Što nam podizanje opskurnog spomenika Miri Barešiću govori o desnici i HDZ-u?
Povezani članci
Društva podižu spomenike određenim pojavama i ljudima iz razloga da bi se sjećali njih i djela koja su ostavili za sobom. Ono što je u slučaju Mira Barešića posve očito je činjenica da je jedina pamtljiva stvar koju je taj čovjek u životu napravio bila ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, Vladimira Rolovića.
Unatoč tome što je gotovo kompletno djelovanje aktualne Vlade bilo prožeto čitavim nizom skandala, koji su se po količini besramnosti međusobno natjecali, podizanje spomenika Miri Barešiću u Dragama definitivno je nadmašilo sve skandale koje je šira javnost uspijevala registrirati proteklih mjeseci. Iako je već i samo podizanje spomenika osuđenom ubojici, koji se po međunarodnom pravu može jedino svrstati u teroriste, nečuven događaj sam po sebi, činjenica da su na njegovom otvaranju sudjelovala dva ministra još uvijek aktualne Vlade i nekoliko saborskih zastupnika hadezeove koalicije daju ovom skandalu dodatnu dimenziju.
Kad se k tome uzme u obzir simbolika čitavog događaja te sve ono što je na otvaranju spomenika službeno izgovoreno, jasno je kako je slika koju hrvatsko društvo šalje o sebi duboko zabrinjavajuća te izrazito anticivilizacijska. Društva podižu spomenike određenim pojavama i ljudima iz razloga da bi se sjećali njih i djela koja su ostavili za sobom.
Ono što je u slučaju Mira Barešića posve očito je činjenica da je jedina pamtljiva stvar koju je taj čovjek u životu napravio bila ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, Vladimira Rolovića. Uvažavajući tu činjenicu, jasno je da je Barešić upravo zahvaljujući tom činu, zbog kojeg je u Švedskoj osuđen na doživotni zatvor, dobio svoj spomenik.
To nas sve dovodi do pitanja kakvo je to društvo koje diže spomenike osuđenim teroristima i ubojicama te s kojim se pravom takvo društvo zgraža nad terorizmom u zapadnoeuropskim državama ili na bliskom istoku? Sve navedeno vrijedilo bi i kad ne bismo imali uvid u ideološku pozadinu, bez koje ne možemo ni promatrati čitav slučaj. Barešić je, naime, atentat počinio kao član opskurne paraustaške organizacije ‘Hrvatski narodni otpor’, koja je osnovana 1960. godine u Madridu pod vodstvom zločinca Maksa Luburića.
Imajući sve to u vidu, znatno skandalozniji detalj s otvaranja ovog opskurnog spomenika od još jednog Hasanbegovićevog poziranja pred ustaškim znakovljem jeste sadržaj govora još uvijek aktualnog ministra branitelja Tome Medveda. On je, naime, rekao sljedeće: “Miro Barešić je jedan od najvećih hrvatski domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati. Godinama se u iseljeništvu i u Domovinskom ratu borio za slobodnu i samostalnu Hrvatsku i nikad nije odustao od svoje ideje, iako je godinama osjećao nepravdu koja se sustavno nanosila Hrvatima. Kao i mnogi drugi iseljenici koji su bili spremni dati živote za Hrvatsku, bio je ‘branitelj prije branitelja”’.
Iako ovakva vrsta logike nije nešto što viđamo prvi put, pri čemu smo je u najekstremnijoj izvedbi susreli prilikom lansiranja slogana ‘Svi smo mi Mirko Norac‘, bezobrazluk kojom je iznosi Medved bit će teško nadmašiti. Svođenje ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu na razinu ubojice i teroriste inspiriranog ustaškom ideologijom te vođenog od strane Maksa Luburića predstavlja veću uvredu ovom društvu, od bilo koje Vulinove ili Vučićeve izjave.
Posebno stoga što je izrečena s ministarske pozicije. Preciznije govoreći, Medved ili grubo kleveće hrvatske branitelje ili današnju Hrvatsku doživljava kao neoustašku državu, što je upravo isto ono što tvrde srpski nacionalisti. To nas međutim dovodi do sljedećeg, ujedno i ključnog pitanja. Što nam zapravo poručuje ovdašnja desnica na čelu s HDZ-om, podižući spomenike ovakvim likovima i javno podržavajući njihovo djelovanje i kakvu ona to državu zapravo želi?
Budući da se odgovor na ovo pitanje nameće sam po sebi, jasno je kako smo i dalje svjetlosnim miljama udaljeni od mogućnosti da živimo u modernom i relativno pristojnom društvu.
Kad bismo pokušali na koncu u kratkim crtama sažeti ideološko djelovanje hrvatske desnice, uočili bismo sveopći rat protiv svih oblika modernosti, zagovaranje dubinske klerikalizacije društva, neskrivene simpatije prema ustaškoj državi i potpuni izostanak bilo kakve samosvijesti, koji dovodi do podložničkog mentaliteta prema svakome moćnijem vanjskopolitičkom faktoru, od čega je prijateljstvo s Erdoganom tek posljednji, ali dosta upečatljiv slučaj.
Pridodamo li tome histerično proglašavanje svakoga tko ne dijeli ovakve ideološke postavke za neprijatelja, antinarodne elemente i slično, doći ćemo do poražavajućeg zaključka kako se o navedenim temama realno nema s kime razgovarati. Jer, čak i kad bismo zanemarili ideološki moment cijele priče, estetika anakrone spomeničke plastike koja agresivno nagrđuje javne prostore i potpuno je neprimjerena današnjem kontekstu, svjedoči o potpunoj posvađanosti hrvatske desnice s bilo kakvom realnošću, koja naravno onemogućava bilo kakav istinski društveni i politički iskorak društva u cjelini.