ENG
Tarzan – čovjek majmun – na Balkanu
Autor/ica
Povezani članci
„Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu“, kako bi rekla poetesa Desanka Maksimović, kad nije samo četa đaka poginula u jednom danu već su se pogibije svih članova zajednice odužile na – kako se preživjelima činilo – bezbroj dana. Sad, dali je zajednica, kojoj je korijen riječ zajedno, što bi trebalo značiti – jedno s drugim, u društvu, složno, skupa – baš odgovarajući pojam za ljude koji su preživjeli (koji jesu preživjeli!) proteklu kalvariju, ili bi prikladniji bio recimo – zajebnica (zajebali vas što ste rođeni upravo ovdje) – ostaje za razmatranje. Izgleda kao da bi mnogi stanovnici, kako unutar tako i oni izvan bivše nam države, spontano zaključili da su sretni/nesretni što ih je sudbina smjestila van/unutar balkanskog pakla. Preveliki je broj ljudi koji su glavom bez obzira nastojali napustiti užareno grotlo, kao što je indikativan relativno veliki broj onih koji su odustali od povratka u krater trenutno neaktivnog „vulkana“. Spadam među malobrojne ljude koji nikada nisu pljuvali na sintagmu „bratstvo i jedinstvo“ naših naroda, ili barem među one koji nisu tu parolu ili floskulu – kakvom su je proglašavali njeni zatiratelji – zatajili u svojim srcima. Jedno je, doduše, jasno – desetljećima njegovano bratstvo gotovo preko noći je stubokom krahiralo. Uzroke toga mnogi traže, ispituju i tumače često na sebi svojstven način, diktiran vlastitim interesima ili pak nečistom savješću, što ne znači da nema pokušaja objektivne analize kraha. Ja ću odgovor potražiti među svojom evolucijskom braćom majmunima – čimpanzama.
Jane Goodall, britanski primatolog, etiolog i antropologinja čije je ime danas sinonim za zaštitu omiljenih vrsta (u koje očito ne ubrajamo čovjeka), je na terenu u džunglama rezervata Gombe (Tanzanija) proučavala čimpanze. U djelu „Razlog za nadu“ (Biovega, Zagreb, 2001.) piše u poglavlju „Korijeni zla“:
„Nažalost, plemeniti čovjekoliki majmuni pripadali su svijetu bajki. Bit ćemo svjedoci još mnogih slučajeva agresije među zajednicama, u kojima su neke vodile ubijanju mladunčadi. Ponekad su odnosi među „našim“ čimpanzama i „stranim“ ženkama iz drugih zajednica poprimale čudan oblik. Jednu od tih nesretnih ženki je uhvatila skupina odraslih mužjaka za vrijeme ophodnje južnom granicom svog područja. Popeli su se na drvo na kojemu se hranila, s mladunčetom pripijenim uz trbuh. Očajnički je pokušavala umiriti odrasle mužjake koji su je opkolili, prilazeći im uz pokorno, krotko glasanje, čučeći, gotovo stisnuta uz granu. Na trenutak se učinilo da uspijeva u svojoj namjeri. Neki su od mužjaka čak počeli jesti. Kad joj se jedan od njih približio, pružila je ruku i dodirnula ga tipičnom poslušnom kretnjom. Na to je on naglo poskočio, zagledao se u ruku koja ga je dodirnula, zgrabio pregrš lišća i snažno istrljao okaljanu dlaku. Nekoliko minuta poslije, svi su se mužjaci udružili u okrutnom napadu. Mladunče je uginulo a njezine su rane bile tako teška da se činilo gotovo nemogućim da će preživjeti, iako nismo saznali što se s njom poslije dogodilo…“ (str. 114)
„…To nije značilo da je sve bilo u redu jer su donedavno miroljubive čimpanze zapodjenule nešto što je preraslo u primitivno ratovanje. Sve je počelo kad se zajednica čimpanzi, čije sam pripadnike tako dobro upoznala, počela dijeliti. Sedam odraslih mužjaka i tri ženke sa svojim potomstvom počeli su sve više i više vremena provoditi u južnom dijelu područja kojim se čitava zajednica inače kretala. Godine 1972. bilo je očito da su te čimpanze stvorile posve novu i zasebnu zajednicu. Južna zajednica, Kahama odustala je od sjevernog dijela područja, dok se zajednica Kasakela našla uskraćenom za mjesta na jugu po kojima se prije slobodno kretala. Kad bi se mužjaci iz obje zajednice susreli u zoni razdvajanja, prijetili bi jedni drugima. Skupina ukojoj je bilo manje mužjaka ubrzo bi udustala i povukla se u svoj dio. To je bilo tipično teritorijalno ponašanje.
Međutim, od 1974. agresija je postala ozbiljnija. Svjedok prvog smrtonosnog napada bio je Hilali Matama, nadglednik u našoj ekipi. Šestorica Kasakela mužjaka tiho su se kretali prema južnoj granici svog područja gdje su naišli na jednog od mladih Kahama mužjaka, na Godija, koji se sam, u miru, hranio. Kad ih je ugledao, pokušao je pobjeći, ali su ga zgrabili, srušili i čvrsto držali na tlu, gdje su ga Kasakela razbijači tukli, gazili, udarali i grizli punih deset minuta. Potom su otišli i ostavili ga ležati na zemlji, slabašno cvileći. Polako je ustao, još uvijek cvileći, i bacio pogled za njima. Vjerojatno je podlegao ranama jer ga više nikad poslije nismo vidjeli.
Bio je to prvi u nizu okrutnih napada, koje je moćna Kasakela zajednica izvela nad pojedincima iz otpadničke zajednice. Slijedio je četverogodišnji rat. Žrtve nisu bili samo odrasli mužjaci nego i odrasle ženke. Svi su napadi trajali između deset i dvadeset minuta, a redovito bi završavali smrću žrtve. Od sedmorice mužjaka otpadnika, vidjeli smo napade na njih četvoricu. Jedan je poslije pronađen mrtav. Tijelo mu je bilo osakaćeno na način koji je upućivao da su ga napali Kasakela mužjaci, a preostal dvojica su jednostavno nestali. Svjedočili smo napadu i na jednu od tri odrasle ženke. Dvjema drugima izgubio se svaki trag. Drugim riječima, čitava zajednica koja se preselila na jug bila je uništena, osim tri mlade ženke bez mladunčadi. Njih su preuzeli pobjednički mužjaci…“. (str. 117)
Tko u ovim odlomcima – na simboličnoj razini – ne prepoznaje matricu po kojoj se odvijaju svi ratovi u povijesti ljudskog roda, među njima i Treći balkanski rat koji se vodio na teritorijima bivše države, nije baš evoluciono odveć napredovao u odnosu na sudionke opisanih događaja. Znanstvenica se zaista dotakla korjena zla. No, dobro – reći ćete – nemoj pretjerivati, čovjek ipak nije majmun. Sad, nisam baš siguran ne bi li se protekli rat(ovi) – kad bismo se lišili autopercepcije svog položaja kao božanske karike u lancu evolucije – mogli opisati imenom „majmunski ratovi“. Među svim primatima, genetska sličnost među ljudima i čimpanzama je najizrazitija – podudaranje iznosi 98.5% (prema nekim istraživanjima „samo“ 95%). Nisam nigdje primjetio da je eksplicitno rečeno kako su geni zaslužni za nasilničko ponašanje izuzeti od toga. Da preduhitrim daljnje prigovore, pozivam vas da poslušate pjesmu crnogorskog kantautora Miladina Šobića – „Od majmuna mi nijesmo“ – čiji jedan stih kaže:
Od majmuna mi nijesmo
kao da se čovjek stidi
al’ priznati nikad neće
da u sebi njega vidi
pa se upitajmo: zar za zajednicu čimpanza iz knjige Goodallove, opisani događaji nisu bili tragedija? Osjećamo li se zaista toliko nadmoćno nad najbližim evolucijskim srodnicima, da bespogovorno prisvajamo i antropocentriziramo emocije? Uostalom, jesmo li se zaista nepovratno udaljili od atavizama prošlosti? Jeli ih vrijeme zaista pregazilo? Iz kojeg razloga bježimo od usporedbe sa genetski najbližim rođacima? Ako u opisu Jane Goodall ne prepoznajemo pripreme za rat, teritorijalne pretenzije, otcjepljenja, ratne zločine i ratni plijen, masakriranja, silovanja, šovinistički odnos prema „nečistim“ narodima, e onda stvarno ne zaslužujemo zvati se ljudima. Badava nam onda diplome, doktorske i profesorske titule, te djela kojima se toliko dičimo. A to što svoje ratove krstimo uzvišenim nazivljima koji bi trebali zamaskirati njihovu stvarnu suštinu, što ratne zločince ponosito zovemo vitezovima i herojima stajući stameno iza njihovih (ne)djela, što patnju pripisujemo samo vlastitim sunarodnjacima je stvarno problem. Ali ne čimpanza, već nas samih. Ipak, kako možemo biti sigurni da to isto ne rade čimpanze na svom vlastitom jeziku?
Samo oni koji sa stidom u duši i srcu prepoznaju atavističke odjeke poriva svojih dalekih predaka u samom sebi, koji ih nastoje i uspijevaju kontrolirati čak i kad zov majmunskih srodnika zavlada psihologijom masa, imaju pravo nazivati se Homo sapiensima – mudrim ljudima. Da malo utješim one koji su pomalo povrijeđeni što ih se uspoređuje sa, kako možda smatraju, nižom vrstom. Evolucija, biološki proces koji dovodi i do ključnih promjena u genima po kojima se vrste međusobno razdvajaju, ne zahvaća jednoliko niti odjednom cijelu populaciju. Promjene se prenose naslijeđem, kod nekih brže kod drugih sporije. Današnja ljudska vrsta daleko je od homogene raspodjele genetske strukture među jedinkama. Ima nas različitih, a ovdje sad uopće ne mislim na ljudske rase (suvremeni biolozi čak dovode u sumnju taj termin), već prvenstveno na one gene koji korespondiraju sa čimpanzinima, a zaslužni su za nasilničko ponašanje. Vjerujem da tu moju tvrdnju potvrđuje i podjela ljudi na jastrebove – zagovornike nasilnih metoda u međuljudskim odnosima i golubove iliti pacifiste. Stoga gajim nadu da će potonji nastojati shvatiti paralelu između opisa Jane Goodall i stvarnih događaja tijekom proteklog rata, dok me za jastrebove baš i nije briga osjećaju li se uvrijeđenima. Ionako mi je namjera bila upravo ukazati na činjenicu kako si glede evolucijskog i civilizacijsko razvoja čovječanstvo – a posebno njegov podskup zvan Balkancima – ponešto previše umišlja. U mnogima od nas majmun je življi negoli bismo ikada htjeli priznati. Mnogi od nas ne moraju potegnuti u ZOO da vide vlastite daleke rođake. Dovoljno je da se pogledaju u ogledalo! Zaista je šteta i velika kozmička nepravda što pravi ljudi moraju živjeti u istom gravitacijskom kavezu sa ljudima-majmunima.
Autor/ica
