Tekst o nama

Izdvajamo

• Nije Koča Popović, rekoh, razlog ovom tekstu, već vječita borba protiv zla, ista ona koja nas je u povijesnoj zabludi odvela u mržnju i bratoubilački rat iz devedesetih, pa oživjela i ideologije i duhove zla iz najgorih vremena, ustaše, četnike, simpatizere handžar divizija, revizionizam.

Povezani članci

• Stefan Dietrich: Za samostalni demokratski i europski hrvatski identitet nisu potrebne ustaše
• Dve godine od podnošenja krivične prijave protiv Dušana Lončara – TRZ i dalje bez odgovora
• Naša stranka: Nove generacije moraju čuvati sjećanje na civilne žrtve rata u BiH
• AKTIVIRAN “PLAN B”: Čović krenuo na sve ili ništa, Izetbegović pod pritiskom da izda interese države
• Bilježnica Robija K.: Kockarka i bludnik
• Suđenje Iliji Jurišiću

Foto: wikipedia

Kome to danas služe Maksovi mesari na stadionima protiv kojih zvanično politika ne diže glas, kome to služi Čović koji neće da osudi postrojavanje četnika u Višegradu i kome to služe ratkomladićevska mladunčad koji svoje sugrađane u genocidnoj tvorevini zvanoj Republika Srpska koju vodi Dodik tjeraju da skidaju grb i zastavu države u kojoj žive – i sve pod prijetnjom i strahom izgovaraju da poštuju istog i Republiku Srpsku?! Kome, onda, u tom svemu služe SDA i rječiti Bakir Izetbegović koji visoko iznad svoji glava drže ploču – škola Mustafa Busuladžić?!

Nije Koča Popović, što je rođen na današnji dan, razlog ovom tekstu, nego razmišljam o toj vječitoj borbi dobra i zla, kao i o onom vremenu pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata u kojem su nacisti i fašisti provodeći rasne zakone ubijali nevine ljude i zatvarali ih u koncentracione logore. Maks Luburić je bio ustaški oficir i vođa Crne legije, nacističke vojske koja je ubijala, pljačkala i spaljivala čitava sela, tamo gdje je god zločinačka NDH uz pomoć njemačkih nacista i talijanskih fašista uspjela oformiti vlast. Pod pamfletom stvaranja slobodne hrvatske države ustaše su lagale i varale ljude da se bore za pravednu stvar i pravednu hrvatsku državu, dok su u isto vrijeme u njihovom klaonicama nestajale čitave obitelji – djeca, žene starci. Na tim kamionima za Jasenovac, kako je to opjevao i slavni pjevač PT Marko, stizali su na ubijanje i klanje nedužnih ljudi i “slavni” Maksovi mesari, “heroji” koji su djeci, ženama i starcima četiri duge godine držali kamu ispod vrata. Nestajali su ljudi, čitave familije, sela.

Koča Popović je utjelovljenje borbe dobra protiv zla. Dijete iz bogate trgovačke obitelji, kasnije student filozofije na Sorboni. Materijalno situiran mogao je izabrati i puno mirniji i sigurniji život. Koča je, međutim, u zlu vremenu izabrao borbu protiv zla, put revolucije i ideal o boljem svijetu koji će ga u borbi prativ fašizma prvo odvesti u redove Španjolske republikanske armije, a po dolasku nacista i fašista na balkansko tlo i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i u prve redove narodnooslobodilačke borbe. Svjestan kao i cijelo rukovotstvo partizanskog pokreta da se samo zajedništvom može pobjediti zlo, u ustaničkoj borbi okuplja pod borbenu zastavu borce iz svih krajeva Jugoslavije, od Dalmacije do Šumadije, od Makedonije, preko Bosne i Hercegovine do Slovenije.

Bila je to zastava Prve proleterske kojoj je Koča bio komandant, zastave koja je prolazeći preko rijeka i planina, kroz sela i gradove nosila sa sobom slobodu, skidajući našim narodima okove zla.

Maksovi mesari, jasenovački koljači nacističke vojske NDH koji su se povlačili zajedno sa razbijenim grupama četnika i belogardejaca, vukući sa sobom na prevaru mnoštvo civila, potražili su spas u predaji savezničkim snagama na sjeveru, usput pružajući oružani otpor, ali i koristeći civile kao zaštitu i bez obzira na potpisanu kapitulaciju. Svoj su put završili na Bleiburgu gdje su se predali saveznicima, a ovi ih pak predali vojsci narodnooslobodilačke borbe. Luburić je pobjegao u Austriju sa novcem preko Celja, ostavljajući svoje “mesare” u rasulu i kaosu, baš kao i njihov poglavnik.

Predaja ustaša, četnika i belogardejaca zajedno sa civilima je izvršena na Bleiburgu. Predaja, koja zbog četverogodišnjeg terora NDH i Maksovih mesara rezultira odmazdama nad gotovo svima koji su se tamo zatekli u uniformama. Na žalost, kolateralni subjekt te osvete za četverogodišnji teror NDH, četnička orgijanja i klanja, bile su i mnogi nevini civili koji su krenuli na taj put, neprocesuirani i bez prava na pravnu zaštitu, ali to je poseban historijski kapitel.

Nije Koča Popović, rekoh, razlog ovom tekstu, već vječita borba protiv zla, ista ona koja nas je u povijesnoj zabludi odvela u mržnju i bratoubilački rat iz devedesetih, pa oživjela i ideologije i duhove zla iz najgorih vremena, ustaše, četnike, simpatizere handžar divizija, revizionizam.

Danas oni ne služe samo za mržnju kao ideološki pamflet oživljenog zla, već imaju samo jedan konačni cilj – a to je vlast po svaku cijenu i bogaćenje nacionalnih elita iza paravana hrvatstva, srpstva, bošnjaštva i tog i takvog domoljublja.

Treba se, dakle, zapitati – kome to danas služe Maksovi mesari na stadionima protiv kojih zvanično politika ne diže glas, kome to služi Čović koji neće da osudi postrojavanje četnika u Višegradu i kome to služe ratkomladićevska mladunčad koji svoje sugrađane u genocidnoj tvorevini zvanoj Republika Srpska koju vodi Dodik tjeraju da skidaju grb i zastavu države u kojoj žive – i sve pod prijetnjom i strahom izgovaraju da poštuju istog i Republiku Srpsku?! Kome, onda, u tom svemu služe SDA i rječiti Bakir Izetbegović koji visoko iznad svoji glava drže ploču – škola Mustafa Busuladžić?!

Nije, rekoh, razlog ovom tekstu današnji rođendan starog i prekaljnog borca antifašiste, već borba protiv fašizma i zla!, pa eto zašto ovaj tekst, zapravo, nije o tom velikom komandantu Prve proleterske i jednoj borbi i viziji o boljem i pravednijem svijetu, već je to eto, nažalost, tekst o vremenu u kojem živimo i tekst – o nama.