Suljagić: Nije Erdogan problem već isključivost i zapjenjenost SDA

Povezani članci

• 5. humanitarni festival Balkanske umjetnosti “Spiritus Progentium”
• Umro je Zoran Erceg. Nije dočekao da mu država plati za zlo koje mu je nanijela
• Kad je hafiz za hizmećare ćafir, šta je tek bio Mahir?
• Stipe Mesić: Žrtve jasenovačkog genocida zaslužuju počast, uz osudu njihovih mučitelja i krvnika
• Pančić: Za u izlog i za po kući
• Propala još jedna velika prevara

Percepcija Turske u BiH je kolateralna šteta isključivosti i zapjenjenosti SDA i njenih medijskih organa koji kontinuirano prokazuju, optužuju za izdaju, stavljaju mete na leđa neistomišljenika. „Turčenje“ sam platio krvlju i kostima: o tome neće odlučivati konvertiti koji su za to vrijeme pili pivo i navijali za „vatrene“. 

Piše: Emir Suljagić– Oslobođenje

Negdje u završnom razredu osnovne škole, kada su talasi kosovske histerije počeli zapljuskivati i svakodnevnicu u Bosni i Hercegovini, dječak iz razreda na času mi je opsovao “tursku mater”. Dok smo poslije nastave moj najbolji prijatelj i ja vraćali uvredu nanesenu mojoj časti, riješio sam se i zabluda o „turskom grijehu“. Komplekse kojih se tada nisam otarasio u paramparčad su rasturili pripadnici „Teritorijalne odbrane Srpske Republike Bosne i Hercegovine“ u maju 1992. Posljednje natruhe uklonio je Ratko Mladić sveteći se „Turcima“, da parafraziram, prvi put od bune protiv dahija.

Najavljeni dolazak predsjednika Republike Turske i vladajuće turske partije Recepa Tayyipa Erdogana u Sarajevo i najavljeni skup za birače iz turske dijaspore, te reakcije koje su usljedile u dijelu javnog mnjenja, predstavljaju rijetko dobar indikator dva različita lica cijene koju od povlačenja Osmanskog carstva sa Balkana plaća Bosna i Hercegovina i njeno muslimansko stanovništvo. Mimikrije i reakcije.

Sagledajmo, za početak, kontekst. Prije svega, i sam Erdogan je donedavno držao predizborne skupove u nizu zemalja članica EU. Sve dok, ako ćemo pošteno, islam kao takav nije postao problem u Evropi, a sirijske izbjeglice izazvale krizu identiteta i politički zaokret udesno neviđen od početka tridesetih godina dvadesetog vijeka. I dok su zemlje kao što su Austrija i Njemačka zabranile držanje predizbornih skupova za tursku dijasporu, dotle takve skupove sasvim nesmetano održava, naprimjer, Milorad Dodik. Naime, prije nešto malo više od mjesec dana, Dodik i Željka Cvijanović održali su skup srpskoj dijaspori – valjda bosanskim Srbima koji su emigrirali iz ekonomskih razloga – u Linzu.

Štaviše, Dodik je otvoreno pozvao bosanskosrpsku emigraciju u Austriji da na predsjedničkim izborima u decembru 2016. glasaju za kandidata neonacističke Slobodarske partije Austrije (FPO) Norberta Hofera; na tribini u ruskoj organizaciji i sponzorstvu na kojojoj je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine u publici je bio i lider stranke i austrijski ministar vanjskih poslova Heinz-Christian Strache.

Milorad Dodik je dosad potrošio dvadeset miliona maraka na institucionalno i sistematsko negiranje genocida u Srebrenici; u entitetu čiji je šef u nastavi u osnovnim i školama i univerzitetima zabranjena je upotreba bosanskog jezika; suočen sa optužbama za korupciju izjavio je da njemu „neće suditi sudije muslimani“; on je dobrodošao u EU, Erdogan nije.

Na stranu zasad i to što su takvi skupovi skoro pa uobičajena praksa: ideološki srodne stranke podržavaju jedne druge posvuda na kontinentu, a u bivšoj Jugoslaviji je to široko i rasprostranjeno. U ovom slučaju, međutim, Erdogan se neće obratiti našim državljanima, nego turskim biračima.

Ne tako davno, na izborima 2010. Boris Tadić – „rođeni Sarajlija“ moglo bi se reći sa mrvom sarkazma – u društvu sa Vukom Jeremićem podržao je na skupu u Doboju Milorada Dodika i SNSD. Prije samo četiri godine, Kolinda Grabar-Kitarović održala je usred Mostara predizborni skup u okviru kampanje za predsjedničke izbore u Hrvatskoj 2014. godine. I tada i četiri godine ranije to je radio i tadašnji kandidat za predsjednika, odnosno predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, uz svesrdnu pomoć SDP BiH.

U čemu je onda problem sa Erdoganovom posjetom, odnosno predizbornim skupom? Kada je Sebastian Kurz – sto eura za „pokrivanje“ muslimanki?! – postao mjera demokratskih standarda u BiH? Prije odgovora, sagledajmo prvo međusobne odnose BiH sa ključnim zemljama članicama EU i Rusijom, odnosno Turskom.

Od 2010. Njemačka je manje ili više diskretno podržavala HDZ i Dragana Čovića. Željko Komšić i Zlatko Lagumdžija pozivani su svojevremeno u Berlin na „preslišavanje“ kod Christopha Heusgena, tadašnjeg savjetnika kancelarke Angele Merkel za vanjsku politiku zbog upornog odbijanja Čovićevih zahtjeva. Njemačka i danas stoji čvrsto uz HDZ u slučaju izmjena izbornog zakonodavstva. Austrijski ambasador u BiH Martin Pammer krajnje neuljudno zalaže se za rasne stavove HDZ-a o provedbi odluke Ustavnog suda BiH u tzv. slučaju Ljubić.

Prije svega dvije sedmice sa govornice parlamenta BiH obratila se Valentina Matviyenko, predsjednica Gornjeg doma ruskog parlamenta i žena sa crne liste SAD, otvoreno zazivajući raspad naše zemlje. U BiH je stigla na poziv HDZ-ovog Bariše Čolaka.

S druge strane, Turska je među onim zemljama koje pitanje izbornog zakonodavstva smatraju unutrašnjim pitanjem Bosne i Hercegovine. Erdogan je na zajedničkoj konferenciji za štampu prilikom recentne posjete Grabar-Kitarović Ankari odbio da uopšte komentariše sadržaj pitanja.

Ogroman dio naših napora na aktiviranju Plana za članstvo (MAP) odvija se uz pomoć Misije Republike Turske u NATO. Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća održanom 27. aprila ove godine MAP, pak, nije aktiviran zbog protivljenja Njemačke.

Nemamo mnogo prijatelja. U Evropi ih nismo imali ni onda dok je srpski projekt u Bosni i Hercegovini provodio „bolnu, ali realističnu obnovu kršćanske Evrope“. Umjesto djetinjastog zatvaranja vrata, vrijeme je za pragmatičnost.

Šta dugujemo bilo kojoj članici EU da bi zbog toga doveli u pitanje odnose sa Turskom? Akcize usvojene nakon ucjena Larsa Wigemarka s ciljem zaduživanja kod pljačkaških evropskih banaka? Podršku rasnim projektima HDZ-a? Povlađivanje malignom ruskom uticaju u BiH?

Turska nema obavezu da nas podržava. Za to postoje i istorijski presedani. Ali, čak i tada, na primjer tokom Drugog svjetskog rata, dio naših elita bio je orijentisan prema Turskoj.

U supstancijalnom i formalno-pravnom smislu ne postoji nijedan problem sa održavanjem Erdoganovog predizbornog skupa u Sarajevu.

Turska politika u BiH, pak, ima problem percepcije. Za to su odgovorni SDA, odnosno njen predsjednik Bakir Izetbegović. Percepcija Turske u BiH je kolateralna šteta isključivosti i zapjenjenosti SDA i njenih medijskih organa koji kontinuirano prokazuju, optužuju za izdaju, stavljaju mete na leđa neistomišljenika. „Turčenje“ sam platio krvlju i kostima: o tome neće odlučivati konvertiti koji su za to vrijeme pili pivo i navijali za „vatrene“. A prvi čovjek Turske će uvijek biti dobrodošao u BiH i Sarajevo, kako god se zvao. Ako je bio Ismet Inonu 1937., onda je i Tayyip Erdogan 2018.