Strah na vlasti

Izdvajamo

• U zemlji u kojoj već godinama, izbornom voljom naroda – svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna – vlada poludjeli despot s partijom okorjelih, korumpiranih nacionalista koji obožavaju svoje ratne zločince, koji su tvorci društvenog sistema što generira nasilje i mržnju, odbija se suočiti s krivnjom za ratove 90-tih kada se Vučić, kao Miloševićev potrčko, s puškom u ruci šunjao po brdima iznad Sarajeva odakle su Srbi kukavički ubijali sve što se Sarajevom kretalo. Nikada preuzeta krivnja za zločine u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, stvorila je izbezumljenu naciju koja diktatore ruši na ulici, onako kako je svojedobno – na ulici – srušen Milošević.

Povezani članci

• Ulična akcija: Pošteni javni konkursi – jednaka šansa svakome
• Promovirana Izabrana djela Zuke Džumhura i otvorena izložba karikatura u povodu tridesete godišnje smrti
• Zlatko Dizdarević: UZALUDNA PRIČA
• Predrag Blagovčanin: Koalicija 1. Mart nudi genijalnu ideju i trebamo je svi podržati
• REKOM kao preduslov trajnog mira na Zapadnom Balkanu
• Ljubomir Živkov piše Borisu Tadiću: Prekinite progon Petra Lukovića

Ovaj naš otkrio je strašne terorističke prijetnje koje da mu svakodnevno stižu, pa opasao Banske dvore – gdje tako simbolično stoluje – kordonom policije s dugim cijevima. Jer anonimni teroristi samo čekaju dočepati se hrvatskog premijera koji se pak dosjetio starog recepta – sijanja straha među nezadovoljne građane, pošto neki „prijete rušenjem ustavnog i demokratskog poretka države“. Hm, demokratskog? U toj mjeri da se barikadama i policijom elita štiti od rulje, drugog imena za građane, makar ovi jedva da se glasaju, a o nekom ozbiljnom buntu može se tek sanjati.

Onaj drugi, tamo u Srbiji, ni ne izlazi iz svoga bunkera, njemu su kamere direktno spojene u televizijska studija, od RTS-a do TV Pink i Happy, tih zahrđalih truba nacionalističkog ludila srpskog despota Aleksandra Vučića. Koji, valjda zbog „terorističkih prijetnji rušenja ustavnog i demokratskog poretka“ nije imao hrabrosti sresti se s onim nesretnim roditeljima čiju je djecu pobio njihov 14-godišnji vršnjak. Boji se Vučić za svoje dupe, i ne bez razloga, nego je zato izabrao da se barem dva puta dnevno obraća naciji putem svojih TV stanica – a sve su zapravo njegove – pa tako hrabro skriven, u kamere sumanuto laprda tko je sve krivac za smrt one djece ili za stanje uma dječaka ubojice, a to su, zna se: zapadne vrijednosti, video igrice, američki filmovi, hrvatski mediji…

Nije nipošto kriva društvena atmosfera u Srbiji koju, tek s kraćim, anemičnim prekidima, desetljećima proizvode zadrte nacionalističke elite u sprezi s najgorim mafijaškim klanovima, nije kriva ni do zuba naoružana nacija, pa se Srbija smatra najnaoružanijom državom u Evropi. Dobro, nije ni Hrvatska u mnogo pitomijem stanju, i ovdje svaka budala doma čuva arsenal oružja, samo je šok u Srbiji izazvalo to što je ovoga puta u pitanju dječak ubojica. Kojega je međutim tata, dio društvene elite Beograda, zarana naučio baratanju oružjem, vodio ga na streljanu da od njega napravi pravog srpskog junaka, a kod kuće imao kolekciju pištolja i pušaka. Pa je, kao u svakoj drami, pištolj s početka priče konačno trebao opaliti, ubiti devet mališana, Srbiju baciti u očaj i na beogradske ulice izvesti tisuće građana koji protestiraju. Protiv čega? Nasilja?

U Beogradu čije zgrade resi čak 280 murala s mrkim likom ratnog zločinca Ratka Mladića, zaslužnog za smrt 8.000 Bošnjaka u Srebrenici, dok je istodobno sadašnji vladar Srbije drečao kako će za jednog mrtvog Srbina pobiti stotinu Muslimana. U zemlji u kojoj već godinama, izbornom voljom naroda – svaka sličnost s Hrvatskom je namjerna – vlada poludjeli despot s partijom okorjelih, korumpiranih nacionalista koji obožavaju svoje ratne zločince, koji su tvorci društvenog sistema što generira nasilje i mržnju, odbija se suočiti s krivnjom za ratove 90-tih kada se Vučić, kao Miloševićev potrčko, s puškom u ruci šunjao po brdima iznad Sarajeva odakle su Srbi kukavički ubijali sve što se Sarajevom kretalo. Nikada preuzeta krivnja za zločine u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, stvorila je izbezumljenu naciju koja diktatore ruši na ulici, onako kako je svojedobno – na ulici – srušen Milošević.

Ali na ulici više nije samo građanska opozicija, grupa intelektualaca i moji prijatelji, umorni od beskrajnog hodanja i upozoravanja da ova politička elita Srbiju ukopava u društveni mrak i samoizolaciju, nego ulicama marširaju i sve one opozicijske hulje tako slične Vučiću, zato jer Srbija, baš kao i Hrvatska, građanske opozicije nema; to su tek pojedinačne grupice koje politički vođe u svojim medijima, i tamo i ovdje, prokazuju kao teroriste i strane plaćenike. No odvažne, lijeve opozicije nema.

I zato je moguće da analizu uzroka masovnog zločina u Srbiji tumači poznati doktor nauka, a koji je zlo za djecu locirao u internetskim igrama, ukazao na bolju prošlost kada su djeca slagale sličice u albume, išla na izlete i na more s Ferijalnim savezom, a mogla bi, kaže, “deca i da pošumljavaju goleti“, pa cinično spomenuo baš šume oko Sarajeva koje da je sam sadio, a „koje će nam možda opet zatrebati“.

Roditeljski odgovorno zborio je ovaj znanstvenik na TV Happy – kućnoj stanici Vučićevoj – čiji je sin nema tome davno pištoljem prijetio u krčmi, a otac ga branio kako eto „mora dete s nečim da se igra“. A i sam je često mahao pištoljem i ne samo u TV studijima, nego i na terenu, i to tuđem, jer taj ekspert za psihologiju ubijanja zove se Vojislav Šešelj, najpoznatiji srpski ratni zločinac, četnički vojvoda, u Haagu osuđen na 11 godina robije zbog ubijanja i progona Hrvata u Vojvodini i Hrvatskoj.

Taj, koji dan nakon masakra djece u Beogradu, elaborira uzroke zločina i bezočno spominje Sarajevo, sam je pisao spiskove za likvidaciju vojvođanskih Hrvata, a ’91. urlao kako „decu iz mešovitih brakova treba pobiti“. Pa živi li onda Srbija pod Vučićem svoju ratnu ’91? I nije li u pravu politička elita te države kad kaže da „sistem funkcioniše“? Da, kao i u Hrvatskoj, gdje sistem također funkcionira. Etabliranjem svojih ratnih zločinaca, dok takozvana kultura sjećanja seže tek do ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’.

Mladina