ENG
Tamo da putujem
Autor/ica 👤Ivo Anić
Izdvajamo
- Za tu prokletu ironiju pobrinuo se život sam po sebi, a on je na ovim prostorima esencija ironije, svega onoga što je život mogao i morao biti, a nije, svega onoga što je trebao predstavljati, a nije, svega onoga što je trebao značiti svima nama, a nije, već samo njima, kreatorima svih naših odlazaka. I pošteno je da na kraju ostane samo Arsen. I treba nam svima da taj nesretni aerodrom narodski, ako već ne službeno, nazivamo njegovim imenom. Za tu dozu patetike krivi smo sami sebi, ja prvi, potpuno svjestan da mi moja djeca žele preko tog terminala što prije. Kada budu odlazili neka bude Arsen, neka bude njegov i Tinov konačni requiem za ovu nesretnu zemlju, ultimativna točka na sve naše odlaske, u slutnji, u čežnji, daljine, daljine...
Povezani članci
Foto: irishcentral.com
Iza svih naših “otaca domovine” i svih političara uopće, ostao je samo taj terminal i blještava, nova, luksuzna Zračna luka “Franjo Tuđman” sa koje ćemo ispraćati svoju djecu.
Na malo kojoj životnoj destinaciji, mjestu sa kojeg dolazite ili odlazite, imate takav osjećaj životne istine kao na aerodromu, zračnoj luci. Esencija života samoga po sebi odvija se na tih stotinjak kvadrata premreženih terminalima, video zidovima i kućicama iz kojih vas promatraju djevojke što rade za rent-a-car poslovnice. Ako ste ikada imali osjećaj prolaznosti, ali istovremeno i ljubavi, osjećaj kako točno znate i potpuno ste sigurni što je život, i tko u vašem igra značajnu ili presudnu ulogu, imali ste ga netom pri izlasku iz aviona. Ni na jednom mjestu na svijetu emocije i ljubav nisu toliko izraženi kao na aerodromskim terminalima.
Ako pažljivo promatrate lica onih koji ulaze sa piste u predvorje zračne luke, sve će vam biti kudikamo jasnije. Ljudi su u tim momentima, kada su bili toliko blizu svojoj prolaznosti, opasnosti koju podsvjesno uzrokuju zračna putovanja, emocionalno ogoljeni do same jednostavnosti života. Zagrljaje, trčanje nekome u susret rijetko ćete kada vidjeti na autobusnim ili željezničkim terminalima. Oni su rezervirani za onaj moment kada prođete staklena vrata i preuzmete svoju prtljagu sa kružne trake, a pred vama stoji draga osoba koja na neki način osjeća isto što i vi. Da vas je mogla nepovratno, u sekundi izgubiti. Taj usud zračnih luka mijenja ljude, ponekad je dovoljan i stisak ruke, osmijeh, obična poslovna epizoda, no taj moment kada zagrlite voljene neponovljiv je i dragocjeno je iskustvo. Tako je uglavnom u svim zračnim lukama, osim u jednoj. Naime, zračna luka o kojoj je riječ, ima još jednu dodatnu, emocionalnu dimenziju, novo i užasno iskustvo koje će nažalost mnogi naši sugrađani iskusiti. Bolno iskustvo rastanka sa svojom djecom.
Sa ovih prostora odlazilo se, u svim vremenskim razdobljima, trbuhom za kruhom što zbog neimaštine, što zbog gladi stalno i konstanta je jedina prava riječ kojom možemo opisati egzodus ljudi sa ovih područja. Konstanta u određenim vremenskim intervalima uzrokovana određenim ekonomskim prilikama. Odlazilo se na prijelazu stoljeća u nepoznato, u nove zemlje koje su nudile bolji život i sigurniju egzistenciju, odlazilo se konstantno zbog političkih ili kriminalnih razloga, svoj odlazak sa rodne grude uvjetovale su najčešće ekonomske prilike, ali usud i konstanta nikada dočekanog “boljeg vremena” ili novijeg “blagostanja” nisu u ljudima donosili vjeru u bolje sutra. Pa su ga tražili negdje drugdje. No nikada kao u našem vremenu taj egzodus nije bio tužniji. Tužniji i nesretniji, jer ga kod sviju koji odlaze prati isti osjećaj rezignacije, osjećaj ljutnje i osjećaj da vas je netko pošteno i za života – prevario.
Taj osjećaj dobile su naše zračne luke, osjećaj da vam je netko oduzeo ostanak, kakav – takav život, obitelj u svojoj domovini, budućnost, posao, djecu, unuke. Taj osjećaj dobile su naše zračne luke, osjećaj stida, onaj opori osjećaj praznine kada te netko pokrade, kada te opljačka pa ti i odjeća na tebi ne može umanjiti jad gole duše koja cvili, kojoj su oteli dostojanstvo. Taj osjećaj dobili su naši ljudi koje svakodnevno gledam kako grle svoju djecu u suzama u našim zračnim lukama. Onu esenciju ljubavi, onaj osjećaj povezanosti i zahvalnosti kada dolazite, zamijenila je rezignacija i tuga onih koji zauvijek odlaze. Kao i onih koji ih ispraćaju potpuno svjesni da taj posao koji im čeka djecu neće biti jednokratan niti sezonski, da će život koji ih očekuje postati njihova svakodnevica u novoj sredini na koju će se morati naviknuti. Sredini u kojoj će upoznati nove ljude, nove prijatelje, zasnovati svoje obitelji i zauvijek promijeniti svoju adresu.
Život koji ostaje, onaj život njihovih roditelja koji su svoj vijek proživjeli odvajajući od svojih usta da ih prehrane, odgoje, osiguraju im obrazovanje i fakultetske diplome odricajući se praktički svega, je život kojeg jasno vidite na tom terminalu zračne luke. Život koji ostaje pognute glave, život koji ostaje sa prokletim osjećajem ljutnje i rezignacije, život koji ostaje sa jednom velikom prazninom. Istom onom prazninom koja ostaje tom životu koji je na sve moguće načine otet. Otet od života koji su sanjali, otet od radosti blizine koju čine samo tvoja djeca koja stasaju, sazrijevaju i nose se sa životom, uz tvoju pomoć, razumijevanje ali i uz tvoju blizinu. Onaj osjećaj nemoći, osjećaj je koje su dobile naše zračne luke.
Kada se tražilo prigodno ime za novu, velebnu zračnu luku koju će dobiti naš glavni grad grupa ljudi preko društvenih mreža pokrenula je inicijativu da se nova Zračna luka Zagreb nazove po Arsenu Dediću. Na njoj bi mogla svirati glazba koju je skladao Arsen, naglasili su pokretači inicijative, njegove šansone, klapske pjesme, instrumentali, ali i pjesme koje je izvodio u duetu sa mnogim autorima. Arsenov opus toliko je velik da bi mogao na dnevnoj bazi zadovoljavati raspon aktivnosti zračne luke, zaključili su, a na pitanje koje su postavili u anketi na Facebooku javile su se tisuće ljudi, od kojih se čak 80 posto složilo kako je to divna ideja i primjeren spomenik umjetniku.
No, špekulacije o imenu nove zračne luke u Zagrebu prekinuo je tadašnji predsjednik Vlade Zoran Milanović u svom govoru na Dan državnosti istaknuvši, pošto prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman još uvijek u Zagrebu nema dostojan trg, da je zgodna prilika da dobije objekt po kojem ćemo ga zauvijek pamtiti. Tako ga je na koncu i dobio. Novo, velebno zdanje sa kojeg će nam odlaziti djeca (po najnovijim istraživanjima oko 100,000 njih godišnje), ponijet će ime čovjeka za kojeg se veže sintagma “oca domovine” i čovjeka koji je izravno odgovoran za društveno uređene zemlje iz koje je otišlo toliko mlade populacije.
Da ironija bude konačna, za imenovanje se pobrinuo čovjek koji je po svemu imao šansu da taj nesretni egzodus zaustavi, da se umjesto sobom zabavi svojim poslanjem, koje se u konačnici pokazalo besmislenim. Iza svih naših “otaca domovine” i svih političara uopće, ostao je samo taj terminal i blještava, nova, luksuzna Zračna luka “Franjo Tuđman” sa koje ćemo ispraćati svoju djecu.
Za tu prokletu ironiju pobrinuo se život sam po sebi, a on je na ovim prostorima esencija ironije, svega onoga što je život mogao i morao biti, a nije, svega onoga što je trebao predstavljati, a nije, svega onoga što je trebao značiti svima nama, a nije, već samo njima, kreatorima svih naših odlazaka.
I pošteno je da na kraju ostane samo Arsen. I treba nam svima da taj nesretni aerodrom narodski, ako već ne službeno, nazivamo njegovim imenom. Za tu dozu patetike krivi smo sami sebi, ja prvi, potpuno svjestan da mi moja djeca žele preko tog terminala što prije. Kada budu odlazili neka bude Arsen, neka bude njegov i Tinov konačni requiem za ovu nesretnu zemlju, ultimativna točka na sve naše odlaske, u slutnji, u čežnji, daljine, daljine…
Autor/ica 👤Ivo Anić
