Stvarno zašto ne bi mogli imati tri imena?

Povezani članci

• “LINIJA KRIZE ILI KRIZA CRTE“
• „Mi se bavimo humanitarnim radom“
• Esad Bajtal: Da bi se sakrila dvadesetogodišnja pljačka glad, bijeda, sirotinja, jad i čemer … hapse i tuku se oni koji se ljudski bune
• Kafana Majo
• Heinrich Böll Foundation on the anniversary of the genocide in Srebrenica: Don’t deny it! Remember!
• Kurspahić: Ministri u ofsajdu

Ima li išta bitnije od imena na koje se odazivaš?

Naravno da ima ali nažalost, ne i u Bosni i Hercegovini.

Mladi bosanskohercegovački bračni parovi pored  svih prepreka poput nabavke uvijek preskupih kolica za bebe ili specijalnih pelena te neminovnog podmićivanja doktora, babica i raznih ginekologa,  prilikom rođenja djece susreću se sa krucijalnim pitanjem koje na direktan način može imati ogroman uticaj na  njihovo dijete.

A to pitanje je: „Kakvo ćemo mu ime dati?“

Da vam se dijete eventualno rodi u Njemačkoj, Francuskoj ili Holandiji izbor njegovog imena bi bio najvjerovatnije veoma zabavan proces, međutim, imenovanje vlastitog djeteta u Bosni i Hercegovini predstavlja mukotrpan, zbunjujući i nadasve iscrpljujući poduhvat.

Isključivo zbog činjenice da imena u našoj zemlji ne asociraju na pjesnike, vojskovođe, umjetnike, fudbalere, poštenje, zoru, svitanje dana ili zalazak sunca  već nažalost  za nas na tu nevjerovatno važnu etničku i religijsku pripadnost.

Uzmimo primjer petogodišnje Emine iz obližnjeg obdaništa. Njeno ime neće vas asocirati na poštenje, sigurnost ili časnost, naprotiv pomislit ćete i zaključiti da je petogodišnja Emina  Bošnjakinja, da pohađa mekteb, da će se ako dragi Allah da udati za Munevera i da joj nana svako jutro pravi peksimete za doručak.

Hoće li vas možda ime petnaestogodišnjeg Aleksandra koji vam je pričuvao vrata od haustora iako žuri na košarkaški trening, asocirati na Aleksandra Makedonskog.  Pa dajte molim vas.  Ako je Aleksandar onda je Srbin garant. Mislim, šta Aleksandar drugo može biti? Sigurno već sad tvrdi da je Ivo Andrić najveći srpski pisac, bradu će pustit čim mu počne rasti, a ukoliko opet zapuca znamo gdje će naš Aco završiti.

Za šesnaestogodišnjeg Domagaja iz Stoca koji preko ljeta radi kod strine u Međugorju nemate nikakvih dvojbi. Mislim, na šta vas ime Domagoj u Bosni i Hercegovini može asocirati. Domagoj ne može biti ništa drugo nego  Hrvat. Sigurni ste da znate na koji ulaz podjeljene škole u Stocu on svako jutro ulazi. Tisuću posto navija za Dinamo, Josip Šimunić mu je najdraži nogometaš, a za dom je sve spreman učiniti.

Naravno, ovo što ste upravo pročitali predstavlja karikiranje postojećeg stanja u bosanskohercegovačkom društvu, a ukoliko ste se pronašli u ova tri gornja redka ne mora nužno značiti da ste nacionalista, mada ne isključujemo ni tu mogućnost.

Međutim, neosporna je činjenica da su političke elite, ukoliko ih naravno uopšte možemo tako okarakterisati, u proteklih nešto više od dvadeset godina zarad svojih parcijalnih te isključivo materijalno motiviranih interesa fragmentirale bosanskohercegovačko društvo na ogroman  broj individualaca kojima je segregacija i diskriminacija na osnovu imena, te na bilo kojem drugom osnovu, način življenja.

Dobro možda smo i napredovali uzmemo li u obzir podatak da se u ovoj zemlji  ne tako davno glava veoma lako mogla izgubiti zbog neadekvatnog imena.  Kad malo bolje razmislimo definitivno smo napredovali, ne ubijamo se više, a dvije škole pod jednim krovom, medijske kampanje protiv Djeda mraza te otvorena diskriminacija i segregacija na osnovu imena i prezimena su sasvim normalna slika života u ovoj zemlji.

Genijalno rješenje problema adekvatnog imenovanja vlastitog djeteta kojim biste ga barem na trenutak zaštitili kao mogući predmet segregacije i diskriminacije na ovom osnovu ponudio je mladi  bračni par iz Sarajeva.

Naime, Andrej Stanković  i Sanela Ibrišimović na prvi pogled ne razlikuju se od hiljada mladih bosanskohercegovačkih roditelja. Dobro, možda pretjerujemo  Andrej  je srpke nacionalnosti, tačnije kako  kaže:  „ Pišem se tako zbog posla“, a Sanela tvrdi da se rodila kao muslimanka odnosno Bošnjakinja.

Naravno kao i obično nisu mogli izbjeći komentare vlastitih familija: „Pa gdje ćeš za Vlaha“ ili u Andrejevom slučaju: „ Sine dragi šta će ti balinkura“. Međutim, u njihovom slučaju teza o tome kako ljubav pobjeđuje sve prepreke obistinila se, te su sukladno toj paroli odjebali familije te iz vlastitog inata napravili predivno malo stvorenje rođeno tačno u deset časova  9. maja 2013. god.

To malo stvorenje rođeno tog simboličnog datuma  nije se razlikovalo od ostatka djece sa porodiljskog odjeljenja bolnice Koševo. Ruke, noge, uši, oči, mali nos sve je na mjestu osim jednog podatka, osim jedne činjenice. Sanelin i Andrejev  sin ima tri imena.

Mali Amar Josip Nikola dobio je univerzalno bosanskohercegovačko ime koje zadovoljava kriterije svih konstitutivnih naroda.

„Pa ako možemo imati tri predsjednika države zašto ne bi mogao imat i tri imena“,  rekli su nam roditelji Amara Josipa Nikole Stankovića.

 Stvarno zašto ne bi mogli imati tri imena?

Tekst napisan u sklopu “USAID-ovog projekta jačanja nezavisnih medija (SIM) u BiH, koji implementira Internews.”