Stipe Mesić: Ponosno se sjećamo ustanka pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza Tita

Povezani članci

• Optimizam bez pokrića negativne trendove može samo dodatno zaoštravati
• ZLATKO JELISAVAC: Stranstvovanje kod kuće
• Balkanizacija Španjolske
• Ni manje zlo ne mora biti dobro
• Esad Bajtal: Život ne poznaje dobrovoljnu smrt od gladi
• U Hrvatskoj će se uskoro liječiti samo bogati

Govor bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića  u Srbu, na obillježavanju ustanka protiv naci-fašističkih okupatora u Drugome svjetskom ratu:

Uvaženi borci Narodno-oslobodilačkog pokreta,cijenjeni antifašisti,

gospođe i gospodo, drugarice i drugovi,

Osobita mi je čast biti danas opet ovdje i zajedno s vama sjetiti se početka općeg ustanka na području Hrvatske, ustanka protiv naci-fašističkih okupatora u Drugome svjetskom ratu, ali i protiv njihovih domaćih pomagača. Na datume, kakav je 27. srpnja godine 1941. treba podsjećati i nikakvi nas bukači, ni lovci na vještice u tome ne smiju spriječiti.

Niti će nas spriječiti.

Jednako kao što 22. lipnja u Brezovici obilježavamo osnivanje prvoga partizanskog odreda, tako danas ovdje, u Srbu, obilježavamo akciju koja je označila početak ustanka pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza Tita.

To su povijesne činjenice. A ipak, ono što je legendarni britanski premijer Winston Churchill mogao jasno i glasno reći usred Londona, u britanskome parlamentu, u jeku svjetskoga rata, da je – naime – komunistima pripala čast da povedu ustanak na području Jugoslavije, to zadrti antikomunisti i jedva prikriveni ustošofili danas u Hrvatskoj ni slučajno ne mogu ponoviti.

Ne mogu i neće.

Jer, oni ne priznaju činjenice, oni ne priznaju povijest, oni povijest žele prekrajati, iznova pisati. I, moram reći bez ikakve želje da dramatiziram stvari, taj im posao ide sasvim dobro od ruke. Oni u njemu uspijevaju. Osvrnite se oko sebe, pogledajte i poslušajte, odnosno pročitajte sadržaje što ih nude naši mediji, sadržaje kojima nas zatrpavaju razni samozvani povjesničari.

Praktično iz dana u dan njihova je drskost sve veća, njihova želja da prekroje i iznova napišu povijest Drugoga svjetskog rata – sve očitija. I mogu uživati u plodovima svojega rada, jer jedva da im se netko odupire.

Država šuti, znanstvene institucije šute – što radi, na primjer Razred za povijest Hrvatske akademije? – ionako slabašni glas nevladinih organizacija jedva da se čuje, kada se sjete da ga dignu. A ta šutnja, taj nedostatak primjerenog odgovora voda je na mlin onima koji umjesto istine nude laž, ništa drugo nego laž.

Ni jedan značajan datum iz vremena Narodnooslobodilačkog rata, uključujući 27. srpnja, nije i ne smije biti – da tako kažem – ničije vlasništvo. To nisu blagdani, ili spomen dani ni samo Srba, ni samo Židova, ni samo Roma, ni samo antifašista – Hrvata.

To jesu, mogu i moraju biti isključivo i jedino blagdani i spomen dani Republike Hrvatske i svih njezinih građana.

I tako dugo, dok svijest o tome ne postane nerazdvojni dio državne politike, bez obzira na to koja je stranka na vlasti, tako ćemo se dugo morati boriti s povijesnim revizionistima i neonacistima. Nije to, doduše, hrvatska specifičnost. Slične trendove bilježimo i u većini tzv. tranzicijskih zemalja, gdje se na valu probuđenog nacionalizma, koji jedva da ima nešto zajedničko s evropskim duhom, posve neutemeljeno i paušalno izjednačavaju komunizam i naci-fašizam.

A Evropska unija – šuti.

Oni koji rade protiv istine na perfidan način koriste činjenicu što je demokracija za većinu naših građana nova stvar. Pa se pod plaštem demokracije, a osobito slobode izražavanja i medijske slobode, u naš duhovni prostor krijumčare i u njega sve čvršće ukorjenjuju pogubne ideje totalitarizma, nacionalizma i šovinizma, pa – usuđujem se reći – i naci-fašizma.

Pri tome, na primjer, današnja Njemačka, dokazano demokratska zemlja, ima savezni ured za ispitivanje sadržaja koji mogu biti štetni za mlade. I kada taj ured nešto klasificira kao štetno za mlade, to se zabranjuje – bez pogovora. Uz ostalo, i svako veličanje nacizma. Nama bi itekako trebao takav ured, ako već nije prekasno.

I još nešto, što mislim da ovdje mora biti rečeno. Oni koji paušalno izjednačavaju Narodno-oslobodilačku borbu i Domovinski rat nikome ne čine uslugu.

Istini najmanje.

Borba protiv naci-fašizma bila je borba protiv politike i prakse zatiranja cijelih naroda, samo zato što su bili drugačiji i zato što ih se smatralo manje vrijednima. Domovinski rat imao je i elemente takve borbe, ali on je u prvome redu bio rat protiv agresivne politike što se tada vodila iz nama susjedne države i kojoj je cilj bio mijenjanje granica i osvajanje tuđih teritorija.

Stoga je ispravno i jedino ispravno reći da Hrvatska postoji zahvaljujući žrtvama antifašista, dok su borci Domovinskog rata uz ne manju požrtvovnost obranili ono što je ostvareno u Narodno-oslobodilačkome ratu. Jedno bez drugoga ne ide, ali svako ima svoje specifičnosti. I svaki od tih ratova imao je, to se niti može, niti smije sakrivati, i svoje tamne strane.

Samo, niti zločini kojih je nedvojbeno bilo nakon pobjede 1945. mogu zasjeniti veličinu i sjaj te pobjede, niti zločini kojih je bilo na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu mogu dovesti u pitanje osnovni cilj toga rata, a to je bila – ponavljam – obrana hrvatske slobode i neovisnosti.

Zločini su djela pojedinaca i skupina. Postoje naredbodavci i izvršitelji. Svi oni imaju svoja imena i prezimena. Ali, i svaki zločin ima svoju prethistoriju. Ne opravdavajući ništa i nikoga, ponovit ću i danas nešto, što sam mnogo puta rekao: najprije je bio Jasenovac, a tek potom Bleiburg.

Nitko od onih ubijenih u Jasenovcu nije kriv za Bleiburg, ali su mnogi od onih smaknutih po kratkome postupku nakon Bleiburga bili odgovorni ili suodgovorni za ustašku vladavinu zločina, kojoj je Jasenovac postao simbolom.

Otiđimo odavde svjesni da imamo misiju, a naša je misija borba za istinu. Bit će to teška borba, jer neprijatelj je jak, žilav i agresivan. Ali, zar nije tako bilo i u onim srpanjskim danima godine 1941.? Nitko nije nepobjediv, laž najmanje.

Borimo se za istinu, jer to smo dužni svakome živome i palome borcu Narodno-oslobodilačkog rata i svakoj žrtvi fašizma.

Pamtimo datume poput 27. srpnja i ne dozvolimo nikome da uništi istinu o njima i o onima koji su ih nepovratno učinili dijelovima naše povijesti.