Suzana S. Kadirić: TO

Izdvajamo

• Ukoliko i sami niste mali dio promjena koje želite da se dese u društvu u kojem živimo, onda vam zasigurno ni stalne jadikovke neće puno pomoći. A kad bi svako počeo od svog praga i od samog sebe ko zna šta bi se moglo desiti. Možda bi se i Trnoružica probudila iz vjekovnog sna.

Povezani članci

• 20-godišnje četničko šamaranje BiH
• Goran Pandža: Osoba kojoj vjerujem – Ivo Miro Čović
• ZA GOSPOĐE NEMA ODMORA
• Preglasavanjem do pakla
• Enver Kazaz: IZBORI U DIVLJEM DRUŠTVU
• Iznajmljuje se duša!

foto: cik magazin

A, Vi narode, onako usput, kad ih budete gledali po razno-raznim TV kanalima, zborovima, i posterima sa kojima Vam je tapetiran grad, postavite si pitanje kad ste zadnji put ušli u pozorište, koji je pjevač dobio Pulitzerovu nagradu prošli put, ko je zadnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, koja rijeka na Tibetu utiče na vodostaj svih voda na svijetu, kako reciklirate Vaše smeće i kako ga koristite u energetske ili kreativne svrhe? Ko je Aleksandar Tišma? Koliko proteina mogu da proizvedu mikroplazme? Šta je globalizacija i kako ćete djeci prenijeti sva znanja koja su van vaših granica sasvim dostupna i normalana za omladinu koja ima tu sreću da ne žive u BiH? Jeste li se zapitali da li se sve ovo moglo spriječiti ili još uvijek nasjedate na Dodikove, Izetbegovićeve i Čovićeve scenske nastupe i oni su Vam jedina briga?

Imam veliki problem!
Nikako da se odlučim ko je kriv u toj našoj BiH – je li narod ili su političari (čast onima kojih je svega nekoliko i koji pošteno rade).

Naime, još prije 30 godina precrtala sam u startu sve nacionalističke partije i kandidate i tu nikad nisam imala dvojbe.

Međutim, ove nove “građanske, bosanske, demokratke, socijalističke (uvijek isto, valjda manjak vizije) mi zadaju glavobolju u zadnje vrijeme.

To brine o narodu, to gradi pruge i ceste, to se brine o obrazovanju, to hoće da usavrši zdravstvo, to diže plate i penzije, to se bori za jednakost, to hoće da svi imaju ista prava, to hoće da zajedno živi, to pravo požrtvovano za narod…

Pogledam malo gdje je “to” zapalo i gdje i kako ”to” vodi nazovi kampanju.(Ne mogu tome dati čak ni naziv partija ili stranka, pa onda to zovem upravo tako – “to”).

Zaprepastim se, jer jedno od tih “to” je raspustilo Gradski odbor (GO), onako bez po muke, a uz puno sile, dotadašnjem predsjedniku istog tog GO nikad to nije ni javljeno, saznao čovjek preko SMS poruke i od drugih ljudi, dok je ”to” izbacilo ljude iz partije (tad se ”to” tako zvalo, jer još nije uplivalo u mutne vode), nikad formalno nije oformilo novi GO, na listama drži preletače, tajkune i ni jedan kandidat nije tu više od par mjeseci, najvše godinu dana, propagira moć, izbacuje ljude iz prostorija i nakon toga samovoljno mijenja brave da ljudi slučajno ne bi ušli u iste te prostorije, drugo “to” se bavi ucjenama, mobingom, trakaziranjem, organizovanom prostitucijom i seksualnim aferama, svako je svakome dužan, svi se skrivaju jedan iza drugoga, otegao se red, ne vidiš mu kraja, kafana je majka, alkohol za odgajanje omladine po vrlo povoljnim cijenama toči se u velikim količinama (“ajd, donesi još jedno pivo”), a nakon predstavljanja kandidata, drugo “to” naviklo na šatru i vesele trenutke, zabavlja se pjesmom poznatih (pazi sad ovo!) narodnih pjevača! Protiv trećeg ”to” podnesena je prijava na Sudu zbog pronevjere nekh para, ali treće ”to” mudro šuti i smjerno gleda u pod.
O četvrtom i petom “to” da i ne pričam, jer u jedan tekst ne bi stalo. I onako sve gore napisano podržavaju predsjednici njihovih grupa. Možda bi se te samoorganizovane grupe trebale zvati partije ili stranke, ali ne može, sramota je, narode. Zato se i dalje držimo naziva “to.”

Kažu:
“To narod voli!” 

E, tu nastaje moja dilema!
Ako narod to voli, onda je o.k.!

Ali, kako se desilo da niko nije probao sa npr. alternativnim predstavama, u kojima glumi omladina, koja to jako profesionalno radi, a pod teškim uslovima s minimalnim sredstvima, a ponekad i s donacijama ljudi koji ponekad uplate poneku kintu (apsolutno ne sa ofucanim, isprofanisanim glumcima!)?
Zna li iko od tih političara da te njihove predstave sadrže veliki angažman u vezi problema koje danas muče cjelokupno društvo, a koje ti isti političari obećavaju da će riješiti, čim svrgnu režim i dočepaju se vlasti?

Kako to da te iste partije hoće da zaustave odlazak mladih iz zemlje, a ne znaju gdje i šta im mladi rade i čime se bave?

Kako to da se te iste “građanske, bosanske, trt-mrt” partije koje se pozivaju na bolji život cijelog stanovništva BiH, nisu sjetile da nahrane gladne?

Ako “sad, danas i ubuduće”, pa sve do izbora, uhvatim nekoga od tih “građanskih, zajedničko dobrobitnih trt-mrt partija” da su nešto od navedenog uradile i uslikale se za kampanju, znaću da prepisuju i da ništa novo, što još nije viđeno od režimskih vlasti, ne mogu sami smisliti!

Tu se negdje sjetih i onog starog vica sa prošlih izbora, kad se jedan od tih i takvih, što su sebi uvrtili u glavu da su političari, obraća ciljanim glasačima:

“Izgradićemo Vam 100 km autoputa čim dođemo na vlast!”
“Tooo!”, oduševljeno će publika.
“Povećaćemo penzije i plate!”
“Tooo!”, odgovara oduševljena publika uz aplauze.
“Zaposlićemo mlade i sposobne stručnjake!”
Publika već u delirijumu, oduševljeno uzvraća:
“Toooo!”
“Sagradićemo Vam i nove škole!”
Publika se odjedanput utiša, a onda se začuje zbunjeni glas:
“Ali, ovdje više nema djece…”
“I djecu ćemo da Vam napravimo!”

A, Vi narode, onako usput, kad ih budete gledali po razno-raznim TV kanalima, zborovima, i posterima sa kojima Vam je tapetiran grad, postavite si pitanje kad ste zadnji put ušli u pozorište, koji je pjevač dobio Pulitzerovu nagradu prošli put, ko je zadnji dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, koja rijeka na Tibetu utiče na vodostaj svih voda na svijetu, kako reciklirate Vaše smeće i kako ga koristite u energetske ili kreativne svrhe?
Ko je Aleksandar Tišma?
Koliko proteina mogu da proizvedu mikroplazme?
Šta je globalizacija i kako ćete djeci prenijeti sva znanja koja su van vaših granica sasvim dostupna i normalana za omladinu koja ima tu sreću da ne žive u BiH?
Jeste li se zapitali da li se sve ovo moglo spriječiti ili još uvijek nasjedate na Dodikove, Izetbegovićeve i Čovićeve scenske nastupe i oni su Vam jedina briga?

Možda ne treba njih ni pratiti!  Možda treba početi pratiti samog sebe i svoja ljudska načela, te pogledati šta to vlastitim ponašanjem učimo vlastitu djecu i omladinu, jer djeca uvijek rade ono što vide, a ne ono što im se kaže ili naredi!

Velika je razlika, dragi moji, dreknuti na dijete, poput svih tih političara, u stilu:
“Šta si to uradio/uradila? Nema sad izlaska!”
I potom zaključati dijete iza brave, kao što su i nas same zaključali iza lažnih obećanja i umjetno postavljenih granica, te nam tako pokazali ko je “gazda u kući.”

A, ipak u jednom jedinom potezu, u jednom, jedinom trenutku, u jednom kratkom, smirenom momentu, možete istom tom djetetu dati mogućnost da razmisli, da reflektira, da uvidi svoju grešku, da se kritički osvrne na ono što je uradilo, ukoliko mu samo date malu, malecku šansu da promisli samostalno i obratite mu se sa drugčijim pitanjem, iste sadžine:

“Znam da si bio isprovociran/a, ali kako si razmišljao/a, kad si to uradio/uradila?”

Pokušajte ovaj trik, saznaćete puno i o sebi i o djetetu, jer prvo postavljeno pitanje je konstatacija i upotrebljavanje moći, ograničenje slobode, nedovršena komunikacija, kazna.
Drugo pitanje omogućava djetetu da shvati da je greška napravljena, ali i da razmisli o njoj i o svom postupku. S jednim zatvarate njegove vidike, jer vi odlučujete, s drugim mu otvarate vidike i razvijate njegovu svijest i samokritiku, a vremenom stvarate odgovornog i slobodnog čovjeka kojem neće biti strano, ni teško da se razvije u jaku individuu, svjesnu i sebe i drugih ljudi iz svog okruženja.
Postoji petnaest načina da postavite jedno te isto pitanje, u zavisnosti šta želite da saznate i koji cilj imate ispred sebe. Ta pitanja se dijele na pitanja zatvorenog i otvorenog tipa.

To su te male, bitne razlike kad čovjek želi da doprinese stvaranju zdravog jezgra društva.
A ako je već sve otišlo do đavola i ni djeca Vam više nisu bitna, te Vam je lakše upotrijebiti vikanje i moć nad njima, pogledajte onda na trenutak te ljude na političkoj sceni. Na koga vas podsjećaju?

Ukoliko i sami niste mali dio promjena koje želite da se dese u društvu u kojem živimo, onda Vam zasigurno ni stalne jadikovke neće puno pomoći.
A kad bi svako počeo od svog praga i od samog sebe ko zna šta bi se moglo desiti.
Možda bi se i Trnoružica probudila iz vjekovnog sna. 

Način na koji se ophodite prema djeci i omladini, reći će Vam i ko ste Vi sami.

Da li još uvijek tražite ključ da izađete iz mraka ili taj mrak i sami stvarate, potpuno nesvjesni toga?
Gdje li je kritički osvrt na sebe samoga i da li je isti uvijek upućen na druge?
Djece i omladina će Vam reći.
Pitajte ih.

Dakle, ko je kriv – političari ili narod?
Ko je prvi – kokoš ili jaje?