Što je više kleveta i laži, Čović nam je miliji i draži!

Povezani članci

• Tito, majci (4. maj osamdesete)
• Mavrak: Jezik mržnje kao standardni način komunikacije
• Lijepa obećanja i ponovljene slutnje
• Dodikov Blitzkrieg na medije i civilno društvo, kao uvod u potpunu diktaturu ili tek suicid Putinovog pijuna?
• ARMIJA BIH U HAAGU (1): I obrambene armije počinile su teške zločine
• „ Otok ljubavi“ u pogledajte u bh kinima

Piše: Radomir Lazić

Nije onaj sistem, ona tamnica naroda, bio toliko loš da se od njega, osim perspektivne imovine, ne ukrade iili pozajmi  još ponešto. Znaju to majstori  u ovom „demokratskom“ sistemu koji su sve svoje škole, u onom, morali završiti a u ovom su ih kupili. Već su počele pripreme za odlučujući napad na ono što je preostalo  i odbranu ranijih stečevina.  Parola iz naslova teksta dobitna je formula za uspjeh na predstojećim izborima  a prezime se može, po potrebi, mijenjati. Svako pitanje o porijeklu imovine shvata  se i tumači kao napad na nacionalno biće naroda kojeg predstavljaju (pa kakav je onda taj narod), na nacionalnu ravnopravnost, ugroženost  ili antinacionalna histerija. Priča koja se decenijama već, vrlo uspješno, koristi kako pred izbore tako i kad se neki nadobudni istražitelj suviše približi mjestu zločina i počiniocu. Nacionalna homogenizacija, koliko god to apsurdno i tragično bilo, započinje jednostavnim pitanjem Čoviću, odakle mu pare i onolika imovina, sutra  Dodiku istim tim pitanjem i redom svima ostalim. I Zlatku i Izetbegoviću i svima redom, od zastupnika u Parlamentu do posljednjeg kantonalnog-županijskog premijera. Stavljen je znak jednakosti  između njihovih ličnih, krupnijih ili sitnijih, interesa i nacionalnih.  I ugrožena nacija spremno ustaje u odbranu svog legitimnog predstavnika i nekih svojih sitnih interesa  jer se to neko usudio  upitati, a još mu je i mama Bošnjakinja. U kakvom to svijetu  mi živimo i imamo li uopšte šansi da preživimo. Koji je način otpora ovom sveopštem ludilu koje je već  sada otišlo predaleko i niko ga i ne pokušava spriječiti niti liječiti. Koja vrsta otpora razumnih je moguća pred nerazumnim i pobješnjelim legitimnim i „legalnim“ predstavnicima nacija i naroda kad je na njihovoj strani  i policija. Ona koja umjesto da štiti Ustavni poredak  štiti i obezbjeđuje i one koji su prekršili sve i jedan član Ustava i sve druge Zakone zaključno s Božijim. Kad, ako ne uz njih, nisu protiv njih ni službenici Božiji.

Neki uvaženi intelektualci smatraju da kad dotaknemo samo dno počinje, konačno, uspon zaboravljajući pri tome zakon gravitacije i da će  do tog dna nestati, u borbi za ono što je još preostalo da se ukrade ali i u borbi za goli život i opstanak,  i ono malo morala i razuma koji su ostali. Takvi  se više nigdje ne penju. Pitanje kako zaustaviti pad prije dna, za sada, ostaje bez odgovora.