. Dok je obilazila Dalmaciju i Istru, psovala je Titove ubojice, nazvavši ih Slavima (Slaveni), kao što je Mussolini u svojim govorima 1920. u Trstu i Puli u svojim govorima urlikao da treba naučiti pameti te slavenske barbare. Tada su pripadnici pokreta Fascio Italiano di Combattimento koji je Mussolini osnovao u ožujku 1919. godine., 1920. zapalili Narodni dom u Trstu (to je bio slovenski dom, ali su tamo dolazili tršćanski Hrvati – op. A.Č.) i iste godina zapalili Narodni dom u središtu Pule, sjedište pulskih Hrvata.
Mussolini je krajem 1921. osnovao političku stranku odnosno mijenjao naziv u Partito Nazionale Fascista (Fašistička nacionalna partija), a 24. prosinca 1925. postao je državni poglavar Italije i fašistički Duce (vođa), dok je kralj bio monarh Vittorio Emanuele III. Taj zločinac, Duce, bio je idol jednom Adolfu Hitleru i nastavnik fašizma poglavniku NDH dr. Anti Paveliću, te fasciniran pjesnikom i vođom legionara Gabrielom D’Annuziom glede osvajanja Rijeke. Ali fašistički ubojica D’Annuzio je na neki način fascinirao riječki La Voce del Popolo i Panoramu koji na talijanskom jeziku objavljuju pozitivne prikaze i članke o knjigama i izložbi (u Trstu) o D’Annunziju. Osim toga, “Edit”, nakladnik spomenutih listova na talijanskom jeziku izdao je dvije knjige o D’Annunziju i sve to zajedno sufinancira Ministarstvo kulture i medija RH. O tomu da oni ne čitaju te novine i knjige dovoljno govori podatak da taj isti “Edit” nastavlja veličati neoiredentizam i neofažizam (!!) i to na račun poreznih obveznika. Da je dio Riječana “zaluđen” D’Annunziom potvrđuje Društvo književnika u Rijeci koje izdalo knjigu o D’Annunziju na hrvatskom jeziku dvojice Riječana, što je izvan svake pameti. Štoviše knjiga je predstavljena u jednoj poznatoj zagrebačkoj knjižnici i čitaonici!
Malo povijesti o knjizi poezije D’Annunzija u izlogu knjižare
Jesu li neki ljudi poludjeli da veličaju ubojicu Gabriella d’Annunzija?! Nešto slično se dogodilo sedamdesetih godina; 1. svibnja, baš na praznik rada, u knjižari u središtu Pule u izlogu sam zamijetio knjigu poezije D’Annunzija što me zaprepastilo. Knjiga je stajala u središtu izloga, znači u prvom planu, i to je meni i prijateljima zasmetalo jer smo znali da se radi o osvajaču Rijeke. To što su kritičari pisali da je Talijan vrlo dobar pjesnik, prijatelje i mene nije briga. Knjiga je ostala u izlogu i nakon praznika, pa sam rekao umirovljenom službeniku MUP-a. Kad ono, mene zovu u Službu državne sigurnost (SDS), što me neugodno iznenadilo… Jer, policija, ako je htjela, mogla je učiniti jednim potezom da se makne navedena knjiga iz izloga knjižare. Međutim, u uredu načelnika SDS, kasnije je ta zgrada postala od “Arenaturista”, načelnik je u razgovoru bio bezobrazan, čak mi zaprijetio da ću imati probleme u slučaju da o tome objavim članak. Nisam se uplašio načelnikove retorike, već sam mu dao do znanja da ću pisati protiv šefa knjižare i direktora tog poduzeća, a možda i o milicionarima koje šetaju gradom i ne vide ništa pred nosom. Digao sam se i bez pozdrava išao prema izlaznim vratima, a kad sam već bio u hodniku, on je otvorio vrata i doviknuo mi da se pripazim što radim! To su bila takva vremena i tu se nije moglo ništa učiniti. Isti dan poslao sam kritičku crticu u list za koji sam radio. Nakon nekog vremena telefonom me nazvao u dopisništvo lista urednik koji mi je rekao da neće objaviti članak jer je to odlučio glavni i odgovorni urednik. Nazvao sam glavnog i pitao o čemu je problem. Rekao je da neće objaviti članak i dodao: “Kritika je odlična, ali viša sila ne dopušta da se objavi…!”. Eto, ne treba nikakvog komentara, jer očito da je načelnik zvao svog nadležnog u Zagrebu itd. Nije to bio ni prvi ni zadnji put da se umiješala SDS i politika… I to je dio povijesti, samo s razlikom da danas u lijepoj našoj možeš svašta objaviti – od članka do knjige u kojim su laži i krivotvorine – i nikom ništa! Da, Ministarstvo kulture i medija još sufinancira takve publikacije, žali novca, a to nije vrijednije od onoga što bacamo u kante za smeće.
Priprema osvetu savezničkim snagama u Puli
Krajem 1943., dva i pol mjeseca nakon kapitulacije Italije, u Istri su njemačke SS i druge jedinice zajedno s vojskom i policijom tampon fašističke tvorevine Repubblica di Salo, počinili nezapamćene zločine. Najviše su nastradali civili, starci, žene i djeca koje su fašisti i nacisti bacali žive u vatru. U to vrijeme fašistička špijunka Pasquinelli se skrasila u Trstu u kome je uspostavila vezu s Odborom za izbjeglice iz Istre i Dalmacije. Uživala je kad je bila izvještena o spaljenim selima i ubijenim žiteljima. Početkom 1944. godine se vraća u Milano i na području Bicocca zaposlila se kao nastavnica u osnovnoj školi i povezala se sa kolegama iz Fašističke stranke. Tada je upoznala princa Junia Valeria Borghesea, zapovjednika elitne fašističke i zloglasne postrojbe Desete flotile MAS (X Flottiglia MAS). Ona, veliki fanatik, dugo je čekala da upozna još većeg i mnogo snažnijeg fanatika, koji ju je odmah primio za djelatnicu Informacijske službe X. flotile MAS.
Potpisivanjem Mirovnog ugovora 10. veljače 1947. u Parizu, Italija je Jugoslaviji morala vratiti grad Pulu, otoke Cres i Lošinj, dio tzv. slovenskog primorja (to je povijesna izmišljotina jer je taj dio bio slovenska Istra – op. A.Č.), grad Zadar i Palagružu. Trst i sjeverni dio istarske obale bili su podijeljeni između zona A i B. Kako je Pula također od strane saveznika trebala biti predana Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj u gradu je bila velika smutnja. Stanovnici talijanske nacionalnosti bili su izvan sebe, jer nisu htjeli da Pula i Istra odu u ruke Jugoslavije i Hrvatske, jer su mrzili komuniste.
S pištoljem “Bereta” pucala u leđa brigadnom generalu…
Tog velikog povijesnog događaja za Hrvate, 10. veljače 1947. godine sve je bilo spremno da Anglo-Američka izvrši primopredaju grada Pule predsjedniku Narodnog odbora Općine Pula… Nitko nije posumnjao da će se tog dana dogoditi ubojstvo i najveći vojno-politički skandal u Europi. Maria Pasquinelli, 34-godišnja fašistička špijunka (kažu da je radila za tajne američke i engleske tajne službe – op. A.Č.) odlučila se osvetiti saveznicima i to 10. veljače. Ona je došla u blizinu antičkog spomenika Dvojna vrata kamo je prije toga automobilom stigao britanski brigadni general Robert Wiliam Michael De Winton, zapovjednik pulskog Garnizona, koji je trebao sudjelovati u ceremoniji primopredaje vlasti grada. U jednom trenutku iz skupine ljudi izašla je žena, koja je iz rukava kaputa izvadila pištolj “Bereta” i pucala tri metka u leđa brigadnom generalu De Wintonu, koji se sručio na dio Cararine ulice i preminuo. Atentatorica je hladnokrvno bacila pištolj na tlo, a engleski vojnik koji je bio najbliži ubojici odmah ju je uhitio i sproveo u pritvor. Istragom je utvrđeno da je ubojstvo počinila Maria Pasquinelli i da je pištoljem marke “Bereta” ustrijelila nedužnog čovjeka i časnika, rodom iz Škotske. Bila je to tragedija i vojno-politička afera koja je potresla cijelu Europu o kojoj su pisali gotovo svi mediji. Jedino su talijanski iredentisti i fašisti prosvjedovali i ujedno slavili kao heroinu. Međutim, ona je bila fašistička zločinka i kao takvu trebalo je optužiti za ubojstvo! U njezinom džepu pronađena je poruka u kojoj je, između ostalog, napisala da je njena namjera ubojstva bila što su talijanski krajevi pripali Jugoslaviji. Onda je sasula paljbu da je jugoslavenski jaram, sinonim za njihov talijanski narod, za smrt u fojbama, deportacije i izgnanstvo. Saveznički vojni sud u Trstu za počinjeno krivično djelo ubojstva brigadnog generala De Wintona, osudio ju je na smrtnu kaznu. Zatim je sud 10. travnja iste godine preinačio kaznu na doživotnu robiju.
Umjesto doživotne robije u zatvoru provela 17 godina!
Kaznu je izdržavala u zatvorima u Perugii, Veneciji i Santa Verdiani na području Firence. U zatvoru je ukupno bila 17 godina što je više nego žalosno, Međutim, milijuni Talijana, osobito ostaci fašizma i njihovih obitelji, zahtijevali su da se heroina (si) – bila je fašistička spodoba i ubojica – pusti na slobodu. Neki talijanski povjesničari i novinari svojevremeno su mi pričali da predviđaju da je oko 29 milijuna stanovnika smatralo da jer Pasquinelli herina (sic) Italije, a ona fašistička atentatorica! Naime, na prvim izborima da li žele Republiku ili Monarhiju većina je glasovala za Republiku, ali pobijedili su za svega milijun glasova više od Monarha. Prema tome nije bilo čudnovato da desničari i ultradesničari u velikom broju žele vidjeti ubojicu na slobodi jer ona je spasila čast Italije (sic). Stoga je Italija i danas prepuna starijih, osrednjih i mlađih stanovnika koji žive monarhijskim životima. Zato još uvijek govore i pišu protiv Tita i partizana… Na temelju toga, Pasquinelli je 22. rujna 1964. pomilovao potpredsjednik Republike Italije Cesare Merzagora. To je jedna od prvih dvije povijesnih sramota u toj državi (prva je svakako što ratnim zločincima nije suđeno za počinje zločine protiv čovječanstva – op. A.Č.). Na Apeninskom poluotoku danas oko 30 milijuna Talijana, osobito neoiredentista, neofašista i postfašista, i dalje M.P. smatraju heroinom. Kad je puštena na slobodu odlučila je živjeti u Bergamu, gdje je umrla 13. svibnja 2013., nakon što je navršila 100 godina života.
Zašto dolje spomenute novinare, književnike i političare treba kao posebne likove uokviriti u povijesni članak? Odgovor kazuje sam za sebe; ništa nije izmišljeno i stoga zavređuju da ih prikažem kao negativne osobe! U mojim člancima više puta sam pisao o Rosanni Turcinovich Giuricin, novinarki i spisateljici, rođenoj u Rovinju, koja je do 1991. živjela u Rijeci i potom pobjegla u Trst. Ali nisam o toj neoiredentističkoj novinarki objavio kao autorici fašističke biografije o Mariji Pasquinelli. Objavila je knjigu “L giusticia secondo Maria:Pola 1947: la donna che sparo al generale brigadiere Robert De Winton” (Pravda po Mariji: Pula 1947: žena koja pucala u brigadnog generala Roberta DE Wintona)/Udine, 2020./. Autorica R.T.G piše da se Pasquinelli sama odlučila na atentat i da nije poznavala De Wintona, što je notorna laž i to povijesna falsifikat! Naime, ako se zna da je nepopravljiva fašistkinja bila suradnica britanskih i američkih tajnih službi, tada je više nego jasno da je poznavala zapovjednika savezničkog Garnizona u Puli. Zašto nije pucala u nekog od savezničkih vojnika i časnika koji su se nalazili u blizini zločina? Odlično poznajem novinarsku i spisateljsku karijeru Turcinovich Giuricin, kada je bila novinarka La Voce del popola u Rijeci i dopisnica tog lista iz Trsta. Do 1971. godine bila je objektivna novinarka u Rijeci, a kad je otišla živjeti i raditi u Trst, postala je suradnica i urednica neoiredentističkih medija koji su klevetali Tita i NOP te uzdizala neoiredente i neofašiste. Sada je izvršni direktor neoiredentističkog časopisa i portala Voce di Fiume, Notiziario della Associazoione dei Fiumani Italiani nel Mondo” (Glas Rijeke, glasilo udruge riječkih Talijana u svijetu.). Taj časopis objavljuje članke i reportaže o tzv. esulima iz Rijeke iz cijelog svijeta i bezbroj puta kritizirali su Tita za žrtve fojbi (kraških jama) i egzodus 350.000 Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije (sic). Kako da novinarka i spisateljica ne prihvati da joj nakladnik objavi knjigu o fašističkoj špijunki i zločinki koju smjelo opisuje kao da je doista heroina Italije. Uopće je ne kritizira, a označena je i osuđena kao okrutna ubojica! U Trstu i Padovi se hvalila tom “ubojitom knjigom” – biografijom atentatorice Marije Pasquinelli, a radi se zapravo o najvećoj fašistkinji na Apeninskom poluotoku!
Rakovac: Ćeš me za brata, Maria Pasquinelli?
Posebni sramotni i nepopravljiv potez izveo je Milan Rakovac, novinar i književnik, rođen u istarskom selu Rahovci, koji živi u Zagrebu. Naime, jednom je veliki antifašist i glasno kaže – ne dirajte mi Tita, a onda se u Puli i Italiji druži s tamošnjim neoiredentistima… Ne zaustavlja se i naveliko hvali izbjeglicu Lucija Totha, najprije člana Demokršćanske stranke i senatora, a zatim člana neofašističke stranke MSI-DN i dugogodišnjeg predsjednika neoiredentističke Nacionalne udruge Julijanske krajine i Dalmacije (Associazione Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia) u Rimu. Toth, podrijetlom talijanski Židov, rođen u Zadru, bio je na visokoj dužnosti u talijanskom pravosuđu – sudac Kasacijskog suda u Rimu. Rakovac nema pojma što zbori i piše hvalospjeve o Tothu, ali njemu i njegovim istomišljenicima u Hrvatskoj i Italiji treba kazati da se Toth do kraja smrti zalagao za Istru euregiju! I na kraju nečuveni i sramotni politički potez Milana Rakovca jest kad je najavljeno da je napisao pjesmu “Ćeš me za brata, Maria Pasquinelli?”, koju je uglazbio popularni pulski glazbenik Franci Blašković, vođa rock banda “Gori Ussi Winnetou”. Obojica su najvjerojatnije bili pijani kad su napisali i komponirali skladbu o velikoj fašistkinji i ubojici ili nisu bili pri zdravoj pameti, ili im je bilo do sprdanja.
Autor/ica 👤Armando Černjul
