Što se ne vijori BiH zastava nisi Ti kriv nego mi!

Povezani članci

• Nenad Bunjac: ZOMBI APOKALIPSA U BALKANSKOM TROKUTU
• JEDINSTVENI FRONT ZA BOSNU I HERCEGOVINU
• Bojkot Zimskih olimpijskih igara u Pekingu – jedini ispravni moralni čin!
• Gradu Mostaru nije problem J.P.”Komos” već politika koju predstavlja Slađan Bevanda, plasiranje neistina u režimskim medijima
• Karamarkov put od kreatora Mesićeve pobjede do borca protiv antifašista
• ŠTO JOŠ TREBA DA SE DESI???

Piše: Zvonimir Nikolić

Sinoć do 1 sat sam gledao tenis. Našeg Marina Čilića. Sjećam se kada je još kao golobradi mladić počeo igrati za reprezentaciju Hrvatske. Tih dana sam vjerovatno u sebi pomislio: – Ode još jedan…
A sinoć se Marin Čilić popeo na krov svijeta. Pobijedio je na velikom turniru u New Yorku. Jednom od četiri najveća na svijetu. Miješali su mi se osjećaji od beskrajne sreće što se konačno tom momku isplatio sav taj trud, znoj…i pomalo tuge, što je rođeni Hercegovac iz Međugorja predstavljen kao Hrvat Marin Čilić. Građanin Hrvatske.

E sad, pitam se da je kojim slučajem ostao samo državljanin BiH? Da li bi njegov domet bio ovaj turnir ili bi još uvijek bio talentovani 26-godišnjak sa krajnjim dometom da zaigra na nekom turniru vrijednom par hiljada dolara i da se bori za napredak na listi sa 166 na 145 mjesto. I da to bude vijest na našem Dnevniku… talentovani Marin se popeo za 21 mjesto na ATP listi. A sada je deveti na svijetu. Zaboravljamo da je Marin do svoje 14-te godine bio reprezentativac BiH. A Marin nije jedini. Samo zbog nas i našeg nemara i nezinteresovanosti pa i nespremnosti za ulaganje, za Hrvatsku je nastupao i Ivan Ljubičić, Ivan Dodig…
Marinu od srca čestitam i želim mu u najskorijoj budućnosti da uđe i u veliku četvorku svjetskih tenisera. Jer uskoro će neko naslijediti Federera. Godine ipak čine svoje. Zašto da to ne bude baš Marin? Odnos prema nekome „našem“ najbolje su pokazale i domaće TV kuće. Direktan prenos je obezbjedila Hrvatska televizija. Ekipe RTL televizije su bile i u Marinovom domu. A naši? Naši su digli ruke…mi gledamo 236 epizodu reprize „Lud zbunjen normalan“ ili neku najnoviju Tursku ili Indijsku „hit“ seriju.

Kod nas u suštini postoje samo dva sporta, politika i fudbal. . I to odnedavno. Fudbal jer smo bili na Svjetskom prvenstvu i imamo relativno laganu grupu u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. A politika je jedini sport od 1990. pa na ovamo. Jer ne može se istovremeno ulagati u razvoj Marina Čilića i kupovati automobile od 250.000 maraka. Ne može se dati novac za napredak karijere Ivana Dodiga i zaposliti sekretaricu, vozača, tjelohranitelja, savjetnika…
A Novak Đoković je za Srbiju, Goran Ivanišević za Hrvatsku, učinio više na prepoznavanju Države nego kompletna vanjska politika obje navedene zemlje. Isto kao što je cijeli svijet 1998. godine saznao da postoji Hrvatska i da je uz to i treća na svijetu. Da bi saznali i za nas…trebalo je proći još 16 godina. Neosporno je da su velika sportska imena najbolji ambasadori svojih Država. A mi se nekako olako odričemo svih kvalitetnih imena. Ljudi koji bi mogli proslaviti malu BiH.

Zato nas ni nema nigdje. Slovenija, Hrvatska i Srbija su na Svjetskom prvenstvu u košarci. Rukometaši su se tek sada prvi put kvalifikovali na neko veliko takmičenje a naši predstavnici u Evropskim kupovima imaju krajnji domet do broja nekog pretkola. Jer ovdje se ne ulaže u sport. Ovdje se samo ulaže u politiku. U vrijeme mog odrastanja i školovanja, sport je bio obavezan, postojali su ljudi koji su prepoznavali talente i pomagali im da nastave karijeru. Besplatno.
A sada se sve plaća.

Imamo sreću da samo zbog patriotizma velika imena našeg fudbala nastupaju za BiH. Jer većina njih su postali vrhunski fudbaleri negdje vani. Ovdje su bili samo talentovani dječaci ili mladići. A poznata sportska imena su postali negdje drugo.

Skloni smo da optužujemo ljude koji izaberu neku drugu mogućnost za razvoj. Ali nismo skloni da preispitamo sebe zašto se to dogodilo? Neko će reći i čak: Što mu je trebalo hrvatsko državljanstvo? A taj neko neće se upitati koliko političara prima platu i živi ovdje a ima to isto državljanstvo? I usput odmaže onima koji ga hrane? O njima ne pričamo gotovo nikad.
I nije ni malo isto kada jedan talentovani 14-godišnji dječak izabere drugi put koji mu obezbjedi napredak i razvoj i od njega napravi devetog tenisera na svijetu kao kada pedesetogodišnji glumac napravi karijeru u BiH i odjednom postane i građanin Hrvatske. Njemu niko ne zamjera, ali Marinu da.

Zato Marine, sretno i od srca Ti želim još puno osvojenih turnira! Sve što imaš stekao si svojim poštenim radom i trudom. A što se ne vijori BiH zastava nisi Ti kriv nego mi!