Sultani i vazali

Izdvajamo

• Stvar nije samo orijentalna. Zato ovo i nije priča o njima koji manipuliraju vazalima ovdje, već o malim ljudima ovdje koji su zaboravili ko su i što su bili kada nisu služili drugima. To im je tada, izgleda, bilo nekako neprirodno i neugodno stanje.

Povezani članci

• Prekinuta rasprava o sudbini Hastahane: Kako načelnik Ajnadžić montira javne rasprave
• DISKOTON GIGANT DISKOGRAFIJE
• Štefica Galić: Slobodu su zamijenili mržnja i opći jad
• Osjećam se kao da mi je poplava odnijela život
• Žive muke Muhameda Kondžića
• Usporeni pakao, Zuko i džogeri

A jad cijele storije je što i jedan i drugi tamo, sa svojim ambasadorima i izaslanicima raznih vrsta, očigledno misle da imaju prirodno pravo pa i dužnost da se poput sultana bave nama kao njihovom nahijom, jer im pripadamo tragom pet stotina godina okupacije i onim što je tada posijano. I jad je što za to ovdje imaju uporište u vazalskom mentalitetu koji je u stanju zakrvit’ sve između sebe kako bi se što bolje umilili onima koje su samoproglasili braćom. 

Piše: Zlatko Dizdarević, novilist.hr

Turska aktuelna drama sa svojim širim odjecima polako ali sigurno prelijeva se na Bosnu i Hercegovinu. Mada se kompletan inicijalni i posljedični scenario tamošnje priče još uvijek ne zna a istinski kraj – uključujući dugoročne efekte – tek naslućuje, ili priželjkuje, više temeljem navijačkog čitanja i uvjerenja nego istinskih fakata. Nije ni čudo. Ova je “država” i posebno u njoj Bošnjaci – muslimani, do te mjere pritisnuta raznim povjesnim, opipljivim i lažnim političkim, emocionalnim i drugim opsesijama i realnostima vezanim uz “majku Tursku”, a sada posebno i “brata Erdogana”, da izgleda sasvim normalno što tamošnji zemljotres izaziva pomjeranje tla ovdje.

Cijela priča ima svoje logično polazište u Stambolu za kojim se više ili manje uzdiše od kraja Imperije do današnjih dana. Da se i ne govori o čudnoj nostalgiji za vremenima ropstva, eufemistički nazivanog na razne načine do danas. Problem je, ipak, prevashodno ovdje, u mentalitetu velikog broja Bošnjaka-muslimana koji svoj “polazni” identitet uporno traže tamo. Samo dio objašnjenja za to danas je i u činjenici kako i druga dva konstitutivna naroda u BiH svoje korijene prepoznaju u njihovim maticama pa eto, valja pronaći i “nama naše” na trećoj strani. To se u novoj Bosni i Hercegovini, oslobođenoj od “bivšeg mraka”, čini sasvim normalnim. Usput, rijetko je ko u nas u novije vrijeme osvijetlio mentalitetski aspekt ovog fenomena toliko slojevito i precizno kao sarajevski politolog i profesor Tarik Haverić u najnovijoj knjizi “Kritika bosanskog uma”. Korisno je čitati baš danas kada se vazalsko trčanje u sultanov zagrljaj dešava na toliko očigledan ali i jadan način kao evo, ovim povodom. Analiza tog mentaliteta, činilo se nekada prevladanog, razorna je i bolna.

Ipak, aktuelni razlog za bavljenje poznatim fenomenom nije u novnom otkrivanju nečeg dobro znanog, koliko u pokušaju da se skrene pažnja na slijedeće: Nije u ovom času najveći  problem što se ojađenu Bosnu na razne načine pokušava umočiti u turske raskole – sa Bosnom ili bez nje ona drama tamo će ići svojom logikom. Muka je da se ta bitka za pridobijanje ovdašnjih duša vodi direktno kroz poticanje novog raskola među Bošnjacima-muslimanima a da ogromna većina učesnika u ovom svekolikom suicidu to čak i ne vidi. Na opšte zadovoljstvo mnogih unaokolo.

Bačena koska oko koje je počelo dokazivanje “istorijske privrženosti ili izdajstva spram Stambola” šuta se između, navodno, pravovjernih Erdoganovaca i izdajnika Gulenovaca, i obratno. A niti su ovi prvi, u velikoj većini, u opredjeljivanju za novog “sultana demokracije” pošli od racionalnog razmišljanja, vaganja i ciljeva koji se procjenjuju spram interesa vlastite države, niti su ovi drugi zabasali na stranputicu, ako  jesu, iz ideoloških ili ko zna kakvih sličnih, temeljnih motiva. Niti pobjeda jednih ili drugih, sem duboko manipulativnih efekata, ima ikakvog istinskog smisla za građane Bosne i Hercegovine. To “prelijevanje” unutrašnjih lomova kod velikih, na teren onih što se vazalski poturaju, na kraju će  kao i uvijek samo produbiti ionako bolan razdor ovdje.

Počelo je u noći vojnog puča u Turskoj. Uspjelog ili neuspjelog, procjena je zavisna od ugla iz kojeg se gleda, ma kako to paradoksalno zvuči. Jer, konačni efekti se u ovom slučaju ne mogu procjenjivati samo temeljem važnog pitanja – da li je postojeća vlast poražena ili je pobijedila. Zato to ostavljamo zemlji i narodu kojima događaj pripada. Naravno, i svima unaokolo koji dodatno spadaju u širi geostrateški ambijent značajne države. Dio Bosne i Hercegovine je svoj odnos pun iracionalnog taloga počela iskazivati odmah. Prvo se zavijorilo nekoliko turskih zastava na Baščaršiji iste noći, pa potom na poziv iz “ambijenta” SDA i pokoja više sutradan u nekoliko gradova. Bakir Izetbegović, lider pokreta ljubavi prema Turskoj na domaćem terenu i član Predsjedništva BiH (mada sva trojica sebe odavno ne zovu tako, već su “predsjednici iz reda” jednog od tri naroda), jasno je, eto, odredio “svoj narod” prema “bratu Erdoganu” ne pomišljajući više ni usput na činjenicu da je on predsjednik cijele države, podjednako kao i ostala dvojica. Otud i na više od polovice onih građana koji baš i ne misle da im je Erdogan “brat”. Po toj liniji oglasili su se odmah i nebrojeni mediji, manje i više javne ličnosti, stari i novi profesori i analitičari, upitani i neupitani. Uglavnom ostrašćeno. Naravno, usput se pominjao i famozni Gulen, ali tek kao neko umočen u jednu od teorija u vezi sa onom krvavom noći. Ne i kao sugerirani presudni igrač u priči o Bosni i Hercegovini ovim povodom.

Koji dan kasnije, saga o tamošnjoj zavađenoj braći (malo je kazat’) dobija novu dimenziju: Ambasador Turske u BiH Cihad Erginay oglašava se glasno na Face tv “očekivanjem da vlasti BiH preduzmu akciju protiv ‘Bosna Seme’, sistema obrazovnih institucija u BiH koje se mogu okarakterizirati kao terorističke”. Ovo uputstvo, krajnje nediplomatsko i intonirano u tom smislu više svojim podanicima nego građanima suverene države, imalo je preciznu adresu – “ovo je odgovornost svih i državnih dužnosnika i roditelja…” Netom nakon toga u Predsjedništvu BiH Bakir Izetbegović prima ambasadora i daje mu podršku kao izaslaniku “brata”, a ne kao nekoga koga treba diplomatski priupitati o nalozima koje dijeli građanima države u kojoj je kao izaslanik akreditiran. Ambasadorov naputak, inače, odmah je prenijela turska državna agencija Anadolija. Bosna Sema oglasila se još brže najavom tužbe protiv Anadolije koja sutradan povlači objavljenu informaciju. Duh je pušten iz boce i ono mahanje zastavama očigledno više nije bilo samo “spontano iskazivanje podrške demokratskom sistemu” odbranjenom od mrskih napadača.

Priča o Fethullahu Gulenu, pored one o demokraciji u Turskoj koja uporno otklizava nizbrdo u kontekstu domaćih i regionalnih zbivanja minulih nekoliko godina, dobija na novom značenju. Većina neupućenih u BiH u međuvremenu saznaje detalje i o Bosna Semi, sistemu koji gazduje sa petnaestak vaspitno-obrazovnih institucija u Sarajevu, Bihaću, Zenici, Tuzli i Mostaru, od predškolskih do univerziteta. Sa blizu pet stotina zaposlenih. I o moćnom Gulenovom svjetskom pokretu “Hizmet” (Služba) na internetu identificiranom kao “islamski Opus-Dei” (?!). Kao i o pripadajućoj terorističkoj organizaciji “Feto”…

U priču se ovim povodom uključuju sa svojim tumačenjima i svrstavanjima i ljudi formalno ozbiljnijeg profila. Pažnju privlače izjave poput onih Salmira Kaplana, donedavnog entitetskog ministra obrazovanja i kulture u Federaciji BiH, inače obrazovanog u Turskoj. On  ponavlja po medijima da je u pitanju moćna tajna organizacija sa milionima pristalica po svijetu koja ima za cilj infiltrirati se u sve najvažnije institucije država okolo i tako preuzeti vlast. Optužene su mnoge poznate ličnosti u BiH. Afera počinje ovim da poprima ozbiljniju dimenziju. Zaključak je gorak – u tuđu priču dimenzioniranu za tamošnje potrebe uvlači se ne samo ovdašnja lokalna javnost temeljem pojedinačnih ili kolektivnih povijesnih strasti i “bosanskog uma”, kako bi rekao Haverić, već priča dobija u nastavku dvije nove dimenzije. Političku, unutrašnju, i razarajuće poimeničnu, osvetničku.

Političku dimenziju daje svojim svrstavanjem i otrvaranjem vrata za pritisak izvana vodeća bošnjačka stranka i uz to upetljani status onoga koji je de facto predsjednik države. Po odavno poznatoj logici druga dvojica “predsjednika” će to prešutno tretirati kao internu stvar “trećine” u što se ne treba miješati jer se ovako ojačava separatna logika svakoga na svome. Drugu dimenziju, onu tipično orijentalnu po sistemu lukavo odaslanog “svilenog gajtana”, uveli su u igru oni što se svrstavaju na internoj mahalskoj sceni onako kako vjetar puše. Pa tako i ovdje, do jučer za Gulena a protiv Erdogana, danas za ovog drugog protiv onog prvog, i tako u krug, po potrebi.

Priča je začeta u jesen 2012. godine kada je širom BiH, u više od četrdeset gradova, započeta serija dobro organiziranih i još bolje posjećenih javnih promocija knjige Fethullaha Gulena “Beskrajna svjetlost – Muhammad a.s.” Publici što je ukupno brojala desetak hiljada posjetilaca, po lokalnim domovima kulture, u prostorijama općina, raznih firmi, škola, javnih biblioteka i drugih ustanova, ne samo vjerskim, govorili su nadahnuto pa i zaneseno imami, profesori, muftije, doktori razni, političari i aktivisti, na lokalnom ali i širem prostoru uvaženi  lideri i zvaničnici. I tako bezmalo šest mjeseci. Epiteti su išli od “tople majčinske priče”, “knjige odgovora na sva naša pitanja…”, do “knjige poticaja”, pa onda “knjige kao upute za razjašnjavanje porodičnih, državnih pa i svjetskih problema…”, uz sve izlive osjećanja poput poniznosti, zadrhtalog srca, odgojnosti itd. Priča je zabilježena precizno u video uratku  izdavačke kuće “Hikmet” iz Sarajeva.

Od tada do danas storija je otišla polako u zaborav. Bilo pa prošlo. Primilo se kome se primilo, ali Gulen, činilo se, ipak nije postao “masovna činjenica” u političkom i duhovnom životu BiH, bar ne onako kako su upozoravali Kaplan i slični. Sve dok se, kako kaže dominantna i definitivna verzija iz Istambula, nije drznuo da vojskom ruši Erdogana. Što bi, logično, da nije kako jeste, morala da bude tema za razjašnjavanje tamo u njih. I da nema te proklete storije o velikima i o mentalitetu malih pod njihovim repom. Internetom je, zato, u Bosni ovakvoj kakva je postala, počeo da kruži mail koji upire prstom i upozorava na one sa promocija prije otprilike više od tri godine. Neka se zna za njihovo priklanjanje Gulenu jer evo vidimo što-to-znači!  I na što sada  “upozoravaju” oni što su onomad pronalazili Erdoganu puno toga što se sada pripisuje Gulenu. Takav vakat!

Posljednja stvar koja je važna u ovome jeste ko je tamo, u Turskoj, good guy a ko je bad guy. To je apsolutno njihova stvar i neka je rješavaju kako god hoće, ako od toga neće boliti glava ni nas ni druge koji sa tim nemaju veze. A jad cijele storije je što i jedan i drugi tamo, sa svojim ambasadorima i izaslanicima raznih vrsta, očigledno misle da imaju prirodno pravo pa i dužnost da se poput sultana bave nama kao njihovom nahijom, jer im pripadamo tragom pet stotina godina okupacije i onim što je tada posijano. I jad je što za to ovdje imaju uporište u vazalskom mentalitetu koji je u stanju zakrvit’ sve između sebe kako bi se što bolje umilili onima koje su samoproglasili braćom. A ne vide, kukala im majka, da će ih ta braća gurnuti u zapećak i još dublje kao puku krajinu na kraju carstva, ili pretvoriti u topovsko meso njihovih ratova raznih kada god im to bude trebalo. Stvar nije samo orijentalna. Zato ovo i nije priča o njima koji manipuliraju vazalima ovdje, već o malim ljudima ovdje koji su zaboravili ko su i što su bili kada nisu služili drugima.

To im je tada, izgleda, bilo nekako neprirodno i neugodno stanje.