Stvar percepcije

Povezani članci

• Velika pobjeda Denisa Latina
• Emir Suljagić poručio Lagumdžiji: Zatvaranje izbornih listi smatrat ćemo antidržavnim činom
• Kliring
• Lupetanje po Charlieju
• Ševe šege šešelja
• Monarhističke magle i dimne zavese

       Neki dan sam sreo propagatorku međunarodne kršćanske vjerske zajednice „Jehovini svjedoci“  (neki je još uvijek podrugljivo nazivaju sektom, zaboravljajući – 2000 godina je sasvim dovoljno za zaborav, zar ne – da je i matica današnjih kršćana započela kao sekta) i upustio se sa njom u podulji razgovor. Njih zaista možeš sresti na svakom koraku što im ja, za razliku od mnogih, ni ne zamjeram i ne smatram agresivnošću – kako im se to često spočitava. U usporedbi sa agresivnošću katoličke crkve – koja mi u stan ulazi preko TV kanala i svakovrsnih inih medija, koja se miješa u javni život kad i gdje joj to treba i ne treba – i njihovim privilegiranim položajem u sklopu cijelog društvenog sistema, „agresivnost“ spomenutih „svjedoka“ djeluje poput naivne i nevine dječje igrice. Nekada sam mnogo više volio sa njima razglabati o koječemu (uglavnom kao ateistički oponent njihova svjetonazora), već zarana shvativši da se sa vjernicima bilo koje vrste, religioznim ili areligioznima, ne isplati uopće upuštati u bilo kakvu raspravu. Jalov posao; vjera im zastire pogled na stvarnost i njene činjenice, te su im kao takvima one od posve irelevantog značenja. Negdje prije petnaestak godina, kada sam dva tjedna stopirao lutajući po Istri u potrazi za poslom, živeći dnevno o jednoj štruci kruha i flaši piva (čak i sirotinja mora imati neki gušt, kako bi lakše pretrpjela svoj položaj) odustao sam od rasprave sa tim lutajućim propovjednicima vlastite vjere. Tada sam, naime, na temperaturi bliskoj onoj koja i ovog ljeta izaziva šumske požare, dva sata raspravljao sa jednom „svjedokinjom“ (jeste li primjetili da uglavnom žene patroliraju ulicama u lovu na duše prolaznika?) na užarenom pulskom asfaltu. Nije joj ni jednu milisekundu u tom periodu palo na pamet da me pozove u hlad ili neki lokal, ma i na hladnu čašu obične vode, već je dva sata prosipala po meni svoje apstraktno „čovjekoljublje“ – koje bi umjesto nje valjda trebao doći realizirati Spasitelj kojega su joj bila puna usta. Ne znam stoga što me, da se vratim na ovaj skorašnjiji susret, nagnalo da se upustim u raspravu sa novom najavljivačicom Mesije i skore propasti svijeta kojega će On – bez svake sumnje – realizirati. Te ljudi su pokvareni, te ovakvi, te onakvi, na nas će se srušiti Njegov pravedni gnjev – i tako u nedogled sipa žena svoja upozorenja o skoroj apokalipsi (koju čekamo već hiljade godina). Upitah je tada, zar ona zaista želi da se na cijelo čovječanstvo stušti  božja kazna? Neće na cijelo, samo na zle i nepravedne, odvrati. Aha, a On će, spustivši se s neba ili oklem već, u milijuntom djelu djelića mikrosekunde procijeniti tko je pravedan i zaslužuje poštedu, a kome pripada kazna njegove srdžbe, odvratih. Mislite li vi gospođo da postoji savršen, bezgriješni (u smislu kako to tretiraju vjernici) čovjek na ovom svijetu? Jeste to možda vi, ili ja, ili onaj prolaznik – pokazah na slučajno mimoidućega? Dakako, da ne postoji i blablabla, blablabla,…, nastavi se njena tirada u bezuspješnoj namjeri mog preobraćenja u vjerničke vode. 

        Tada je upitah, zna li ona što je prava ljubav – ne Gospodinova ili nekog drugog metafizičkog entiteta, već ona ljudska. Ljubav čovjeka prema drugom čovjeku. Trajalo je neko vrijeme dok se nismo dogovorili oko toga što ja pod time mislim (vjernici su uglavnom krajnje alergični na seksualne konotacije ovog pojma, što upravo njima  – valjda u vlastitoj iskompleksiranosti – prvo pada na pamet). Naravno da postoji mnogo vrsta ljubavi, i još više načina njezina iskazivanja, ali ilustracije radi dao sam joj primjer međuljudske ljubavi (što općenito ne mora imati veze sa odnosom među spolovima). Umjetnička djela – od poezije, romana, preko slikarstva, kiparstva do glazbe – prepuna su konkretnih ilustracija navodno prave ljubavi, rad koje ljubavnici odlaze i u smrt kad naiđu na nerazumijevanje okoline (stereotipno podsjećam na Romea i Juliju). „Za tebe bih skinuo sve zvijezde s neba“ – jedna je od verbalnih, najčešće trik izjava, u nastojanju da osvojimo žuđenu osobu, što se u praksi uglavnom znalo svoditi na skidanje petokrake zvijezde, počev od pionirske kape, preko one na antifašističkim spomenicima do one na partijskoj knjižici (ta se, dokaza ljubavi radi najčešće spaljivala ili bacala u zahodsku školjku, dakako, sem onih suviše opreznih koji su je – zlu ne trebalo – skrili na samo njima poznato mjesto). Evo, rekoh, ako ja volim primjerice Milicu, dali bih želio da ona bude u bilo čemu nesretna? Dakako da ne bih – sad joj ja ne dadoh do riječi. No, nju bi svakako unesrećivalo kad bih pokazivao svoju netrpeljivost prema njenom bratu. Daklem, morao bih voljeti i njenog – na smrt dosadnog brata. Njen braco, međutim, ima svoj krug ljudi sa kojima je povezan – djevojku, prijatelje, njihove roditelje itd. Ne bi li on bio nesretan – a kad bi bio, svakako bi to bila i moja Milica, što ja ni u kojem slučaju ne bih želio ako je istinski ljubim – ako bi znao da ja mrzim njegova najboljeg prijatelja ili oca djevojke mu? 

        Svi ljudi ovoga svijeta su međusobno povezaniji negoli to slutimo na prvi pogled. Svijet je u zbilji manji – pravo je globalno selo – nego smo to i sposobni zamisliti. Svih 7 milijardi ljudi ove planete tvore jednu socijalnu mrežu, članovi koje – pojedina ljudska bića – su međusobno povezani direktnim ili indirektnim putevima. Pretpostavimo da u nekom kontekstu doznate za postojanje Kineza Pat Ping Ponga i poželite s njime stupiti u lični kontakt, ne znajući ništa više o njemu sem imena i nacionalnosti. Teška zadaća, zar ne – posebno ako tip nije eksponirana ličnost, pa internet ne vrvi podacima o njemu. Međutim, (matematička) teorija socijalnih mreža pokazuje da u prosjeku trebate iskoristiti svega 6 neposrednih poznanstava – vašeg sa vašim prijateljem, njegovog sa svojim itd. – da bi doprli direktno do ciljne osobe, spomenutog Pat Ping Ponga. Polazeći od neposredne interpretacije biblijskog mita o Adamu i Evi, čak bismo mogli ustvrditi kako smo svi u pomalo rođačkim odnosima (pojam bratstvo, kojega smo tako nepromišljeno odbacili, time samo dobija dodatnu potvrdu) s obzirom na incestuozne odnose koji su morali postojati – ponavljam, po doslovnom tumačenju toga mita. No, čak i znanstveno posmatrajući, svi posjedujemo dijelove gena samo sedam pramajki čovječanstva, kao što u knjizi „Sedam Evinih kćeri“ tvrdi njen autor Bryan Sykes, poznati svjetski genetičar. 

        Da se vratim svojoj Milici, ženi koju istinski – kako joj se klečeći i skidajući petokrake s nebeskog svoda, zaklinjem više puta na dan – ljubim. Zar zaista – istinski? Ne bi li to značilo da – čitatelj koji je pažljivo pratio ovaj tekst, ne odustajući već poslije imena autora od njega, lako će zaključiti – moram ljubiti, iliti voljeti, cijeli svijet? Doslovno, svakog poznatog i nepoznatog čovjeka, mlado ili staro, žuto, bijelo ili crno, zdravo ili bolesno, muško ili žensko,… ljudsko biće! Jer bi u protivnom i odabranica srca moga, koja je direktno ili indirektno povezana sa svakim od njih, mogla biti nesretna! Promislite malo, molim vas – ne mrzite li zaista brata svoje žene ili u najmanju ruku svoju punicu, ako već ne sina ženine prijateljice, itd? Smije li netko zaista reći da ljubi cijeli svijet? Smijem li to reći ja, ili moja Jehovina svjedokinja, ili vi – dragi čitatelji? Ne bi li to smio reći samo Onaj kojega moja najavljivačica apokalipse toliko spominje i upozorava na njegov strašni sud? Strašni sud? Zar čovjek ili sam Bog – navodni Spasitelj – smije prijetiti „strašnim sudom“, apokalipsom cijelom čovječanstvu, ako nas sve – baš sve, do zadnjeg sirotana, nesretnika, ubojice i krvnika – iskreno ljubi? Zato mi gospođo, poentirah ženi koja me bez daha gledala, u sebi već praveći predbilježbu kao prvog kandidata na Spasiteljevoj listi za istrebljenje, nemojte govoriti o bezgraničnoj ljubavi vašeg Boga koji u to ime želi istrijebiti najmanje pola čovječanstva. Čovjek se mora zadovoljiti ljubavlju u ljudskom smislu – ljubeći one najbliže i najdraže, a tolerirajući (ne mrzeći, već tolerirajući!) različitost ostalih, uključivo i spomenutog Pat Ping Ponga. Sve je na ovom svijetu relativno, moja gospođo – pa i ljubav između ostalog – a za tu spoznaju vam ne treba čitati Einsteina. Dovoljna vam je samo ova šala, i malčice samokritičnog zdravog razuma. Pa, prije no se oprostih od navjestiteljce Spasenja ili Apokalipse – kako tko već želi shvatiti – ispričah joj, a sada i vama dragi čitaoci, slijedeću šalu: 

“U životu je sve stvar percepcije: Pesimista vidi tamu u tunelu, Optimista vidi svetlo na kraju tunela, Realista vidi da je to svetlo u stvari voz, a mašinovođa? … Mašinovođa vidi tri degenerika na pruzi…” 

        Više je nego očito da takva koncepcija istinske ljubavi koju sam ponudio promotorici „spasenja u apokalipsi“, korespondira sa božanskom ljubavi spram čovjeka, kako je vjernici uporno nastoje predstaviti ljudima. I pada na istim realitetima, a da toga oni nisu ni svijesni. Dok mi svi zajedno cijelu tu ideju dezavuiramo uzajamnim netrpeljivostima, mržnjama, ubijanjima i ratovima, vjernici isto to čine s „božjom ljubavlju“ – neprestanom prijetnjom osvetom od strane svog „dobrohotnog, pravednog i sveljubećeg“ boga, kao izvađenog direktno sa stranica Starog zavjeta. Dok nam istovremeno prodaju k’o „muda pod bubrege“ navodno novi, humaniji sporazum čovječanstva sa svojim Stvoriteljem. „Mašinovođa“ ovog svijeta – pod pretpostavkom da uopće postoji – svakako ima pravo na svoj sud o kompoziciji kojom upravlja, ali mu nitko (a posebno mi, ljudi) ne daje za pravo da bez preuzimanja vlastite odgovornosti za njegovu konstrukciju i upravljanje njime, poduzima ekstremne korake. Time bi osporio sebe sama, kao ideala kome se klanjaju vjernici u njega. Nama pak, ljudima – optimistima, pesimistima i realistima – ne treba zaista voljeti svakog stanovnika planete pojedinačno, da bi time potvrdili kako znamo što je prava, ljudska ljubav. Dovoljno je da se s tolerancijom i poštovanjem koje pripada svakom humanom biću ponaosob, međusobno odnosimo. Bez uzajamnih prijetnji, zle krvi, potoka životvorne tekućine i zastrašivanja apokalipsom!

Foto: siggito