ENG
Svjedok
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Piše: Radomir Lazić
U proljeće ’93. g. pozvan sam da svjedočim. Nije bilo ni sudije ni tužioca, branitelja ni porote. Nema ih ni danas. Ostali su samo svjedoci.
Njih dvoje, čudno mirni obzirom da Admira i Boško, već nekoliko dana leže na mostu. Molba, više je to ličilo na zahtjev, da im svaki dan dođem i ispričam sve što se tog dana dešavalo na mostu. Užasne slike, zaklonjene s vremena na vrijeme transporterom UN-a u bezuspješnim pokušajima da im se sklone zagrljena tijela, nisu se mogle ni gledati a kamoli pričati ocu i majci.
I dolazio sam i pričao. Nisu plakali, samo su slušali i svaki put bi me majka poljubila kad sam odlazio. Neki put bi oni pričali a ja sam slušao.
Dugo su se vodili pregovori oko njihovog izlaska. Svaka strana postavljala je svoje uslove, minimum ispod kojeg nema dogovora i njih dvoje ispunili su sve što je traženo.
Prolazilo je preko tog i drugih mostova dosta robe i novca, trgovalo se svim i svačim ali taj put predmet trgovine imao je posebnu cijenu. Ljubav, dobrota, hiljadu želja dvoje mladih ni „naših“ ni „njihovih“. Sve ono što je u tim zlim vremenima bilo na slaboj cijeni tada se moralo skupo platiti. I plaćeno je, skuplje nego što je dogovoreno, ako je dogovoreno.
Sve što se dešavalo poslije, zna se i pamti se.
Dugo sam izbjegavao, po povratku u Sarajevo, kuću u kojoj su stanovali njih dvoje. Ostale su njihove rane kojima sam najmanje bio još ja potreban.
Čuli su da sam se vratio i poručili mi da su jako ljuti što nisam došao.
Sjedili smo opet tamo gdje smo sjedili i u proljeće ’93. U hladu tek prolistale krošnje drveta pod kojim su sjedili i Admira i Boško.
I uvijek, poslije, kad smo sjedili pod tim drvetom, nisam bio siguran trebam li osjećati krivnju i stid što im nisam ispričao baš sve što sam vidio. Onda zbog njihove molbe a danas i zbog toga i zbog novih pregovora i pregovarača.
Prevelika cijena je za ono što traže.
Autor/ica 👤tačno.net
