Sućut i druge lakrdije

Izdvajamo

• Kako je to moj drug završio u vašoj otrcanoj sućutničkoj prozi? Zašto vam je, zaboga, Predrag tako velik kada je mrtav, a tu ste mu veličinu tako energično i tako sistematski negirali za života?

Povezani članci

• Konačni obračun Beograda sa Dodikom: Blokirana imovina Slobodana Stankovića
• Ibrahim Prohić: BALKAN
• Jedna sasvim neobična priča
• Nakon terorističkih napada u Oslu: Fanatizam i hrišćanski fundamentalizam
• Skuplja Dara nego mera!
• U službi svoje domovine

Javna zahvala premijeru, predsjedniku Hrvatskog sabora i ministrici kulture: Vašu malograđansku gestu, kojom Predragu Luciću posthumno odajete priznanje, mogu pojmiti jedino kao poriv kaplara koji rukovodi streljačkim strojem, da bi po obavljenoj zadaći odšetao do komandne zgrade i staloženo, dostojanstveno, s puno sluha za dobar odgoj i bolje običaje, sastavio telegram saučešća za obitelj ucmekanoga

Krasno ste to sročili, uvažena gospođo i gospodo. Civilizirano. Kulturno. Građanski decentno. S nepogrešivim osjećajem za mjeru. Uz uvažavanje svih protokolarnih konvencija i popratnih fraza. U duhu čuvene hrvatske uljudbe i finijih europskih manira. U tonu odgovornog državništva. U najboljoj tradiciji public relations rutinera. Galantno. Koncilijantno. Upristojeno do bezličnosti. Izbalansirano do bešćutnosti. Prikladno do besramnosti… Prosto ne znam kroz koju rupu u zakonima građanske pristojnosti bih vam prije zahvalio: da li da se ispovraćam ili da pustim proljevu na volju? Ili jedno i drugo istovremeno, pa što se zbije?

Dok sam čitao vaše telegrame sućuti upućene obitelji moga preminulog druga – telegrame čiji su sadržaji, voljom pošiljatelja iz reda profesionalnih egzibicionista, bili dostupni javnosti prije nego su ih zaprimili oni na koje su adresirani – kroz sjećanje su mi, posve neprimjereno, nadirali stihovi jedne poduže Predragove pjesme, iz zbirke ‘Mjesec iznad Splita’, koja nosi naslov ‘Janko Polić u fine dining restaurantu Kamov’.

U toj pjesmi Predrag sa sebi svojstvenom elegancijom i imaginacijom uvodi mrtvoga pjesnika u ugostiteljski objekt namijenjen klijenteli s odnjegovanim nepcima i solidnijom platežnom moći koji – sukladno pomodnim trendovima – nosi njegovo ime (čime mu se valjda htjela odati počast i u isto vrijeme naglasiti visoka kulturna razina prostora gdje se spravlja i konzumira ‘art-food’), a nazočnost gosta u neživome stanju, čovjeka ‘blatna odijela’ iz kojeg ‘vire tek kosti’, k tome sklona neumjerenu psovanju, osobe već na prvi pogled nespojive s ‘hramom hrambene umjetnosti’, kod restoranskoga osoblja izaziva užas.

Gospodine

Pogriješili ste objekt!

Ili je objekt

Pogriješio subjekt?

Svojim brzojavnim iskazima pijeteta, gospođo i gospodo, zaista ste upečatljivo naglasili nesporazum što ga je moj drug, preko svoga mrtvog pjesnika, pjesnički anticipirao prije više od šest godina.

Za gospodina Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, sudeći po telegramu sućuti što ga je (pretpostavljam) sastavio neki PR-službenik od povjerenja, ‘Predrag Lucić obilježio je hrvatsko novinarstvo svojim humorom, ironijom i satirom’. Osim toga, ‘ostavio je trag u novinarstvu, književnosti i kazališnoj umjetnosti, a o njegovom doprinosu kulturi svjedoči i ovogodišnja nagrada Judita za najbolje postignuće u dramskom programu 63. Splitskog ljeta’.

Za gospodina Gordana Jandrokovića, predsjednika Hrvatskog sabora, ili prije za dežurnog u njegovoj službi za odnose s javnošću, ‘Predrag Lucić ostat će upamćen kao istaknuti hrvatski novinar, književnik i redatelj’. Štoviše, ‘njegova djela ostat će trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi’.

Gospođa Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture, bila je izdašnija i ispraznija, jer ipak je to njezin teren – naime kultura, ‘art-food’ – te je vrijedi citirati u cijelosti:

‘Predrag Lucić znao se smijati i sebi i svijetu oko sebe, što njegov opsežan satiričarski opus ilustrativno dokazuje. Umješnost u više žanrova i medija dokazivao je baveći se novinarstvom, kazalištem i književnošću, uvijek na inovativan način i sa sebi svojstvenim, prepoznatljivim stilom kojim je osvojio mnoge čitatelje. Novine su bile primarno područje njegova interesa i generator njegove strasti. Znao je reći da novine nisu puki medijski proizvod, nego prije svega sugovornik, a tom je razgovoru često pridonosio novim pogledima i perspektivama, lucidnošću i kreativnošću.’

I što sada s tim velikim Predragom Lucićem u vašim protokolarnim izljevima žalovanja, gospođo i gospodo? Zašto te odmjerene, fino balansirane, građanski korektne i dozlaboga uljuđene rečenice u mojem uhu odzvanjaju kao najvulgarnije psovke? Zbog čega tu nakupinu bezvrijednih riječi vizualiziram kao trobojnu tkaninu s kariranim grbom silom položenu preko mrtvačkoga kovčega, krpu prostrtu tamo gdje joj nije mjesto? Kako je to moj drug završio u vašoj otrcanoj sućutničkoj prozi? Je li gospodin pogriješio objekt? Ili je ipak objekt pogriješio subjekt?

Jer prije jedva nešto više od godinu dana, primjerice, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – pod komandom iste gospođe koja danas mrtvome piscu pripisuje ‘lucidnost i kreativnost’, koja iskazuje duboko poštovanje njegovim ‘novim pogledima i perspektivama’, priznaje mu ‘umješnost u više žanrova’, divi se ‘inovativnom načinu’ i ‘prepoznatljivom stilu’ kojim je ovaj ‘osvojio mnoge čitatelje’ – odbilo je za potrebe hrvatskih biblioteka otkupiti posljednju Predragovu zbirku pjesama ‘Step by Step – Stepinac’, jednu od kapitalnih u njegovu bogatom opusu. Otkupljene su tada, kao što znate, stotine knjižuljaka polupismenih domoljuba i literarnih nevježa, ali ne i djelo najvećeg parodičara što je hodao ovim prostorima.

Kako je takvo što moguće, gospođo i gospodo? Pitate li se kako to pisac uspijeva ‘ostaviti trag’ u hrvatskoj kulturi ako u hrvatskim knjižnicama nema ni traga od njegovih knjiga? Kako se to ‘ostaje upamćen’, i to ‘kao istaknuti hrvatski novinar, književnik i redatelj’, ako su u bibliotekama – mjestima preko kojih država modelira kulturno pamćenje – nepoželjna njegova djela? Kako se to ostavlja ‘trajan doprinos’ hrvatskoj kulturi kada se hrvatska kultura u svome institucionalnom izdanju od toga doprinosa svim raspoloživim sredstvima štiti i nastoji ga zatrti?

Pitanje je, dakako, logičnije kada se postavi iz obrnuta smjera: Kakva je to uistinu hrvatska kultura ako se ‘trajan doprinos’ istoj može dati samo izvan njenog oficijelnog programa, programa kojeg vi, gospođo i gospodo, utvrđujete i uređujete, uglavnom egzekutivnim mjerama, metodama eliminacije, brisanja, odstranjivanja, raspamćivanja…? Jer vaše su telegramske konstatacije bez sumnje točne, makar ste ih odaslali s ovećom figom u džepu: Predrag je zaista ‘ostavio trag’ kao malo tko, njegov je ‘trajan doprinos’ ovoj kulturi neizreciv, stoga će, za razliku od potrošne stranačke bižuterije vašega formata i dizajna, zbilja ‘ostati upamćen’, ali – ali! – to se događa usprkos, a ne zahvaljujući vašim kulturnim standardima i političkom djelovanju.

Utoliko me, uvažena gospođo i gospodo, intrigiraju razvratni elementi u vašim iskazima sućuti, onaj moralno nepodnošljivi skok preko praga nakon kojeg cinizam nastupa bez ikakvih kočnica, a svaki trag samorefleksije i obzira prema jučerašnjoj realnosti nestaje u dimu. Zašto vam je, zaboga, moj drug tako velik kada je mrtav, a tu ste mu veličinu tako energično i tako sistematski negirali za života?

Poput zadnje, prošle su i sve druge Predragove autorske zbirke. A od blizu stotinu knjiga renomiranih svjetskih i domaćih autora koje je kao urednik Biblioteke Feral Tribune tokom petnaest godina priredio i objavio, Ministarstvo kulture za hrvatske knjižnice nije otkupilo ni jednu, nikada – ni jednu, nikada! – iskazujući zaista šampionsku revnost, jerbo su te knjige nosile neželjeni pečat i neželjeni urednički potpis.

U kojim antikvarnim skloništima, blagodareći vašoj kulturnoj politici, čami taj ‘trajan doprinos’ hrvatskoj kulturi? Jedina priznanja koja je Predrag za života zaprimao od vaše kulturne i političke sorte, od vaše civilizirane stranačke armade, očitovala su se kroz policijska uhođenja, kroz prisluškivanja telefona, kroz sudske procese, kroz nasilje na ulicama, kroz neprestano ozloglašavanje moga druga kao izroda, antihrvata i neprijatelja države.

Razumijete o čemu pričam, gospođo i gospodo? Razumijete li da vašu malograđansku gestu, kojom Predragu Luciću posthumno odajete priznanje, mogu pojmiti – ispričavam se na slikovitosti – jedino kao poriv kaplara koji rukovodi streljačkim strojem, da bi po obavljenoj zadaći odšetao do komandne zgrade i staloženo, dostojanstveno, s puno sluha za dobar odgoj i bolje običaje, sastavio telegram saučešća za obitelj ucmekanoga?

Meni je, naravna stvar, jasno kakvom magnetskom privlačnošću može zračiti mrtvi feralovac. Kapitalan je to leš. Mračni predmet žudnje. Sline nad njim cure. S jedne je strane nezaobilazan, a s druge nepodnošljiv. Čovjek se prosto zamisli, moguće i susretne s idejom kako bi banalni klišej protokolarne sućuti, lansiran s adrese političke vlasti, mogao kamuflirati nepriličan osjećaj zadovoljstva zbog dovršena posla.

No želim vas uvjeriti, uvažena gospođo i gospodo, da sam u ovim godinama i s ovolikim iskustvom sasvim solidno upućen u žanrovske varijante hrvatske političke hipokrizije, upoznao sam taj metajezik s mnogim njegovim metaznačenjima, metaporukama i metanasladama, uključujući onu kada se kroz formu žaljenja za preminulim odaje počast smrti.

Ukratko: najgori ste kada se oslanjate na građansku pristojnost. Ako je riječ o partiji koju reprezentirate, rado bih vam – tek za ilustraciju – približio nestašni osmijeh moga druga kada smo, negdje ‘96. ili ‘97., radili naslovnu stranicu Ferala na kojoj je prikazan jedan ratni zločinac isukana penisa dok obilno mokri, uz naslov ‘Kako sam se ispišao iz HDZ-a’. Koji mjesec kasnije sud nam je razrezao maksimalnu novčanu kaznu od 40.000 kuna (plus 8.000 za glavnog urednika), a građansku tužbu podnio je jedan istaknuti član vaše stranke, tada na dužnosti predstojnika Ureda za priopćavanje Vlade RH, i to zbog – nepristojnosti (navevši da je sporna naslovnica ‘bestidna, skaredna i izaziva osjećaj gađenja’). Tek koju godinu ranije isti je partijski odličnik izjavio kako logoraši u Dretelju ‘žive u dosta pristojnim uvjetima’.

Razumijete o čemu govorim, gospođo i gospodo? Ukoliko je, kako kroz službeno žalovanje konstatirate, Predrag Lucić dao ‘trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi’, možda bi bilo zgodno da, umjesto što povodom njegove smrti šaljete brzojave, vratite novac kojim ste regularno i bez milosti globili njegovo stvaralaštvo. Ali to ne možete, jasno, jer su i dalje na snazi kriteriji prema kojima je naslovnica Ferala na kojoj se ratni zločinac ispišao iz HDZ-a bila nepristojna, pa bi i danas za taj prekršaj bili pokrenuti mehanizmi pravne države, dok su uvjeti života u konclogoru Dretelj bili ‘dosta pristojni’.

Stoga me boli đon što ćete i ovo moje obraćanje doživjeti kao pljuvanje i kršenje elementarnih normi građanske pristojnosti. ‘Molimo lijepo, divljački se obrušiti na telegrame sućuti!? Pa kakav je to način!?’ A što mogu kada sam zbog nekih razloga uvjeren da se iza svakog slova u toj tustoj frazi – ‘građanska pristojnost’ – krije kvalitetan komad hadezeovskog naoružanja, tu sjekira, tamo nož, ovdje bomba, ondje čakija…

Osim svega, upravo zato što je bol nepodnošljiva ne postoji razlog da iznevjerim druga, koji je pregnantnije od ikoga raskrinkavao nacionalističku prijetvornost i čitav život trgao maske lažne kultiviranosti s njuški okorjelih barbara. Tako je, uostalom, govorio i u onoj već spomenutoj pjesmi, preko mrtvoga Janka Polića, kada se ovaj suočio s korištenjem svoga imena i djela za fine dining potrebe:

Ponekad / Tada kad postojim / Ja govorim dišne bolesti / Izgovaram / Iskašljavam sve / Što ni Bog ne razumije // I čekam dan / Da Bog pozove me / Na saslušanje / Na razgovor / Ne da se poklonim / Objasnim / Ni da se pred njim / Isplačem / Ne // Ponekad želim da ispljunem / Pluća na njegove stolnjake

A onda u Predragovoj poetskoj anticipaciji nastupa restoransko osoblje, ne više sa servilnim osmijesima i uglađenim manirama, već škrgućući zubima, kipteći od pravedničkoga građanskog bijesa, kao da je nezadovoljno reakcijom mrtvoga pjesnika na postmortalno prisvajanje i ciničnu telegramsku korespondenciju:

I tako vi / Gospodine / Pljujete na čast / Što smo iz mrtvih / Izvukli baš vas / I što vaše mrtvo ime / Sada živi / Ovaj restoran? // Kao da nema / I drugih kadavera / Da se u njihovo ime / Ruča i večera… // (…) To nam je / Gospodine / Hvala / Što smo vas / Vratili kući / Što smo zatomili prezir / I vaše ime / Brendirali kao plaisir?

Jeste, uvažena gospođo i gospodo, takav vam je to nezahvalnik. Ne možeš ga ni mrtvog pripitomiti. Nikada od Predraga fine dining pjesnika i fine dining novinara, pa ni kada se političkoj i kulturnoj eliti učini da joj je poslužen u fine dying pozi.

Ne vjerujem da griješim kada slutim da su vaše licemjerne sućuti zbog smrti čovjeka koji je dao ‘trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi’ prvi korak u nastojanju da se naknadnim tumačenjima proizvede poželjni Lucić, da se postupkom falsificiranja obavi svečano kanoniziranje, nešto kao najavna špica onoga već mnogo puta viđenog manevra kada nacionalna ideologija, preko svojih političkih, kulturnih i akademskih servisera, pokušava posthumno usisati razbludne sinove, pa ih strpljivo kritički razoružava, čupa im zube, obrezuje nokte, pegla im opus, ne bi li se ovi bezbolno smjestili u korpus Velike Ideje.

Ali bojim se da ste rano kukurijeknuli, gospođo i gospodo. Naišli ste na žilava mrtvaca. Ovaj će vam, koliko ga poznajem – a poznajem ga jako dobro – pružati otpor i nakon zadnjeg daha. K tome ima i braću, greškom živu, riješenu da mu se nađu pri ruci, kao što je on za života pomagao njima. U pjesmi ‘Janko Polić u fine dining restaurantu Kamov’ ionako je sve rekao:

Umri otvorenih očiju i vidjet ćeš / Dobrotvorima samim da nastanjen je svijet / Što te uplakani vuku za nogavice / Dok se omča oko tvog vrata zateže // Umri otvorenih očiju i pokušaj / Umrijeti isplažena jezika

Samo sam vas na taj isplaženi jezik htio upozoriti, gospođo i gospodo. Na činjenicu da vam se moj drug, prestavši disati, nije prestao izrugivati.

portalnovosti.com