ENG
Svejedno je koji će od dva loša izbora prevladati u zemlji koja nije više ono što je nekada bila
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Izdvajamo
- Čudna neka situacija sa tim izborima u Americi sada. Ne uopšte zato što je u igri po prvi put i jedna "girl". U pitanju je, naprosto, drugačija Amerika, ona koja iza njih takvih stoji fifti-fifti. Dakle podjednako ih podupirući i podjednako mrzeći. Jer jeste u pitanju i mržnja zato što su ulozi daleko iznad dosadašneg kontinuiteta započetog i onom logikom o djeci čija je smrt "prihvatljiva" u ime temeljnog cilja porobljavanja svijeta. Čini se da ljudi okolo to prepoznaju polako ali jasno, bolje i od samih Amerikanaca. I zato je mnogima izvan Amerike čak pomalo i svejedno koji će od dva loša izbora prevladati u zemlju koja nije više ono što je nekada bila, onoliko sanjana kao slobodna. Nije tu riječ ni o dobru ni o zlu, već o cijeni koju treba platiti za različitu nijansu onog što nije dobro. A što je sa Hillary već poznato i izvjesno nepromjenjivo, a sa Trumpom "obećavajuće" loše, ali još nedokazano.
Povezani članci
Ovim se izborom prije glasanja zemlja odrekla i jedne filozofije koja joj je bila duboko u temeljima. Uticaja i moguće simpatičnih a loših koji ne moraju uvijek biti gori od onih što su po definiciji dobri. Teško je kazati shvata li to ostatak planete na ovaj način ali je uplašen. To što se svijet plaši, Amerike se odavno ne tiče. Loši momci i cure o tome tamo više ne razmišljaju. Ovdašnjim aršinima ta se logika ne može izmjeriti.
Ogromna je nervoza do agresivnosti unaokolo, povodom nametnute drame – ko će biti novi, četrdeset peti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Hillary R. Clinton ili Donald J. Trump. Clinton je ikona razornog korporativnog kontinuiteta, Trump razornog nekontrolisanog rušenja svega. U susret izboru, već se ne spava ne samo u Americi. Nema više šta tim povodom nije napisano, kazano, snimljeno, analizirano, dodato i oduzeto, izmišljeno, podmetnuto ili namontirano. Sila neviđena upregnuta je na obje strane ne bi li se naprosto satro “neprijatelj”. Tipičan rat između, zapravo, “bad guy” i “bad girl”.
Medijska logistika sudara je planetarna. U igru je upregnuto sve što zločesta ljudska mašta, natjerana da se dobije istorijska bitka po svaku cijenu, može da smisli. Ulozi su ogromni. Tu više nema ni pravila, ni granica, ni dobre tradicije pa počesto ni dva prsta obraza. Mnogi to još uvijek zovu demokracijom, pa ko koga. U suštini, stvar je na terenu svevladajuće doktrine – business is business. Ali je taj “business” sada i doktrinarni, egzistencijalni, osvajački, filozofski. I bez granica. Baš onako kako se to mora očekivati od dva kandidata za čelno mjesto u tamošnjoj svekolikoj vertikali moći, u kontekstu vladajuće škole čija se logika strasno obračunava sa nekada svepriznatim genetskim kodom Amerike doživljavane kao “san”. Onda kada su jahali good guys protiv bad guys, pri čemu je unaokolo bilo neobaveznih simpatija i za jedne i za druge. Sada su u trci za osvajanje domaćih ali i svjetskih prostranstava oni što su, zapravo, zajahali planetu prije dvadesetak godina. Otprilke u vrijeme kada je Madelaine Albright, nekadašnja prva žena državni sekretar SAD, na pitanje u studiju CBS-a, “da li je za ciljeve u Iraku prihvatljiva cijena pola miliona mrtve djece – znači više nego u Hirošimi”, odgovorila mirno: “Mislim da je to težak izbor, a cijena, mislimo da je cijena prihvatljiva…” Ko smo to “mi” ? Evo ih danas kao izbor bez izbora.
Negdje na kumuliranim osjećanjima spram ovakve filozofije stiglo se do poprilično prepoznatljivog, negativnog salda osjećanja u svijetu, ovakvih kakva su ona danas spram Amerike. A kako poslednje predizborne ankete pokazuju, Amerika je podijeljena između jednog i drugog – lošeg. Oni to ne vide baš tako.
Sjajni Slavoj Žižek potsjetio je nedavno ovim povodom na izjavu kultnog američkog filmskog kritičara Rogera Eberta da je “film onoliko dobar koliko mu je dobar negativac.” Po tome, kaže, “nije teško zaključiti da je Donald Trump gotovo idealni zlikovac”. Ali, Trump nije pao s neba. On je izraz širokog populističkog nezadovoljstva spram svega mnogo čega što je Amerika danas. Takva nije više nekadašnji uzor i mit o svekolikim slobodama i ravnopravnim šansama. Doduše, i konkurencija je nikakva. Ni za negativce se, kao nekad, ne može tamo više navijati u ležernim i neobaveznim okolnostima.
Sa Clintonovom, kao, to nije tako. Ona je trenirani igrač odbrane i kontinuiteta nastojanja da se po svaku cijenu zadrži neometano funkcionisanje doslovce brutalnog kapitala. I ona je “mi” u “prihvatljivosti” pola miliona ubijene djece. Sutra i više ako treba. Trump se, paralelno, pojavio kao zvjer koja nudi siledžijsko razaranje filozofije kvazi-liberalne uljuljkanosti koju “pristojni” oportunisti ne mogu prihvatiti i zato što se plaše nepoznatog. Uplašeni ljevičar Bernie Sanders pokušao je sa srednjim putem prema “dobru” i izgubio. Razočarani su temeljno oni koji su bili za spašavanje Amerike ljudi, a ne Amerike kapitala.
Ovim se izborom prije glasanja zemlja odrekla i jedne filozofije koja joj je bila duboko u temeljima. Uticaja i moguće simpatičnih a loših koji ne moraju uvijek biti gori od onih što su po definiciji dobri. Teško je kazati shvata li to ostatak planete na ovaj način ali je uplašen. To što se svijet plaši, Amerike se odavno ne tiče. Loši momci i cure o tome tamo više ne razmišljaju. Ovdašnjim aršinima ta se logika ne može izmjeriti.
Minulih dana sjetio sam se ponečega od ovoga listajući neke svoje američke zapise s kraja zime 2001. godine, u vrijeme tadašnjeg izbora G.W.Busha. Posebno mi bio zanimljiv pomalo zaboravljeni tekst o mitskoj storiji koja navodi i na razmišljanja o svemu tamo nekad i ovome danas. Priča je o Billy the Kidu i Pat Garrettu, onako kako su mi je ispričali u usnulom mjestancetu All Mesilla, u New Mexicu, gdje je legenda rođena.
Gradić je izgledao kao iz kaubojskih filmova – drveni trotoari ispod nastrešica poduprtih gredama, saloon sa “onim” vratima što se otvaraju i van i unutra, pa kuća u kojoj je vječito kunjao lokalni šerif, a uz nju – “Billy the Kid, gift shop”. Prekoputa, još jedno “istorijsko mjesto”: “La Posta de La Mesilla”. Nekad krčma pred kojom se zaustavljala kočija na putu za Santa Fe. Na zidu kicoški preuređene La Poste tabla na kojoj piše kako su tu pucali i pili Billy the Kid, Kit Karson, general Douglas MacArthur i Pancho Villa… Zna se da je dolazio i “good guy” Pat Garrett, čuveni šerif Lincoln Countyja, ali njega niko tamo više ne spominje. O njemu, zapisao sam tada, u Americi pjeva samo još Bob Dylan, spašavajući ga od namjernog zaborava… Danas je i to prilog “Nobelu”.
U pomenutom “Gift shopu”, nekadašnjoj lokalnoj sudnici, najčuveniji Good Bad Man Divljeg zapada Billy the Kid, osuđen je 15. aprila 1881. godine na smrt vješanjem. Egzekucija je trebala biti u Lincolnu, N.M. Smijući se presudi i šaleći se svakodnevno iza rešetaka sa klincima koji su dolazili da ga vide i donesu mu svježe mlijeko i komad pite koju je najviše volio, beskrajno popularni “Billito” navodno je tada šeretski kazao, a neki pisac zabilježio: “Oni ne znaju da ja nisam rođen za vješala. Da bi me objesili, valjda moram biti lično taj dan pod vješalima, u šta iskreno sumnjam.”
Nekoliko dana kasnije, nakon što je pod jakom stražom proveden u Lincoln, tu je sumnju pretvorio u zbilju. Pobjegao je iz zatvora direktno u legendu, ubivši usput dvojicu zamjenika Pata Garretta, zaduženog za čuvanje tog njegovog nekadašnjeg drugara Henryja McCartyja, alias Kid Antrima, alias Williama H. Bonneya, alias Billy the Kida. Usnula Old Mesilla otišla je tako u nezaborav. Stari Meksikanac iz book storea, gdje se mogla vidjeti čitava policu knjiga koje pružaju “solidnu evidenciju da nije ubio više od osam nesretnika, ne računajući Indijance i zločeste Meksikance”, sjećao se tada kako mu je pradjed davno pričao: “Billito nikada nije dolazio ovamo a da ne ubije po jednu kravu nekom bogatom rančeru i meso donese sirotim i gladnim. So, Bang! Bang! Bang! He shoots, and we all make fiesta…!”
Saga o Billy the Kidu i Patu Garrettu, zbog koje sam se uputio prije petnaest godina po februarskom zvizdanu kroz pijesak New Mexica i danas je velika tema. To je priča o dobrim i lošim momcima Amerike, i još više o bitnoj nijansi te priče koja se zove “dobri loši momci” i “loši loši momci”. Zapravo o priči kako Amerika voli svoje loše momke provlačeći ih kroz mitologiju do dobrote i pokušavajući, uz ovo, da na sve moguće načine odbrani uvriježenu potrebu za očuvanjem svoje moralne vertikale, plasirane svijetu poput svetinje. U takvom savremenom čitanju storije o Billy the Kidu, koji je bio dripac i razbojnik, uprkos šarmu, obrazovanju i robinhudovskoj mitologiji (“Obožavali su ga djeca i psi, a oni imaju najbolji nos za ljude…”), najmanje je, izgleda, bitno šta je stvarna istina. Malo je ko tada govorio i o tome kako je Billy the Kid ubio, navodno s leđa, šerifa Williama Bradyja (“ionako nije bio kakav čovjek”), za što je u Old Mesilli i osuđen na vješala. To su u Americi bile nijanse za priče uz logorsku vatru. Od njih tada, ko je dobar a ko loš, nije ovisio svijet, a ne previše ni Amerika.
Svi su zato pokupili priču o “dobrom lošem momku” koji je svojevremeno propalom lovcu na bizone iz Alabame, Patu Garrettu, pomogao da se zaposli na ranču Petea Maxwella i tada mu dao svoje jedine rezervne traperice, a ovaj ga, dvije godne kasnije, ubio na tom istom ranču u Fort Sumneru, N.M. Pat je bio šerif – tragač, “good guy”. Ipak, kaže priča što se širila po saloonima okolo, Pat Garrett je poslije po krčmama tražio utjehu u alkoholu, shvatajući, valjda, da istina o “good guys” i “bad guys” u pustinji nije ista kao u svekolikim američkim mitovima. Koju godinu kasnije, i on je ubijen u pustinji. Pucao mu je u leđa prijatelj koji je čuvao njegov ranč u blizini Las Crucesa.
Američki osjećaj za specifični moral i pravdoljubivost na njihov način, uprkos istini i činjenicama, pokazan je i u nastavku storije o momku koji nije volio zakon i ljude od zakona. Na ogromno oduševljenje jednih i blago zgražavanje manjeg broja drugih, uvaženi republikanac Ben Rios iz New Mexica predložio je tada, prije petnaest godina, guverneru Garyju Johnsonu da posthumno pomiluje McCartyja, odnosno Billy the Kida. Kazivao je Rios,”on možda i nije bio anđeo, ali možete zamisliti kakve bi to efekte imalo na naš turizam, a posebno na business sa majicama na kojima bi bio njegov lik”. Uz niz storija, priča, pjesama, stripova itd. o Kidu, objavljena je i knjiga Billy the Kid – Dobra strana lošeg momka, nad kojom je pravedna, tradicionalna Amerika tada spore ali dostižne pravde, mogla da se rasplače. O njemu svi znaju sve najbolje.
I zašto cijela ova priča danas? Pa možda ponajprije zato što sudar tog “mitskog morala” i realnosti u storiji o dobrom i lošem u Americi poprima doista zanimljive dimenzije uz prolivenu žuč i pohvale na račun Hillary i Donalda. U onoj Americi bilo je nevažno kako je i jedan drugi Bill, kasnije “čovjek sa saksofonom”, kao nestašni predsjednik prvo bio kritikovani “good guy”, a potom postao i obljubljeni “bad good guy”. Ronald Reagan, svojevremeno jedan od najpopularnijih predsjednika u istoriji SAD-u, postao je također kasnije “bad good guy” jer se saznalo, objavio je to onda i New York Times, kako je zajedno sa svojom neponovljivom Nancy odnio iz Bijele kuće odijela, obuće, nakita, ćilima itd. u vrijednosti od milion dolara. I, nema veze, baš takav je bio najpopularniji. Isto tako, ni ugledu nekadašnjeg, 13. predsjednika Millarda Fillmorea nije smetalo što je odvezao sa sobom u penziju sjajnu ceremonijalnu kočiju sa šest vrsnih konja, koje je kasnije – prodao. Jedna se čitateljica u glasovitom Time magazinu svojevremeno narugala napadima Bushove administracije na Clintonove, koji su odnijeli nekakav ne osobito stilski namještaj i lične poklone, dok se zaboravlja, kaže ona, kako je predsjednik G.W.Bush pokrao cijele izbore i – ništa.
Današnji, za jedne antipatični, prevrtljivi i opasni kandidati, kažu i “najgori u istoriji SAD”, u očima drugih Amerikanaca očigledno su “good bad guys”. A onih koji su loši momci – evo i “cure” – bilo je uvijek. Čini se ipak da su i kriteriji za dobre i loše bili drugačiji. Ticali su se karakteristika od kojih nije ovisila suština pitanja šta je i ko je ta Amerika, za sebe i za cijeli svijet. Posebno za onih pola miliona “prihvatljivo” mrtve djece i milione odraslih, mrtvih, samo kako bi se “sačuvalo funkcionisanje globalnog kapitala”. Zato je u predvečerje čudesnih izbora u Americi podosta onih po svijetu koji kažu – Trump je apsolutna katastrofa za Ameriku ali je opasnije glasati za Clintonovu. Zapravo fifti-fifti je predizborni skor za jedno i drugo, loše rješenje.
Priča sa Old Mesillom i Billy the Kidom je dobra priča o (ne)moralu i zabludama. O dobrim momcima koji su loši i o lošim momcima koje vole i dobri i loši? O pobrkanim vrijednostima i o tome da ni to više nema veze. U pitanju je, zapravo, priča o Americi, koja je takva kakva jeste. Priča o T-shirt businessu kao važnijem od istorije. Doduše, majica sa slikom Pata Garretta nije bilo. Da li iz “moralnih razloga” ili samo zato što to ne bi bio dobar business, niko u Old Mesilli, gdje je Billy the Kid osuđen na vješanje pa nije obješen – nije znao onda da mi kaže. Bilo je, naravno, majica Billy the Kida.
Danas ima majica i Hillary Cllinton i Donalda Trumpa. U raznim verzijama. Ali to više nije turizam. To je mali krak globalnog businessa, onog sa ljudskim životima.
Razmišljati danas o tome koji će od dva navodno najgora kandidata u istoriji američkih izbora pobijediti, vjerovatno nema previše smisla. Pogotovo ako se razmišlja polazeći od logike dobra i zla. Od istine i neistine. Nekakvih “normalnih” standarda ili onih koji, navodno, to nisu. Izbor predsjednika takve zemlje na tome se odavno ne zasniva. Pitanje je jedino, već podugo, kome i čemu iza zavjese izbor treba da služi. Za starije generacije širom planete, tragom nekad na crno-bijeli način proklamovanih ideala, Amerika je bila perjanica. I “bad guys” su bili drugačiji. Više nije tako. Mnogo je mjesta na svijetu gdje će vas, blago rečeno, čudno pogledati kada ono tamo pomenete kao prostor u kojem su “good guys” većina, barem spram mnogih drugih. Ni očekivanja od njih nisu kao što su bila. Malo se ko tu još može varati uprkos planetarnoj tehnologiji pranja uma.
Ovdje se zatvorio i krug u kojem je svejedno i teško prepoznatljivo ko je “good” a ko je “bad”, i ko iza koga stoji, i u čemu je razlika među njima. Billy the Kid i Pat Garrett su bili nekako naivno i ljudski različiti. Razlike danas nisu takve. Njih su obojica mogli da probude slične sentimente iz različitih razloga. Ovdje sada nije riječ o tome. Već o dva negativca među kojima je jedan doista transparentnije gori, a drugi takmac manje vidljivo – mnogo opasniji.
Čudna neka situacija sa tim izborima u Americi sada. Ne uopšte zato što je u igri po prvi put i jedna “girl”. U pitanju je, naprosto, drugačija Amerika, ona koja iza njih takvih stoji fifti-fifti. Dakle podjednako ih podupirući i podjednako mrzeći. Jer jeste u pitanju i mržnja zato što su ulozi daleko iznad dosadašneg kontinuiteta započetog i onom logikom o djeci čija je smrt “prihvatljiva” u ime temeljnog cilja porobljavanja svijeta. Čini se da ljudi okolo to prepoznaju polako ali jasno, bolje i od samih Amerikanaca. I zato je mnogima izvan Amerike čak pomalo i svejedno koji će od dva loša izbora prevladati u zemlji koja nije više ono što je nekada bila, onoliko sanjana kao slobodna. Nije tu riječ ni o dobru ni o zlu, već o cijeni koju treba platiti za različitu nijansu onog što nije dobro. A što je sa Hillary već poznato i izvjesno nepromjenjivo, a sa Trumpom “obećavajuće” loše, ali još nedokazano.
Billy the Kid i Patt Garrett za njih su tek čisti Hollywood. Nekadašnji.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
